Anatomija Fenomena

Razgovor o kraju vremena [Tema: Umberto Eko]

 

 

UVOD

One koji su pratili Umberta Eka na njegovom intelektualnom putovanju proteklih godina, neće iznenaditi što se autoru Imena ruže postavlja pitanje o značenju fenomena koji bi se s pravom mogao nazvati „krај vremena”. Ko je pozvaniji da postavi dijagnozu bolesti – koja, izgleda, sve više pritiska Zapad kako se približavamo 2000. – od ovog putujućeg profesora, šefa katedre za semiologiju na Univerzitetu u Bolonji, koji život provodi na aerodromima i za koga se s pravom sumnja da putuje ne samo da bi izbegao razne daveže nego i da bi mogao da piše. Šta mislite da radi ovaj uvek budni um kada se vrati kući? Brine o sudbini čovečanstva? Ni najmanje. Udobno zavaljen ispred kompjutera u svom milanskom stanu, šezdesetšestogodišnji naučnik kreće nedokučivim i manje poznatim stazama Interneta čim padne noć, da bi u tim vremenskim koridorima davao dijagnoze o mentalnom stanju planete.

Učenik i prijatelj Rolana Barta, baca se na posao da bi primenio ono što je autor Mitologija nazvao „instinkt semiologa”: sposobnost da identifikuje poruke tamo gde laik vidi samo pokrete, da opazi znakove tamo gde je lakše uočiti samo predmete. Metod koji Eko primenjuje na proučavanje celog niza znakova koje emituje savremeno društvo, doprineo je stvaranju žanra „teoretskih skica”, o kojima je bilo mnogo zabavnih rasprava i u italijanskoj štampi; oni su svoju literarnu i humorističku kulminaciju dosegli u njegovoj knjizi Kako sam putovao s lososom. Naš sagovornik je dobro upoznat s delom sv. Tome Akvinskog I srednjovekovnu zapadnu civilizaciju vidi kao rezime težnji i muka ljudskog uma, samim tim i kao nepresušni izvor interpretativnih mogućnosti. Zato on ima mnogo toga da kaže o televiziji, o Plejbojevom sajtu, o mobilnim telefonima i ostalim čudnim zadovoljstvima savremenog sveta.

Ne iznenađuje njegova tvrdnja da je svet ,,otvoren” u tom smislu da svaki pojedinac može da ga ponovo stvara kroz sopstvenu interpretaciju; i da je naše uverenje da živimo u najopasnijem od svih vremena – u pogledu budućnosti naše vrste – morbidno stanje kroz kakvo su prošle manje-više sve ljudske zajednice u skoro svim epohama. Dakle, Eko profesor gleda da dobije na vremenu i trudi se da odvrati pažnju čovečanstva od pojava koje ga okružuju i da ga natera da sagleda sebe kao subjekt lišen sposobnosti da zdravo prosuđuje. A Eko etnolog, koji proučava naše vreme, na stranicama koje slede koristi svoju intuiciju semiologa na najbolji mogući način i otkriva nam, po rečima Roberta Mađorija, „iskre inteligencije u zbrci konfekcijskih mišljenja, predrasuda i stereotipnog jezika.”

 

 Ovde u Parizu, blizu centra Bobur, imamo veliki sat koji iz sekunde u sekundu odbrojava vreme koje nas deli od 2000. godine. Da li mislite da ljudi na Zapadu imaju neku dublju svest o tom odbrojavanju? Ništa ne upućuje na to da su ljudi zabrinuti zbog nastupanja trećeg milenijuma.

Štampa, i samo štampa, insistira na stvaranju takve psihoze. Ljudi uglavnom ne obraćaju pažnju na taj događaj; možda će neko i poželeti raskošniji doček od uobičajenog tako što će rezervisati hotelsku sobu na ostrvu Samoa ili Fidži. Ne, nemam utisak da u društvu postoji, uopšteno govoreći, bilo kakva zabrinutost zbog 2000. godine. Na uglu Pete avenije uvek neko maše plakatom na kome piše „Krај je blizu”. Oduvek je bilo i biće ljudi koji očekuju da će svet propasti. Imamo prirodnu sklonost da neke neobične događaje povezujemo s dvehiljaditom; takvi događaji su se mogli zbiti i u neko drugo vreme koje nije povezano sa ovim datumom.

MIT I PANIČNI STRAH OD 1000. GODINE

 Šta kažete za 1000. godinu?

Kako je rekao Stiven Džej Guld, u devetnaestom veku je mnogo rečeno o poslednjoj noći prvog milenijuma i o skupinama preplašenog naroda koji je plakao u crkvama. U međuvremenu se pokazalo da ne postoji ni jedan jedini dokument koji bi potkrepio ovu hipotezu. Imao sam dvadeset godina kada sam pročitao knjigu Henrija Fosijona Godina 1000. i dobro se sećam svog zaprepašćenja kad sam otkrio da nije bilo straha od 1000. godine. Bilo je napada milenijumske panike pre kraja ili na samom početku novog milenijuma, ali ne baš tog dana. Guld, međutim, navodi nedavna istraživanja Ričarda Lendisa koja su navela naučnike da ponovo razmotre takve tvrdnje. Lendis veruje da je manifestacija straha tu i tamo bilo, da su ga podsticale jeretičke sekte, ali nemamo pisanih dokaza koji bi to potvrdili zato što je crkva (drugim rečima, zvanična kultura onog vremena) izbrisala sve tragove tog fenomena, da ga tako nazovemo. Te sporadične epizode nisu bile zabeležene da bi se sprečili nemiri u široj zajednici.

Kao što reče Žan Delimo, crkva je na svaku manifestaciju milenarističkog uzbuđenja odgovorila prihvatanjem briljantnog rešenja sv. Avgustina. Period od hiljadu godina sreće na Zemlji o kome govori Knjiga otkrovenja – željno očekivan i od svih milenarističkih pokreta nasilnim sredstvima požurivan dolazak – već je počeo! Da bi sprečio raspravu o tome, Avgustin je tumačio da broj 1000 ne treba shvatiti bukvalno i da on samo označava jedan veoma dug period. Da, Hristos će doći, ali ne žurite se. Ne provodite život u strahu. Tim majstorskim trikom Avgustin je uspeo da uništi konceptualnu osnovu svake milenarističke utopije.

 Zašto tumačenje sv. Avgustina nije uspelo da zauvek eliminiše milenarističke pokrete?

Recimo da je sv. Avgustin izvojevao pobedu na nivou zvanične teologije, ali njegovo  tumačenje nije bilo u stanju da smiri društvene tenzije ili da ukroti emocionalne reakcije društva u celini. Što je isto kao da kažemo da milenarizam nije ni teološki ni egzegetički problem…

Stiven Džej Guld je takođe doveo u vezu milenarističke tenzije i socijalne probleme.

Sasvim pravilno. Milenarizam je oduvek bio narodni pokret. Nikad nije postojao milenaristički car. Milenaristi su oduvek bili ljudi koji su, nezadovoljni postojećim stanjem stvari, želeli da ga promene. Apokaliptički pokreti su u svojoj biti revolucionarni i zato crkva i vlasti nikada nisu imali poverenja u njih, do te mere da su sprečavali njihove manifestacije i, kao 1000. godine, prećutali njihovo postojanje. Dao bih ovde kraći komentar za koji verujem da je zabavan, a da bih to učinio, vratiću se na debatu o prvom milenijumu. Grupa američkih stručnjaka za tu oblast, sastala se 1996. na konferenciji u Bostonu. Mene je pozvao Ričard Lendis lično, jer sam jednom prilikom nešto radio u vezi sa Apokalipsom sv. Beatusa od Liebana. Nagrnuo je tamo i izvestan broj novinara, mislili su da će istoričari govoriti o strahu od 2000. godine. Pokušali smo da im objasnimo da je tema konferencije prethodni milenijum i da ne postoje pravi dokazi ni da je tada bilo straha. Ali oni su postavljali ista pitanja kao i vi: postoji li strah od 2000. godine? Moj odgovor je bio isti: ne, taj strah je imaginaran, ljudi za to ne daju ni pet para! Novinari su bili očajni. Ako nema straha koji je na neki način povezan s prelaskom u treći milenijum, nema ni senzacionalnih vesti, ničega što bi se velikim slovima moglo napisati na prvim stranicama sutrašnjih novina. Preostalo im je jedino da nešto izmisle.Pouka priče je zanimljiva. Verovatno da kraj prvog milenijuma nije prošao bez sporadičnih reakcija straha, makar i sasvim marginalnih, ali je crkva, kao čuvar ideologije i pamćenja, učinila sve da se o njima ne govori. Na kraju drugog milenijuma očigledno je da takvih strahova nema, osim kod nekih marginalnih grupa. Ali mediji, današnji čuvari ideologije i pamćenja, ulažu mnogo truda da se o strahovima priča. Zbog nedostatka arhivskog materijala, verovali smo da takvog straha nije bilo u noći 31. decembra 999. godine. Iz obilja arhivskog materijala koji mi ostavljamo, naši potomci će možda poverovati da je celo čovečanstvo bilo zahvaćeno užasom u noći 31. decembra 1999…

 Otkud tolika razlika?

Zato što je naredba crkve bila: ,,Bez publiciteta!”. Imperativ medija je: „Što više publiciteta!”

 

 

 

RAZGOVOR VOĐEN U PARIZU I MILANU, 16. NOVEMBRA 1997. I 8. JUNA 1998.

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.