Noć i kasno proljeće, šetam gradom, dišem, gledam ljude, neki su ozbiljni, neki dječaci se smiju. Na ulazu u zgradu, Silvija, čeka me. Ne da nešto kaže, čeka me da bi zajedno ušli u zgradu, u stan.
– Silvija – rekao sam –kako ljudi vole trubu – to je nešto fantastično.
– Vole i gitaru i klavir i nož. – Silvija je odgovorila, na moje iznenađenje, kao što bih ja odgovorio. Da, ponekad treba razmotriti svaku mogućnost. Pa i tu da iz Silvijinih usta izlaze moje riječi. Misli. Riječi.
– Ali trubu, kao da se u stomaku nešto pomjeri.
Kako je Silvija voljela trubu i džez i sve to i kako je, kada bih rekao koliko ja volim trubu, govorila – pa šta.
Nikada nijesam dunuo u trubu.
A sanjao sam jednom kako duvam u trubu u zadimljenom kafeu negdje gdje bilo i da su ljudi srećni i tužni u isti mah i da se smiju sa suzama u očima i da je dim i da je znoj i da je uzvik i aplauz i sve.
