Anatomija Fenomena

Prava pohvala pripada samo preobražaju [Tema: Sioran]

Emil-Cioran-Centenary-1

Ljudi isuviše rade da bi bili ono što jesu. Rad je prokletstvo. No, čovek je to prokletstvo pretvorio u uživanje. Raditi svim snagama i samo rada radi, uživati u naporu koji bezuslovno vodi beznačajnim dostignućima, zamišljati da se možemo ostvariti samo u objektivnom i neprestanom radu, odvratno je i neshvatljivo. Istrajni i neprestani rad zaglupljuje, trivijalizuje i obezličava. On udaljava centar zanimanja iz zone subjektivnog i premešta ga u objektivnu zonu stvari, na ustajalu ravan objektivnosti. Čovek se više ne brine za svoju ličnu sudbinu, za svoje unutrašnje izgrađivanje, za žar unutrašnje fosforescencije i ostvarenje blistave sadašnjosti, već za činjenice i stvari. Istinski rad koji bi mogao biti neprestana delatnost preobraženja, tone u delatnost podrivanja, istupanja iz centra bića. Karakteristično je da u savremenom svetu rad predstavlja isključivo spoljašnju delatnost. Činjenica da svaki čovek mora da prati nekakvu karijeru, da stupi u neku životnu formu, koja mu skoro nikada ne odgovara, vodi izluđivanju od radnog besa.
Raditi da bi se živelo – fatalizam je bolniji nego kod životinje. Jer, njena je delatnost toliko organska da se neraskidivo stapa sa sopstvenim postojanjem, dok je čovek potpuno svestan znatnog viška, mnogostrukosti oblika rada. Iz radnog bezumlja čovekovog izbija jedna od njegovih sklonosti, ona da voli zlo, ako je kobno i često se javlja. A u radu je čovek samog sebe zaboravio. No, nije se zaboravio, jer je dostigao bezazlenu i delikatnu naivnost, neko samoodricanje koje se graniči sa slaboumnošću. Kroz rad, on je od subjekta degradiran na objekat: životinja lišena onog divljeg.
Umesto da čovek teži prosvetljujućoj suštastvenosti, sjajnom i svetlucavom bitku, umesto da živi za samog sebe – on je srozan do grešnog i impotentnog sluge spoljašnje stvarnosti. Gde su u takvom postojanju ekstaze i vizije? Gde vrhunsko bezumlje, gde pravo uživanje u zlu? Jer, negativna slast, koja potiče iz oduševljenja za rad, zaražena je svakodnevnom bedom i ljudskom površnošću, gnusnom i perfidnom sitničavošću. Zašto se ljudi ne odluče da prekinu dosadašnji posao i započnu drugi, koji nema više nikakve sličnosti sa poslom na koji su sebe protraćili? Da li je bilo neophodno graditi piramide, palate, hramove i zamkove? Zar nije dovoljna subjektivna svest o večnosti, svest onog ispunjenja u nadsvesti?
Kad frenetična delatnost, nezadrživi radni nagon i spoljašnja neumornost nešto unište, onda im je sigurno žrtvovan smisao za večnost. Potvrđivanje je negiranje večnosti. Što je rast sticanja dobara u životu viši, što se više uzdiže spoljašnji rad, večnost je nepristupačnija i nedostižnija. Odatle ograničena perspektiva svih marljivih i odlučnih i njihova neizlečiva plitkost mišljenja i osećanja. Rad je nastranost. Mada radu ne suprotstavljam ni pasivnu kontemplaciju ni nejasno sanjarenje, nego prodorni preobražaj bića, ipak, besomučnoj netolerantnoj i neograničenoj delatnosti predpostavljam lenjost, koja sve razume i opravdava. Da bi se savremeni svet razdrmao za život, mora se ispisati pohvala lenjosti, onom lenčarenju koje prožimaju unutrašnja opuštenost i osmeh koji sve trpi.Besposličar ima beskrajno više smisla za metafiziku od marljivka. Može se, pak, desiti da je besposličenje, kao i napor, znak imbecilnosti. Zbog toga prava pohvala pripada samo preobražaju.

Emil Sioran

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.