Anatomija Fenomena

Priča o tome kako su se posvađali Ivan ivanovič i Ivan Nikiforovič (2) [Tema: Gogolj]

kinopoisk.ru

Glava treća

ŠTA SE DESILO POSLE SVAĐE IVANA IVANOVIČA S IVANOM NIKIFOROVIČEM

I tako se dva ugledna čoveka, čast i ponos Mirgoroda, međusobno zavadiše! I još zbog čega! Zbog besmislice, zbog gusana. Nisu više hteli da znaju jedan za drugog, prekinuše sve veze, mada pre toga behu poznati kao nerazdvojni prijatelji! Ranije Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič svakodnevno pređahu momke jedan drugome da pitaju za zdravlje, i često razgovarahu sa doksata tako srdačno da ih je milina bilo slušati. A nedeljom bi Ivan Ivanovič u suknenoj dolami, a Ivan Nikiforovič u pamučnom žućkastomrkom kazakinu, držeći jedan drugog za ruku, krenuli zajedno u crkvu. A kad Ivan Ivanovič, u kog vid beše neobično oštar, prvi ugleda baru ili neku drugu gomilu smeća na ulici, što ponekad biva u Mirgorodu, on uvek opomene Ivana Nikiforoviča: „Pazite, ne gazite ovuda jer je prljavo!“ I Ivan Nikiforovič je sa svoje strane ispoljavao najdirljivije znake prijateljstva – ma koliko daleko stajao od Ivana Ivanoviča, uvek bi ispružio ruku s burmuticom i rekao: „Služite se!“ A kako su im domaćinstva lepa! I ta dva prijatelja… Kad čuh za to, kao da me grom udari! Dugo nisam mogao da poverujem: gospode bože! Ivan Ivanovič se posvadio s Ivanom Nikiforovičem! Tako poštovani ljudi! A šta je onda trajno na ovom svetu?

Kad se Ivan Ivanovič vrati kući dugo ga je mučilo uzbuđenje. On bi po navici, ranije svratio u konjušnicu da pogleda jede li kobila seno (Ivan Ivanovič je imao tamnožutu kobilu s pegom na čelu, lepu kobilu); zatim bi nahranio ćurke i prasad svojom rukom, pa otišao u sobu, gde je ili pravio drveno posuđe (on je vrlo vešto, kao pravi drvodelja znao da pravi razne stvarčice od drveta) ili čitao knjigu koju su izdali Ljubija, Gari i Popov (njenog naslova se Ivan Ivanovič ne seća, jer je služavka davno pocepala gornji deo naslovne strane da zabavi dete), ili se, ipak, odmara na tremu. A sad se me prihvati ni jednog svog uobičajenog posla. Umesto toga, kad sretne Gapku, poče je grditi što tumara besposlena, iako je ona prenosila prekrupu u kuhinju; na petla, koji po navici priđe doksatu da dobije nešto u kljun, zavitla štap; a kad mu pritrča umazani deran u pocepanoj košulji i zavika: „Čiko, čiko daj medenjak!“ – on mu strašno zapreti i zalupa nogama da uplađeno dete odlete bog-te-pita kuda. Najzad, on ipak dođe k sebi i prihvati se uobičajenog posla.

Ručao je prilično kasno i skoro u sumrak legao pod trem da se odmara. Ukusan golubiji boršč, koji je spremila Gapka, potpuno raseja jutrošnji slučaj. Ivan Ivanovič poče ponovo sa zadovoljstvom da posmatra svoje domaćinstvo. Najzad zaustavi pogled na susednom dvorištu i reče sam sebi: – Danas nisam bio kod Ivana Nikiforoviča; da pođem k njemu! – Rekavši to, Ivan Ivanovič dohvati štap i kapu pa iziđe na ulicu; ali tek što prekorači prag na kapiji, seti se svađe, pljunu i vrati se. To isto se dogodi i u dvorištu Ivana Nikiforoviča. Ivan Ivanovič primeti kako je starica zakoračila da pređe plot u njegovo dvorište, kad se odjednom razleže glas Ivana Nikiforoviča: – Natrag! Natrag! Ne idi! – Ivanu Ivanoviču se steže srce. Verujem da bi se ovi pošteni ljudi već sutradan pomirili da se ne dogodi nešto naročito u kući Ivana Nikiforoviča, što ubi svaku nadu na pomirenje, i doli još ulja na vatru neprijateljstva koja se gasila. U sumrak tog istog dana stiže kod Ivana Nikiforoviča Agafja Fedosejevna. Ona mu nije bila ni rođaka ni svastika, čak ni kuma. Činilo se da je sasvim bilo nepotrebno da njemu doputuje, a ni on joj se nije mnogo radovao; ali ipak, ona je dolazila i ostajala u njegovoj kući nedeljama, a ponekad i duže. Tada bi mu oduzela ključeve i čitavo domaćinstvo uzela u svoje ruke. Mada to Ivanu Nikiforoviču nije bilo po volji, on joj se, na opšte čuđenje, pokoravao kao dete, pa i kad bi ponekad pokušao da joj se suprotstavi, Agafja Fedosejevna bi ga brzo ućutkala.

Da budem iskren, nije mi jasno zašto je tako dano da nas žene vrlo vešto hvataju za nos kao da hvataju dršku od čajnika. Možda su im ruke stvorene za to, ili naši nosevi nisu ni za šta drugo? I pored toga što je nos Ivana Nikiforoviča ličio po nečemu na zrelu šljivu, ona ga je ipak uhvatila baš za taj nos i vukla za sobom kao kučence. Dok mu je bila gost, Ivan Nikiforovič je, protivno svojoj želji, morao da menja uobičajeni način života; više nije onako dugo ležao na suncu, ako je ležao, onda ne sasvim nag, već je navlačio košulju i čakšire, premda Agafja Fedosejevna nije to od njega zahtevala. Ona nije volela ceremonije, i kad bi Ivana Nikiforoviča uhvatila groznica, Agafja Fedosejevna ga je svojim rukama trljala od glave do pete sirćetom i terpentinom. Agafja Fedosejevna je na glavi nosila mrežicu, na nosu tri bradavice, i domaću haljinu kafene boje sa žutim cvetićima. Celim svojim stasom ličila je na bačvu; zato je pronaći njen struk bilo isto tako nemoguće kao i videti svoj nos bez ogledala. Noge su joj bile kao dva jastučeta. Spletkarila je, jela ujutru kuvane cvekle i znala izvrsno da psuje – a pri svim tim raznovrsnim poslovima lice joj ni za tren nije menjalo izraz, što je svojstveno ženama.

Otkad je doputovala sve je krenulo naopako.

– Ti se, Ivane Nikiforoviču, ne miri s njim, niti ga moli za oproštaj: on želi da te upropasti; pokvaren je to čovek! Ti ga još ne poznaješ!

Olajavala je, olajavala, prokleta žena, i učinila to da Ivan Nikiforovič nije hteo da čuje za Ivana Ivanoviča.

Sve se promeni. Ako bi se susedov pas provukao u dvorište, tukli su ga čim stignu; deca koja su prelazila preko plota vraćala su se s jaukom, posuvraćenih košulja i s tragovima batina na leđima. Čak se i sama starica, kad je Ivan Ivanovič hteo da je nešto zapita, tako nepristojno ponela da je Ivan Ivanovič, kao čovek veoma obazriv, samo otpljunuo i izustio: – Ala je ovo gadna babuskera! Gora je od svog gospodara!

Najzad, da vređanja budu potpunija, mrski sused, na mestu gde ranije beše prolaz preko plota, podiže pravo prema susedu gusinjak – kao da je tim naročito hteo da udvostruči vređanje. Taj, Ivanu Ivanoviču ogavni gusinjak bi sagrađen đavolskom brzinom: za jedan dan.

To razljuti Ivana Ivanoviča i pobudi u njemu želju za osvetom. On se pravio kao da ga to ni malo ne pogađa, mada je gusinjak zahvatio i parče njegovog dvorišta, ali srce mu je tako snažno lupalo da je veoma teško održavao to spoljašnje spokojstvo.

Tako je proveo dan. Pao je mrak… Eh, da sam ja slikar, kako bih divno preneo svu lepotu noći! Naslikao bih kako sav Mirgorod spava dok na njega gledaju bezbrojne zvezde; kako se kroz tišinu razleže dalek i blizak lavež pasa; kako pored njih grabi zaljubljeni crkvenjak i s viteškom hrabrošću preskače plot; kako beli zidovi kuća obasjani mesečinom postaju belji, a drveće i zanemela trava mirisniji, i cvrčci, raspevani trubaduri noći, složno, iz svih uglova pokreću svoje crčalje. Prikazao bih kako u jednoj od tih oniskih kućica leži razbaškarena, sama na postelji, crnooka građanka uzdrhtalih punih dojki i sanja husarski brk i mamuze, a mesečevi zraci titraju na njenim obrazima. Naslikao bih kako na belom putu promiče senka slepog miša koji sleće na bele dimnjake kuća. Ali teško da bih mogao pokazivati Ivana Ivanoviča koji je te noći izašao s testerom u ruci. Toliko je na njegovom licu bilo različitih osećanja! Tiho, sasvim tiho se prikrade on i uvuče pod gusinjak. Psi Ivana Nikiforoviča još ništa nisu znali o njihovoj svađi, te mu kao starom znancu dozvoliše da priđe gusinjaku koji se ceo opirao na četiri hrastova stuba. Čim priđe do prvog stuba, Ivan Ivanovič namesti testeru i poče da struže. Šum testere terao ga je da se češće osvrće, ali mu je misao na uvredu vraćala hrabrost.

Prvi stub Ivan Ivanovič podstruga, pa se lati drugog. Oči su mu plamtele i ništa od straha nisu videle. Odjednom Ivan Ivanovič vrisnu i ukoči se: Prikazao mu se mrtvac, ali ubrzo dođe k sebi kad vide da je to gusan k njemu ispružio šiju, pa ljutito pljunu i nastavi posao. Podstruga i drugi stub; građevina se nagnu. Kad poče da struže treći, srce mu tako jako zalupa da je nekoliko puta morao prekidati posao; već je više od pola prestrugao kad se nesigurno zdanje odjednom zaljulja…. Ivan Ivanovič jedva stiže da skoči u stranu, kad ono tresnu. On dograbi testeru i, prestravljen, ulete u kuću, baci se na krevet, bez snage da kroz prozor pogleda na posledice svog prestupa. Izgledalo mu je da se cela kuća Ivana Nikiforoviča okupila: starica, Ivan Nikiforovič, dečak u širokom kaputu, svi s kočevima i s Agafjom Fedosejevnom na čelu idu da pustoše i ruše njegov dom.

Sutradan je sve vreme Ivan Ivanovič proveo kao u groznici. Sve mu se činilo da će mu, u najmanju ruku, mrski sused iz osvete zapaliti kuću. Zato naredi Gapki da počešće pogleda da nije negde podmetnuta suva slama. Na posletku, da preduhitri Ivana Nikiforoviča, odluči da prvi podnese tužbu protiv njega mirgorodskom sreskom sudu. Šta je u njoj bilo napisano, saznaćete iz sledeće glave.

Glava četvrta

O TOME ŠTA SE DESILO U SUDNICI MIRGORODSKOG SEOSKOG SUDA

Divan je grad Mirgorod! Kakvih sve zgrada nema u njemu! I pod slamnenim, i pod trščanim, pa čak i pod drvenim krovom. Desno ulica, levo ulica, svuda lep plot, obavijen vrežama hmelja, na koji su nataknuti lanci; iza plota suncokret pomalja svoju suncu sličnu glavu; crveni se mak, svetlucaju tikve…

Divota! Plot je uvek okićen predmetima koji ga čine još živopisnijim: ili razapetom suknjom, ili košuljicom, ili šalvarama. U Mirgorodu nema ni krađe ni otimačine, i zato svako veša na plotu što mu padne na pamet. Kad budete prilazili trgu, zacelo ćete se zaustaviti na trenutak da se naslađujete izgledom; na trgu se nalazi bara, prekrasna bara, koju još nikada niste videli. Bara zauzima gotovo ceo trg. Prekrasna bara. Kuće i kolibice koje, kad ih gledaš iz daljine, ne razlikuješ od stogova sena koji stoje oko nje i dive se njenoj lepoti.

Ali ja mislim da nema lepše kuće od sreskog suda. Da li je on od hrastovine ili od brezovine, meni je sve jedno, ali, gospodo moja, na njemu je osam prozora! Osam prozora, jedan do drugog, okrenutih prema trgu i prema onom vodenom prostranstvu o kome sam već govorio, a koje gradonačelnik naziva jezerom! Jedino je sud obojen granitnom bojom, sve ostale kuće u Mirgorodu su samo okrečene. Krov mu je ceo od dasaka i bio bi čak obojen crvenom bojom da pisari ne pojedoše uljanu boju za to spremljenu, prethodno je zaprživši s lukom, što se, tobože, desilo u vreme posta, i krov tako osta neobojen. Ka trgu je okrenut i doksat po kome često jure kokoške jer je na njemu mnogo prosute prekrupe, ili nešto od jela, što se, uostalom, ne čini namerno, nego zato što parničari ne paze. Sudska zgrada je podeljena na dva dela: u jednom je sudnica a u drugom – zatvor. U delu gde je smeštena sudnica ima dve sobe. Čiste, okrečene: prva je čekaonica za parničare, a u drugoj je sto ukrašen mrljama mastila, i na njemu ogledalo.

Tu su i četiri hrastove stolice s uzdignutim naslonima; pored zida gvožđem okovani sanduci u kojima se čuvaju svežnjevi tužbi.

Na jednom od tih sanduka stajaše tada čizma, očišćena mašću za obuću. Suđenje počinje ujutru. Sudija, prilično pun čovek, mada nešto slabiji od Ivana Nikiforoviča, blagog izgleda, u zamašćenom mantilu, s lulom i šoljom čaja, razgovarao je s članom sreskog suda. Usne su u sudije ispod samog nosa, te

mu je s toga nos mogao do mile volje mirisati gornju usnu. Ta usna mu je zamenjivala burmuticu, jer bi se duvan, namenjen nosu, uvek rasipao po njoj. Sudija je, dakle, razgovarao sa članom sreskog suda.

Bosonoga devojka je stajala po strani i držala poslužavnik sa šoljama.

Na drugom kraju stola sekretar je čitao rešenja, ali tako jednoličnim glasom da bi čak optuženik zaspao kad bi ga slušao. Sudiji bi se prvom, nesumljivo, to desilo da u međuvremenu nije ušao u zanimljiv razgovor.

– Posebno sam se trudio da saznam – govorio je sudija srčući ohlađen čaj iz šolje – na koji način oni tako lepo pevaju. Pre dve godine sam imao divnog drozda. I gle: odjednom se potpuno izmeni – poče da peva bog zna šta. I što dalje, sve gore i gore. Stade da vriska i krešti. Da ga izbaciš, i ništa više! A uzrok je – sitnica! Evo od čega to dolazi: u grlu se stvara mehurić manji od zrna graška. Taj mehurić treba samo probosti iglom. To mi je rekao Zahar Prokofjevič, a ako baš želite, ja ću vam ispričati kako se to desilo. Dođem ja k njemu…

– Naređujete mi, Demjane Demjanoviču, da čitam drugo? – prekide ga sekretar, koji je pre nekoliko minuta završio čitanje.

– A vi ste već pročitali? Zamislite, kako brzo! A ja nisam ništa čuo! A gde je to rešenje? Dajte mi da ga potpišem. A šta još imate?

– Predmet kozaka Bokitke, o ukradenoj kravi.

– Dobro., čitajte! Dakle, dođem ja k njemu… Mogu vam, štaviše, potanko ispričati kako me je dočekao. Uz votku prinesoše izvrsnu jesetru! Ali, ne našu jesetru – tu sudija coknu jezikom i nasmeja se, a nos mu omirisa burmut na gornjoj usni – kojom nas čašćava naša mirgorodska bakalnica. Haringu nisam jeo, jer, kao što znate, od nje dobijem gorušicu ispod rebara. Ali kavijar sam probao. Divan je. Izvanredan, nema šta! Potom ispijem čašu breskovače začinjene kičicom. Bilo je i votke od šafrana, ali je, kao što znate, ja ne pijem. To je, istina, dobro. Prvo vam, kako kažu, otvori apetit, a posle vas udesi… A! Gle, koga vidim! – povika iznenada sudija kad na vratima ugleda Ivana Ivanoviča.

– Pomaže bog! Da ste mi zdravo! – reče Ivan Ivanovič poklonivši se ljubazno svima, kako jedino on to ume da uradi. Bože dragi, kako je sve umeo da očara svojim ponašanjem. Takvo ophođenje nigde nisam video. On je bio svestan svojih vrlina, pa je zato na sveopšte poštovanje gledao kao na nešto sasvim normalno. Sudija sam prinese stolicu Ivanu Ivanoviču, a nos mu usisa s gornje usne sav burmut, što je kod njega uvek bio znak izuzetnog zadovoljstva.

– Ćime da vas počastim, Ivane Ivanoviču? – upita on. – Hoćete li šolju čaja?

– Ne, mnogo vam hvala – odgovori Ivan Ivanovič, pa se pokloni i sede.

– Molim vas, jednu šolju! – ponovi sudija.

– Ne, hvala. Zadovoljan sam potpuno gostoprimstvom! – odvrati Ivan Ivanovič, pokloni se i sede.

– Bar jednu šoljicu?

– Ne, nemojte se uznemiravati, Demjane Demjanoviču! – Pri tom se Ivan Ivanovič ponovo pokloni I sede.

– Makar šoljicu?

– Neka bude, kad je šoljica – odgovori Ivan Ivanovič i pruži ruku ka poslužavniku.

– Gospode bože, koliko finoće može biti kod čoveka! Nemoguće je reći kako lep utisak ostavlja takvo ponašanje.

– Da vam nalijem još jednu šoljicu?

– Najlepše hvala! – odgovori Ivan Ivanovič, stavljajući na poslužavnik izvrnutu šolju, klanjajući se.

– Služite se, Ivane Ivanoviču!

– Ne mogu. Najlepše se zahvaljujem. – Pri tom se Ivan Ivanovič pokloni i sede.

– Ivane Ivanoviču! Za ljubav, jednu šoljicu?

– Ne, mnogo vam hvala za gostoprimstvo.

– Samo šoljicu! Jednu šoljicu!

Ivan ivanovič pruži ruku prema poslužavniku i dohvati šolju.

O bože, zar se na svetu može naći plemenitiji čovek!

– Ja, Demjane Demjanoviču – reče Ivan Ivanovič ispijajući poslednji gutljaj – ja sam došao zbog neodložne stvari: podnosim tužbu. – Tad Ivan Ivanovič ostavi šolju, pa izvuče iz džepa ispisan tabak hartije s plemićkim grbom. – Tužbu protiv svog neprijatelja, zakletog dušmanina.

– A protiv koga to?

– Protiv Ivana Nikiforoviča Dovgočhuna.

Kad to ču, sudija samo što ne pade sa stolice. – Šta kažete! – reče on i pljesnu rukama. – Ivane Ivanoviču, jeste li pri sebi?

– Kao što vidite, jesam.

– Nek vam bog i svi sveci pomognu! Kako to? Ivan Ivanovič postao neprijatelj Ivanu Nikiforoviču! Čujem li to iz vaših usta? Ponovite još jednom! Da se nije ko iza vaših leđa sakrio, pa govori umesto vas?

– Šta ima tu neverovatno? Ne mogu da ga vidim. On me je smrtno uvredio, uprljao mi čast.

– Presveta trojice! Kako da ubedim majčicu! A ona, staarica, kad god se ja i sestra posvađamo, kaže: „Vi deco, živite kao psi. Što se ne ugledate na Ivana Ivanoviča i Ivana Nikiforoviča? To su prijatelji, pravi prijatelji! Pošteni ljudi!“ Evo ti prijatelja! Pričajte, zbog čega? Kako?

– To je stvar neprijatna, Demjane Demjanoviču, rečima se ne može iskazati. Bolje, naredite da se tužba pročita. Evo, počnite odavde, tu je pristojnije.

– Pročitajte, Tarase Tihonoviču! – reče sudija obraćajući se sekretaru.

Taras Tihonovič uze tužbu, useknu se, kao što se useknjuju svi sekretari po sreskim sudovima, sa dva prsta, pa poče da čita;

– „Tužba plemića mirgorodskog sreza i spahije, Ivana Ivanova, sina Pererepjenka; a šta moli, vidi se iz sledećih tačaka:

1) Celom svetu poznat po svojim bogohulnim, u mržnju dovođenim i svaku meru prevršujućim zakonoprestupnim postupcima, plemić Ivan, Nikiforov sin, Dovgočhun, ovoga, 1810, leta, jula, sedmog dana, naneo mi je smrtnu uvredu, kako na moju čast odnoseću se, tako isto mojem činu i imenu nepodobnu. Ovaj plemić, sam pored toga otvratitelna izgleda, ima karakter svađalački i preispunjen svakojakim bogohulnijem i pogrdnijem rečima…“

Tu čitalac malo zastade da se ponovo usekne, a sudija sa strahopoštovanjem skrsti ruke i samo u sebi ponavljaše: „Kakvo vešto pero! Gospode bože, kako piše ovaj čovek!“

Ivan Ivanovič zamoli da se dalje čita i Taras Tihonovič nastavi:

– „Isti plemić Ivan, Nikiforov sin, Dovgočhun, kad dođo’ k njemu s prijateljskim namerama, nazva me javno uvredljivim i pogrdnim za moju čast imenom, odnosno: gusanom, dok ceo srez mirgorodski zna da se ja ovom gnusnom životinjom nisam nikad nazivao, niti nameravam da se ubuduće nazivam. A kao potvrda da sam plemićkog porekla jeste to što je u matičarsku knjigu, koja se nalazi u crkvi Svete trojice, upisan kako dan rođenja mog, tako i krštenje koje je nada mnom izvršeno. A gusan, kako je svima iole učenim ljudima poznato, ne može biti zapisan u matičnu knjigu, jerbo gusan nije čovek, već živina, što je čak i onima koji nisu bivali u seminariji opštepoznato. Ali isti zlobni plemić, mada je sve to znao, nazvao me je tom pogrdnom rečju, ne radi nečeg drugog, do da nanese smrtnu uvredu mom činu i zvanju.

2) Isti onaj najnepristojniji i najbezobrazniji plemić posegao je i na moju baštinu, koju sam nasledio od mog roditelja, bivšeg sveštenika, blaženo-počivšeg Ivana, Onisijeva sina, Pererepjenka, na taj način što je, protivno svakim zakonima, preneo gusinjak do mog doksata, a što nije učinio ni sa kakvom drugom namerom nego da udvostruči meni nanesenu uvredu, jer je do tada taj gusinjak stajao na dobrom mestu i bio dosta jak . Ali mrska namera gorepomenutog gospodina bila je samo u tome da me učini svedokom nepristojnih događaja, jer je poznato da ni jedan čovek neće poći u živinarnik, tim pre u guščji, radi nekog pristojnog posla. Pri takvoj protivzakonitoj radnji dva prednja stuba postavljena su na moje zemljište koje sam nasledio još za života svog roditelja blaženo-počivšeg Ivana, Onisijeva sina, Pererepjenka, a koje počinje od ambara a prostire se u pravoj liniji do onog mesta gde žene peru lonce.

3) Gorepomenuti plemić, čije već samo ime i prezime uliva svakojaku odvratnost, hrani u duši zlu nameru da me potpali u sopstvenoj kući, o čemu govore dole navedeni podaci:

1) Ovaj zloćudni plemić je počeo da češće izlazi iz svojih odaja, što ranije zbog svoje lenjosti I odvratne gojaznosti nikad nije činio; 2) u njegovoj sobi gde mu borave sluge, i koja se nalazi pokraj samog plota što razdeljuje moju zemlju, nasleđenu od mog pokojnog roditelja, blaženopočivšeg Ivana, Onisijeva sina, Pererepjenka, stalno gori lampa, što je pouzdan dokaz, jer do sad, zbog njegovog tvrdičluka, ne samo što nije gorela sveća nego su i fitilj gasili. Stoga molim da se isti plemić ivan, Nikiforov sin, Dovgočhun, optužen za paljevinu, za uvredu mog čina, imena i prezimena, za otimačinu moje sopstvenosti, a pre svega, za podlo i nepristojno dodavanje mom prezimenu nadimka gusan, kazni globom, plaćanjem sudskih troškova i gubitaka, a samog, kao prekršioca, u lance okovati, tako vezanog sprovesti u gradsku tamnicu, i po svoj mojoj molbi neodložno i hitno rešenje doneti. Pisao i sačinio plemić mirgorodski, spahija Ivan, Ivanov sin, Pererepjenko.“

Čim pročitaše tužbu sudija priđe Ivanu Ivanoviču, uhvati ga za dugme i poče mu ovako govoriti:

– Šta vi to radite, Ivane Ivanoviču! Zar se boga ne bojite? Bacite tužbu! Đavo ju je pisao! Bolje uzmite vi ruku Ivana Nikiforoviča, izljubite se, kupite saturinskoga, ili nikopoljskoga, ili prosto napravite malo punča, pa me pozovite; ispićemo svi i sve zaboraviti!

– Ne, Demjane Demjanoviču! Nije to laka stvar da se mirnim putem može rešiti. Zbogom! Zbogom i vi, gospodo! – nastavi on sa istom dostojanstvenošću, obraćajući se svima. – Nadam se da ćete na moju molbu doneti odgobarajuće rešenje. – Pa iziđe ostavivši sve zapanjene.

Sudija je sedeo nem kao riba; sekretar je šmrkao burmut, pisari prevrnuše komad boce koji im je služio kao mastionica, a sudija, onako ošamućen, poče da razmazuje po stolu mastilo.

– Šta vi kažete na ovo, Dorofeju Trofiimoviču? – reče sudija posle kraćeg ćutanja članu sreskog suda.

– Nemam šta da kažem – odgovori član.

– Šta se sve ne događa! – nastavi sudija.

Ne stiže sudija sve ni da iskaže, kad vrata zaškripaše i prednji kraj Ivana Nikiforoviča ulete u sudnicu, a zadnji ostade u čekaonici. Dolazak Ivana Nikiforoviča, i to još u sud, beše tako neobičan da sudija dreknu a sekretar prekide čitanje. Jedan od pisara, obučen u nešto nalik na sukneni polufrak, gurnu pero u usta a drugi proguta muvu. Čak i onaj invalid koji je obavljao dužnost kurira i stražara i do tog trenutka stajao na ulazu i češao se ispod prljave, na ramenu zakrpljene košulje, čak i on zinu i nagazi nekog na nogu.

– Odakle vi! Kako i radi čega? Kako zdravlje, Ivane Nikiforoviču?

Ali Ivan Nikiforovič beše ni živ ni mrtav, zaglavio se na vratima, pa ni korak nazad ni korak napred.

Uzalud je sudija pozivao da neko iz čekaonice gurne straga Ivana Nikiforoviča u sudnicu. U čekaonici beše samo neka starica moliteljka, koja i pored silnog upiranja koščatim rukama ništa ne učini. Onda jedan od pisara, debelih usana, širokih ramena, punog nosa, vrljavih i pijanih očiju, sa poderanim laktovima, priđe prednjem kraju Ivana Nikiforoviča, ukrsti mu ruke kao mališanu, pa namignu starom invalidu, koji kolenom već beše upro u trbuh Ivana Nikiforoviča, te ga uz tužno jaukanje izguraše u čekaonicu. Potom izvukoše zapornje i otvoriše i drugo krilo vrata, pri tome pisar i njegov pomoćnik invalid, usled složnog napora, ispustiše iz svojih usta tako jak miris da se sudnica za tren pretvori u krčmu.

– Da vas nisu ozledili, Ivane Nikiforoviču? Reći ću majci, ona će vam poslati travarice, a vi samo protrljajte krsta i leđa, i sve će proći.

A Ivan Nikiforovič se skljoka na stolicu i osim otegnutih „oh“ i „ah“ ništa ne mogade reći. Najzad, slabim, od umora jedva čujnim glasom progovori:

– Je li vam po volji? – pa izvukavši iz džepa burmuticu dodade: – Uzmite, poslužite se!

– Veoma mi je milo što vas vidim , odgovori sudija. – Ali ne mogu da zamislim šta vas je nateralo da se toliko mučite i da nas neočekivano prijatno iznenadite.

– Tužba… – jedva izgovori Ivan Nikiforovič.

– Tužba? Kakva?

– Tužim… tu astma napravi podužu pauzu – oh!… tužim lupeža… Ivana Ivanoviča Pererepjenka.

– Gospode! I vi! Takvi neviđeni prijatelji! Tužite tako plemenita čoveka!…

– On je satana! – odgovori odsečno Ivan Nikiforovič.

Sudija se prekrsti.

– Uzmite žalbu, pročitajte.

– Nema se kud, pročitajte, Tarase Tihonoviču! – reče sudija, obraćajući se sekretaru, tobože  nezadovoljan, pri čemu mu nos nehotice zaroni u gornju usnu, što je ranije obično činio kad mu je gazda bio prezadovoljan. Ta drskost nosa razljuti sudiju, još više. On izvuče maramicu i, da kazni za taj bezobrazluk svoj nos, obrisa s gornje usne sav burmut.

Pošto napravi uobičajeni uvod, koji je uvek pravio ispred čitanja, to jest, useknu se bez pomoći maramice, sekretar poče istovetnim glasom:

– „Moli plemić mirgorodskog sreza Ivan, Nikiforov sin, Dovgočhun, a šta, vidi se iz sledećih tačaka:

1) Opaki i javno nedobroželatelni, samozvani plemić Ivan, Ivanov sin, Pererepjenko, svakojake pakosti, štetu i zlobne, u užas mene dovodeći stvari čini, a juče posle podne kao razbojnik i lupež, sa sekirama, testerama, dletima i drugim stolarskim alatom, krišom se noću uvukao u moje dvorište i u moj tamo nalazeći se gusinjak, koji je sopstveno ručno i nepristojno oborio, mada ja sa svoje strane nisam ništa učinio što bi ga navelo na takav protivuzakoniti i razbojnički posao.

2) Isti plemić Pererepjenko ima nameru da posegne i na sam moj život, te sedmoga dana prošloga meseca, držeči u tajnosti ovu nameru, dođe k meni, pa me poče ljubazno i lukavo moliti da mu dam pušku, koja stoji u mojoj sobi, predlažući mi u zamenu cicijaški neke sasvim bezvredne stvari, kao: mrku krmaču i dve merice ovsa. Ne sluteći ništa o njegovoj pakosnoj nameri starao sam se na sve moguće načine da ga od toga odvratim, ali ta varalica i hulja Ivan, Ivanov sin, Pererepjenko, ispsova me na pasja usta kao što čine kočijaši i od tada nosi u sebi spram mene veliku mržnju. Uz to, ovaj često imenovani pomamni plemić i razbojnik Ivan, Ivanov sin, Pererepjenko je niskoga roda: njegova sestra beše celom svetu poznata kao skitnica koja pre pet godina otperja za jegerskom četom što se tada nalazaše u Mirgorodu, upisavši svog muža u seljake. Otac i majka mu takođe behu veliki bezakonici i neviđene pijandure. A imenovani plemić i razbojnik Pererepjenko životinjama podobnim i osude dostojnim postupcima prevazišao je svu svoju rodbinu i pod okriljem blagočestja čini najsablažljivija dela: ne posti, jer je uoči Filipdana isti bogoodmetnik kupio ovna i sutradan svojoj nezakonitoj devojci Gapki naredio da ga zakolje, izgovarajući se kako mu je, tobože, potreban tada bio loj za žižak i sveće.

Stoga molim da se isti plemić kao razbojnik, bogohulnik i lupež, uhvaćen u krađi i pljački, okuje u lance i sprovede u tamnicu ili držanu kaznionicu i da se tamo po isleđenju liši čina i plemićkog zvanja, da se dobro išiba i, po potrebi, u Sibir na robiju protera; troškove i štetu da nadoknadi, a na moju molbu da se rešenije donese. Na ovu molbu priložio je svoj potpis plemić mirgorodskog sreza Ivan, Nikoforov sin, Dovgočhun.“

Čim sekretar prestade da čita, Ivan Nikiforovič dohvati kapu i pokloni se nameravajući da ode.

– Kud’ ćete, Ivane Nikiforoviču? – reče za njim sudija… – Sednite malo. Popijte šolju čaja! Oriška, glupačo jedna, što stojiš i namiguješ pisarima! Idi, donesi čaj!

Ali Ivan Nikiforovič, od straha što je toliko daleko otišao od kuće i podneo takav strašan karantin, provuče se nekako kroz vrata i reče:

– Ne uznemiravajte se, rado bih, ali… – pa zalupi vrata za sobom i ostavi prisutne u čudu.

Nije se imalo kud. Zavedoše obe tužbe i stvar poče da poprima ozbiljan izgled, kad je jedna nepredviđena okolnost još više zamrsi. Kad sudija u pratnji člana sreskog suda i sekretara iziđe iz sudnice, a pisari ostadoše da potrpaju u vreće kokoške, jaja, okrajke hleba, piroge i ostalo što su doneli molitelji, u sobu utrča mrka krmača pa, na zaprepašćenje svih, ne ščepa pirog ili okrajak hleba, nego baš molbu Ivana Nikiforoviča, koja ležaše na rubu stola s opuštenim listovima. Dograbivši tužbu, mrka krmača izlete tako brzo da je ni jedan pisar ne stiže, bez obzira što su lenjiri i mastionice leteli za njom.

Ovaj čudnovati događaj izazva užasnu zbrku jer tužba ne beše još prepisana. Sudija, odnosno njegov sekretar i član sreskog suda su dugo tumačili ovaj nečuveni događaj. Naposletku odlučiše da podnesu predstavku načelniku policije, pošto je istraga u toj stvari više spadala u nadležnost građanske policije. Predstavka broj 389 bi upućena istog dana, usled čega dođe do veoma interesantnog objašnjenja, o kome čitaoci mogu saznati iz sledeće glave.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.