Art

Ptičarka

Ptičarka

      Dječak priča: Jednom sam ubio vrapca. Pušku ptičarku posudio mi je  rođak koji je živio na selu i imao predivnu štalu u kojoj je stolovao ogromni dorat, crvenkastosmeđih sjajnih sapi, konj po imenu Soko. Soko je vazda,  vezan velikim kožnim ularom i kajasama, brstio ogromne bale sjena iz drvenih  lagvova, premještajući tvrda rožnata kopita po slamom posutom podu i razgoneći bujnom crnom repinom krupne, zelene muhe zundarače. Pod od drvenih škripućih letvi  bio je prepun kravlje balege: Sokolove rogate prijateljice, krave bačvastih, runjavih tijela, s vremena na vrijeme ispuštale bi u sporom, otegnutom ritmu okruglaste kolače kroz širom razjapljena usta zadnjice. Nudio sam Sokolu bijele kocke šećera na dlanu, uvijek u stravi pred njegovom vlažnom gubicom , raširenim nozdrvama i debelim, hrapavim jezikom. Soko je odisao slatkastim mirisom nane, otužnim a oštrim mirisom konjske mokraće,  a kad bi odlučnim pokretom debelih, mokrih laloka  i vlažnog jezika, zgrabio šećer s moje zgrčene ruke, zatresao bi svaki put čađavocrnom grivom. Činilo se da uživa u slatkom zalogaju.

     „Ptičarka“ imala je dugačku a tanku, čeličnu cijev; kad biste prislonili oko na njen otvor, mogli ste vidjeti tanjušne spiraloidne urezane žlijebove. Rodjak mi je objasnio da oni omogućavaju zrnu da leti u pravoj, ubistvenoj liniji. On me odmah upozori da se ne usudim da nekoga ciljam, a kamoli pogodim u guzicu. To jako boli, reče. Čitavo dosadno popodne meta su mi bile stare ohrdane konzerve, plehnati, buđavi tanjiri, sočne crvene jabuke. Gađao sam, s distance od pedesetak koraka, izohipse crnih čvorova na tarabi, s primjernom preciznošću.

     U krošnjama drveća u vrtu, gdje se u hladu velike drvene ograde nalazio veliki sto za ručavanje, prekriven kockastom mušemom, uvijek se odvijala živahna ptičja igra. Tetka bi iznosila na velikim metalnim pladnjevima i tepsijama ručak, koji je neizostavno obilovao ogromnim količinama ostataka bataka i karabataka, tanjušnim spečenim krilcima pernate živine, kokošijih jaja, supa s debelim pertlama rezanaca, uz koje su se hvatali, poput majušnih ostrvaca, zejtinasti prstenovi žute masnoće. Tetka je na glavi obično nosila šarenu maramu, vezanu pozadi u lamparavi čvor, inkrustriranu istočnjačkim viticama cvijeća i više-manje apstraktnim motivima. Vječito znojna od raznih kipućih isparenja iz lonaca u kojima se pripremala hrana, s nabuhlim crvenkastim podlakticama s prstenovima debele kože u zapešćima, prstenovima što su podsjećale na uvećanu varijantu unutrašnjih žlijebova puščane cijevi, tetka se dobrohotno smijala na nas, ( u vilici uvijek bi joj zablistao poneki pozlaćeni zub), spuštajući na sto već betežan od mnogih đakonija: te salatu od rotkvica i kisele cvekle;  te pržene krompiriće; te ribu pohovanu u brašnu koje bješe izgubilo sasvim svoju „brašnastu“ esenciju, poprimajući boju i hrustu zavodljivo voštanog ćilibara. Ja sam se naprosto grstio od jela. Svaki nevoljki zalogaj, bio je praćen zloglasnim tetkinim nutkanjem, u kojem sam, umjesto dobronamjere pažnje, pronalazio samo neku vrstu dosadne torture, potpuno izlišnog mučenja. Otac je, smrknut, rezignirano širio ruke, i, u strahu neće li mu sin zauvijek ostati kepec i žgoljavko, od vremena na vrijeme govorio: „ I cvijeće ne može da raste ako se ne zaliva, i ribe moraju da jedu, i ptice“. Ja sam bio zbunjen. Svi oko mene odmah bi navalili na jelo, hvatajući  se bogatog grumenja hljeba što je ležalo na stolu sa svojom potklobučenom smećkastom korom, sa vulkanski ispupčenim, ispucalim mjehurima tijesta, nalik kraterima na Mjesecu. Sve to: njihova živinska potreba da u sebe trpaju komađe vrućeg mesa, da ga potom zalijevaju obilno kiselom vodom, da trgaju parčiće plitica guščijih plećki, da se goste orošenim listovima salate, da umaču mladi luk u solijere iz kojih se prosipala so kao blago iz Ali-babinih ćupova, izazivalo mi je opasnu mučninu u stomaku. I to, da, pored svega, raščivijavaju do u vječnost neku dozlaboga otužnu, bezizglednu diskusiju bez glave i repa, da se tuku oko bokala rakije ili bijelog vina, dok u zraku lebdi začarana zavjesa sva od svjetla i mirisa. Mirisa kravlje i konjske balege, očerupanog perja, soka od paradajza i bijelog luka, mirisa zemlje i trave, ljudskog znoja i životinjske masti, svjetla koje se palilo u prvom ljubičastom šljivinom beharu, poput žeravih lampica u vlažnom zelenilu krošanja.

      I svi su bili zadrigli i bijesni, s prsima prepunim crnih znojnih malja u prorezima košulja oštrih trokutastih kragni, podvijenih manžeta, pod kojima su blještali  okrugli satovi na sjajnim pločastim kaišima, a u rukama neprestano pušeće cigarete. Pivo je teklo u potocima. Smeđe i zelene boce „sarajevskog“, prekrasno su odražavale zamućene  oblake na nebu, a bjeličasta pjena uzdizala se u orošenom staklu flaša, katkad oblijepljenih kupolastim mjehurima. Na očev nagovor, ispijam gutljaj piva iz čaše zelenkastog debelog  stakla s rebrastim vertikalnim kanelurama. Gorki ukus ječmenog nektara smjesta se stušti u pete i u listove nogu, osjetih prijatnu slabost.  „To mu je za apetit, valjda će bolje jesti“, – namiguje otac majci koja sjedi do njega u nakrivljenoj smeđoj trpezarijskoj stolici, a dva okrugla  simetrična čunjića ponad gornjeg naslona stvaraju privid kakvih isturenih epoletuški na njenim ramenima. Ona samo skrušeno sleže svojim stvarnim ramenima u bordocrvenoj majici kratkih rukava. Odmah potom ona ustaje, kaže da ide da pomogne nešto tetki, koja je zove s vrata tamne, hladovite magaze. Uhvatio sam priliku i hitro ustao. Tamo, u dnu dvorišta, iza ugla ljetne kuhinje, čuje se poznat glas. To rođak, u majici na bretele, koja još više ističe njegova ispupčena prsa i preplanula ramena, poji krave u koritu na koje se oštro strmoglavljuje snažan vodeni mlaz. Još jednom sam ga upitao za pušku. Rođak je brzorijek, uvijek nešto mrsi u svojim zubima, njegovi vokali i konsonanti vječito vode neku nerazumljivu bitku. Odlazi u  sumračnu ostavu i iz nje vadi sklopljeno oružje. Pomno sam pratio vještu igru rođačkih ruku: prvo pukne zglob metalne cijevi, potom se ukaže srpasti kljun oroza, a kundak zablista na suncu poput kakve glatke a moćne i tajanstvene stvari. Ukaže se tamna dubina uzanog tunela cijevi, kanal kojim će tane strelovito suknuti napolje. Strah, neće li mi otpasti rame, kad zvekne obarač i puška zadimljeno ispljune hitac. To je vatrena stvar, i ja strahujem da ću oprljiti dlanove. Rođak se krajičkom usne posprdno ceri: „ta, nije to ništa, samo nemoj nekog u pakšu da strefiš!“

     Nudi mi okruglastu, sivu, pljosnatu kutijicu, s plastičnim poklopcem u čijoj sredini nacrtani olovni uzorak municije, na ležaju od zelene četvorolisne djeteline, stražari nad veličanstvenom vojskom u unurašnjosti. Kad protresem kutijicom blizu uha, čuje se biserni zveket.

         Vrapčev kljun bio je orošen jedva primjetnom, ružičastom kapljicom krvi. Pao je s grane strmoglavo u vertikalnom stropoštavanju, kao kamen. Nisam ni osjetio da je opalilo. Nišanio sam pažljivo, zadržavajući dah. Potom podigoh s prašine mrtvo vrapčevo tijelo, držeći ga  oprezno i s ljigavim strahom za vršak pirgastog krilca.

       Trčao sam poslije dugo, pod nogama hrskao je goli šljunak, pa preko pruge, do kuće prijatelja kome se, odmah s vrata, pohvalih ulovom. U prijateljskoj sobi, vrabac sa sklopljenim okom poput glavice šrafa, bio je sasvim  suvišna stvar.

      Više nikad nisam ubio nikog.

Priča je dio pripovjedne zbirke u nastajanju pod nazivom “Djeca u soliterima”, Nedeljko Simanić

Nedeljko Simanić

simanic.neno@gmail.com

nedeljkosimanic.wordpress.com

www.facebook.com/nedeljko.simanic.art

www.pinterest.com/nedeljkosimanic

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.