Anatomija Fenomena

Rani jadi – Pogrom [Tema: Kiš]

people

Želja da ne propustim događaj u koji su bile umešane manje-više sve meni poznate ličnosti iz ulice, kao i moja potajna namera da razmrsim klupko svih tih događaja u koje se u poslednje vreme bio upleo moj život, naterali su me da se hrabro pridružim gomili onih koji su jurili zadihano i koji su me povukli sa sobom. Išao sam rame uz rame sa financima i vatrogascima, dahtao kao na izmaku snaga i podešavao disanje prema njihovim koracima.

Mislio sam da ću tako moći da ulovim smisao svih zbivanja koja su me tih dana potresala iz temelja i na koja nije znala da mi odgovori ni moja majka.

Išao sam boreći se sa svojim strahom. Sneg nam je škripao pod nogama, tabao se i postajao tvrd kao pločnik, krt i zvonak. Gomila je tapkala po snegu kao kakva golema stonoga, a iz njenih se usta podizala para, čista i bela.

Kroz zavesu smrdljivih isparenja i dahtanja do mene je dopirao, i pored snežnog filtra, miris jeftinih parfema, nakisli miris znoja koji se širio iz zelenih uniformi financa i plavih mundira vatrogasaca. Odjednom se začuo tresak stakla koje je svojim bleskom poput munje sevnulo iznad gomile, a za njim je usledilo, kao daleki eho, prštanje dasaka i, najzad, dah olakšanja kada je kapija popustila pod pritiskom.

Stajao sam uporno pod tremom magacina, hvatajući se za peševe kaputa, za suknje žena, bivao potiskivan i odbacivan, vraćao se opet uporno i zavlačio se kroz šumu nogu, nošen svojim strahom, uveren da sam tu, u srcu opasnosti, ponajbolje zaklonjen od tih ljudi, znajući da se ne smem udaljiti iz sigurnog zaklona njihove razjarenosti, da se ne smem udaljiti od te mnogočlane mase ni za razmak jedne ruke, jer bi me mogli dohvatiti i zgaziti nogama.

Kako su se vrata magacina otvarala prema vani, iskrslo je pitanje kako da se raskrile, jer niko nije hteo da se udalji iz prvih redova, pa je nastala paklena galama, vitlanje štapova i urlici, toptanje nogu i zapomaganje.

Odjednom su se, ni sam ne znam kakvim čudom, velika jednokrilna vrata zasekla u tu crnu masu kao oštrica noža. Već je bio počeo da se hvata neki plavičasti sumrak u velikim kockama, poput nekog golemog lifta što se spušta između visokih zidova kao u svoje ležište. Vazduh je mirisao na petrolej i sapun, a iz razjapljenih usta magacina kuljali su slojevi najrazličitijih mirisa, kao prethodnica narandži i limunova, mirišljavih sapuna i začina. Zatim su počele da nadiru, uz jeftine zvuke lima, neke četvrtaste konzerve koje su sevale u mraku svojim bezopasnim mesinganim sjajem, kao kakvi noževi iz escajga, svežnjevi sveca zavijenih u plavi pakpapir zveckali su kao sasušene kosti, jabuke su padale s tupim zvukom, da bi bile odmah zatim smrskane pod nogama, kao sažvakane. Iz mrkih papirnih džakova kuljao je šećer, škripeći pod nogama i mešajući se sa razgaženom susnežicom. Ljudi su s mukom izlazili iz gomile, noseći u naručju neke zamotuljke, kao decu. Brašno je lebdelo u vazduhu kao puder, taložeći se na obrvama i dajući ljudima neki svečan izgled, skoro šaljiv, praznički. Jedna je žena zasecala zubima svitak svile, koji je izvadila ispod kaputa. U svetlosti šibice, koja joj je na tren osvetlila lice, ugledao sam njene zube rumene u odsjaju svile. Gledao sam kako se jedna bala cica s cvetićima uporno mota oko nogu i oko glava gomile, kao trake krep-papira u novogodišnjoj noći. Taj je šareni cic počeo opasno da se steže; žene počeše da vrište. No kako se unutrašnje kretanje gomile time bilo samo još više uzburkalo, ljudi stadoše da se dave i da se otimaju, da cepaju taj cic razjareno, no on je odnekud jednako izvirao, kao reka, nadolazeći. Kada su u magacinu ostali samo goli zidovi i mrak, gomila se poče hitro razilaziti, odnoseći svoj plen pod kaputima. Stajao sam sad po strani, kao pravednik, pošteđen osvete. Tada me primeti jedna žena dobra srca i, prolazeći pored mene, tutnu mi u ruku neku konzervu oblepljenu šarenim papirom, na kome je pisalo velikim crvenim slovima SPAGHETI A LA MILANESE. Stiskao sam još dugo tu kutiju u naručju, ne znajući šta da radim s njom, nemajući hrabrosti ni da je bacim ni da je odnesem kući. Gledao sam prestravljeno gospodina Antona, financa, koji je stajao na jednom buretu i bacao uvis konfete.

Danilo Kiš

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.