Notes

Rajner Marija Rilke – Čisto protivrečje – pisma Lu Andreas-Salome [Knjiga dana]

Izdavač: Službeni glasnik, Beograd

Pogovor

„Ružo, oh, čisto protivrečje…”

U proleće, 1897. godine, istog meseca kad se prvi put uživo sreo sa Lu, Rilke će joj napisati pesmu:

Ja sam ti poput pripreme u životu / i tiho se smejem kad promašuješ; / Znam da ćeš iz samoće / kročiti u susret velikoj sreći / i naći moje ruke.

Ali, tačnije bi bilo da je tih pet stihova napisala Lu, a ne Rilke. Nije on učio od nje; ona je njemu pružala ruke, pripremajući ga da hoda. I on će to neprestano priznavati, od prvog njihovog susreta do svoje smrti. Kroz nju se, bar izvesnim delom, rađao kao pesnik.

Ne zato što je bio prilično mlađi od nje, nego što je sve vreme duboko u sebi ostajao dete koje je, uz to, neodoljivo vapilo za ljubavlju i podrškom drugih.

Predistorija susreta Lu i Rilkea, koji u času njihovog neposrednog poznanstva nije objavio još nijednu pesmu. Godinu dana ranije on je pročitao njen esej o Hristu, u jednom od tadašnjih nemačkih časopisa, i taj tekst ga je duboko dirnuo. U njemu se nedrilo nešto što će ga učiniti, uprkos trivijalnih pesama i površnih priča koje je tada pisao, istinskim pesnikom. Bilo je to iskustvo ljubavne spoznaje, s jedne, i reči jedne znalačke čitateljke po imenu Lu, s druge strane. Njen tekst Isus Jevrejin, po sebi, nije previše originalan. Lu je bila obdarena razumevanjem ideja drugih. Kao što je i Frojd govorio za nju, bila je stvorena za razumevanje, i to par excellence. Pa i u tom eseju prepoznajemo njen dug stavovima Ludviga Fojerbaha, Paula Rea (koje će i sam stvar preuzeti od Ničea) i Fridriha Ničea. I to ovim redom: Bog je čovekova tvorevina, ta tvorevina ima povratni uticaj na čoveka i, najzad, Isus je bio religijski genije. Kako je to shvatio Rilke, dovoljno je očigledno iz njegovog prvog pisma u ovoj zbirci.

Sam događaj njihovog susreta odigrao se konkretno ovako. Krajem aprila 1897. godine, Lu je otputovala iz Berlina u Minhen da se tamo vidi s prijateljicom Fridom fon Bilov i prisustvuje njenom predavanju o Africi. Posle predavanja one su srele mnoge prijatelje i poznanike, među kojima i Franka Vedekinda, koji je, u tom času, upoznao Lu s mladim piscem Jakobom Vasermanom. Naravno, njoj je Rilke već anonimno pisao i poslao joj svoje pesme, koje nisu mogle da učine neki poseban utisak na nju. U njen stan u Minhenu, 12. maja, došao je njen novi prijatelj Vaserman u društvu sa vitkim mladićem, krhke pojave, koji joj je predstavljen kao Rene Marija Rilke. Ona je, petnaest godina starija, mogla da mu bude takoreći majka. U početku je Rilke želeo samo njenu književnu zaštitu, ali posle živog susreta, u njemu se rodilo i nešto drugo. Po svedočenju Lu, on nije odmah učinio neki utisak na nju. U svojoj autobiografiji pominje da se ona seća, u stvari, najpre njihovog drugog susreta. Kako god, Rilke se zaljubljuje i ne želi da odustane. Trčao je okolo po Minhenu samo da bi je sreo. Kaže joj: „S nekoliko ruža u ruci obigravao sam grad, kružeći oko Engleske bašte, samo da bih vam poklonio ruže.” Nalazi je tri dana kasnije. Čita joj svoje Vizije o Hristu i nedugo zatim posvećuje joj i pesmu. Vizije o Hristu nikad nisu bile objavljene, ali neka od tih pesama možda se još nalazi u Rilkeovom arhivu.

Konačno, posle zajedničkog boravka u selu Volfratshauzen, blizu Minhena, zaista postaju ljubavni par. Putovaće i dvaput u Rusiju, najpre s njenim mužem, a zatim i sami, udvoje. Njihova ljubavna veza se prekida nakon drugog povratka iz Rusije, tokom januara 1901. godine. Neke pojedinosti raskida su poznate, ali ne sve. Možemo pomisliti da je za propast ljubavi krivac Rilke koji je bio odveć fiksiran za svoju ljubavnicu, a ona je, razumljivo, na kraju jedino mogla da poželi da ostane sama, te je tako bila prisiljena da bude okrutna.

Uostalom, to nije tema ovog kratkog pogovora Rilkeovim pismima.

Ova pisma su dvostruko značajna. Vredna su kao umetničko delo i, istovremeno, kao dokument o životu pesnika i nastanku drugih umetničkih dela, naime pesama, možda najnezaobilaznijim pesmama XX veka. Ne zaboravimo da je u trenutku smrti Rilke, više nego zasluženo, smatran, u neku ruku, prapesnikom tih decenija. I to je do danas ostao.

Ne zaboravimo, takođe, da se u to doba pesništvo uzimalo kao neosporan vrh književne umetnosti. Njegovi stihovi se pamte. Gotovo kod svih nailaze na odjek. A njihov uticaj na potonju poeziju često je više nego očigledan.

Rilke deli jednu veoma važnu crtu s najvećima iz tog vremena. To je potpuna posvećenost stvaranju. Ništa drugo ne postoji sem stvaranja. Stvaranju je sve podređeno. Život je samo radi stvaranja. To ćemo otkriti najpre kod izvesnog broja slikara. Dovoljno je navesti Rilkeove savremenike, Van Goga i Gogena, ali i skulptora Ogista Rodena. Od pisaca, tu je Franc Kafka. Tek iz takve posvećenosti nastaje delo koje nas se tiče. Kao da su živeli samo zbog tog dela. U stvari, i jesu. Iako je Rilke vapio za ljubavlju i podrškom drugih, na kraju je uvek bio spreman da ih napusti radi onog što je morao da uradi, pri čemu svoje raskide, svoje gubitke, istovremeno nikad ne bi prežalio. Opterećivali su ga, a on ih je neprestano gomilao i nastavljao dalje, uprkos tegobnom životu, uprkos samoći, neprestanom beskućničkom skitanju. To je počelo već u vreme romanse sa Lu. Bilo je to vrtoglavo sazrevanje i nedvosmisleno prepoznajemo, ili makar naslućujemo, sva Rilkeova raspinjanja u njegovim pismima. Zato su ona fascinantan uvid u njegov stvaralački temperament. Pisanje pesama bilo je iznad svega. Zdravlje i njegovi lični odnosi su zbog toga patili. Nije li iz susreta u susret uvek ostajao sam?

Kao da je uvek razočaravao? Najpre je majka želela da on bude devojčica. Onda je trebalo da postane vojnik. Zatim student prava. Potom muž i otac. Pa sekretar drugom umetniku. I opet vojnik. I ništa, od svega bi naposletku pobegao ili na ma koji način to izbegao. Večito siroče. Poneko ko je bio s njim, dešavalo se, razumeo bi tu njegovu potrebu za slobodom koja nije bila lišena privrženosti. Recimo, puno razumevanje u tom smislu pružila mu je žena, Klara Vesthof, s kojom je imao ćerku. Shvatila je da on nikad ne može biti običan suprug i poštovala je njegove želje. Od njegovih ljubavnica kao da je to razumela i Merlina Klosovski, s kojom je, kako se veruje, takođe imao bar jedno dete. A Lu, svakako jedna od najznačajnijih i najinteligentnijih žena s kraja XIX i početka XX veka, koja gotovo da nema toga šta nije umela i bila, i s kim sve ne u prisnim odnosima?

Ona mu je i verovala, i nije mu verovala. Njena ljubav je bila presudna za Rilkea, mada se uvek pitamo zašto je kasnije tražila od njega da uništi sva njena pisma. I zašto je, čak nekoliko godina posle njihovog rastanka, jednom išla kod njegove žene i rekla joj da je Rilke nedostojan da bude otac i muž? Rilkeova vezanost za Lu bila je, ipak, tolika da je uspevao da prebrodi tu vrstu napada na ono što jeste, i to upravo od one koja bi to najbolje morala da zna šta on jeste. Nastavio je da joj piše, pa i da je tu i tamo, s vremena na vreme, viđa u najprijateljskijem raspoloženju, nikad ne osporavajući ono što joj duguje i, dabome, produžavajući da se od nje nada podršci.

Kao i u Kafkinom slučaju, Rilke je bio umetnik korespondencije. Njegova pisma su gotovo umetnički tekstovi. A napisao ih je preko 10.000! Prepiska je bila integralni deo njegovog pisanja. U njegovim pismima često nailazimo na završene priče, i nailazimo uvek na dalekosežnu poetsku modulaciju. Vodio je redovnu prepisku sa mnogima. Ta prepiska je danas s pravom nerazlučivi sastavni deo njegovog ukupnog književnog ostvarenja.

Čitamo ih bez daha. U njima su njegove ideje, njegova iskustva, kao što su, poneka izvesno, osobena remek-dela pisanja, poetskog, narativnog i esejističkog, sa svim kreativnim i duševnim lutanjima i nesigurnostima samog autora. Naoko uzgredna proza, ta pisma plene spontanom snagom i dramatikom. Na kraju vidimo da se pesnik nije odrekao života radi poezije, nego je život uvek upečatljivo prisutan kako u pesmama, tako i u pismima. Život, to su stvari i njihovi oblici, i te stvari oživljavaju kad ih on prizove u rečenicama kojima se obraća nekome. U njima stvarnost (čak i najsvakodnevnija) i vrhunska umetnost vaskrsavaju jedna u drugoj.

Svetac usamljenosti, koji bez usamljenosti ne može i, u isti mah, žudi za drugima. Razapet u tom unutrašnjem konfliktu. Večito između đavola i anđela, kako je na njega gledala Lu. Taj konflikt je rešavao u pesmama i pismima. Čista protivrečnost, koje je bio svestan i nikome je nije želeo, ali je i shvatao njenu lepotu, radost koju je kadra da pruži, njenu nepreglednu kreativnu energiju. Da, ruža! Ona mu je oličavala to neuporedivo stvaralačko stanje u životu. Zbog nje je bio spreman na svaku žrtvu i svaku nesanicu.

Nebojša Zdravković

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.