Notes

Robert Muzil – Tri žene [Knjiga dana]

Pogovor knjizi Tri žene u izdanju Ethosa, Beograd

Iz jednog pisma koje je Tomas Man 1939. godine uputio prijateljima u Londonu potiče izreka, kasnije često ponavljana u istorijama nemačke književnosti, da nikome među svojim savremenicima ne bi sa toliko sigurnosti mogao proricati slavu posle smrti kao Robertu Muzilu, romansijeru, novelisti i esejisti. Muzil, međutim, iako je od tada primio nekoliko značajnih književnih nagrada, kao pisac samo je životario u senci širokog interesovanja publike, čitaoci su već bili zaboravili na njegov roman Pometnje mladog Terlesa (Die Verwirrugen des Zoglings Torless), napisan i objavljen 1906. godine, a njegov novi roman Čovek bez svojstava (Der Mann ohne Eigenschaften), koji se pojavio 1930. godine, još nisu uspeli da shvate. Za onu krajnje intelektualnu esejistiku I novelistiku, međutim, koja je nastala u vremenu između ta dva romana, publika je pokazivala samo malo interesovanja. Duboko potišten, Muzil se pita: „Zar mogu da ne budem zavidan kao književnik? Ljudi su me napustili, moje oružje je polomljeno i prisiljen sam da slušam kako se kliče onima prema kojima je boginja sreće bila više naklonjena: nije li sve to, tragično?!“ Svu paradoksalnost njegove situacije, književni kritičar poznatog londonskog lista „Tajms“ izraziće nekoliko godina posle Muzilove smrti rečima: „Robert Muzil je najznačajniji romansijer nemačkog jezika u prvoj polovini našeg stoleća, ali ujedno i jedan od najnepoznatijih pisaca našega doba.“ Tako se i moglo dogoditi da se samo osmoro najvernijih prijatelja i poštovalaca preminulog Muzila okupi onog aprilskog dana 1942. godine na Ciriškom groblju, kada je prognanog književnika trebalo ispratiti na večni počinak. Novine u njegovoj zemlji, zaokupljenoj ratom i osvajanjem, nisu ni zabeležile smrt pisca koji se bio opredelio protiv rata i protiv osvajanja. I makar da su imale običaj da velom ćutanja obaviju sve što se događalo u redovima nemačke književne emigracije, ovoga puta ćutale su a da niko nije morao da ih upozori da treba ćutati. Tek posle rata počelo se osećati da je Muzil značio prekretnicu u nemačkoj književnosti, a proces njegovog otkrivanja, započet onim vrednosnim sudom koji je postavio „Tajms“ i naročito intenzivan pedesetih godina, jedan je od značajnih literarnih događaja našeg vremena. Literatura o Muzilu postaje sve obimnija i danas već možemo reći da se tri književnika, tako različitih pogleda i suprotnog stila, kao što su Tomas Man, Franc Kafka i Robert Muzil – sve jasnije izdvajaju kao pisci kojim će, po svemu sudeći, pripasti najistaknutije mesto u nemačkom proznom stvaranju u prvoj polovini XX stoleća.

A u okvirima evropske književnosti može se postaviti i pitanje: ko je zapravo anticipirao razvojni put modernog romana? Da li je to stvarno bio Marsel Prust, koji je svoje junake oblikovao u svetlu svojih misli i svoje filozofije? Da li je to bio Džems Džojs koji rastvara radnju romana u unutrašnji monolog, u reku utisaka i asocijacija koja neprekidno protiče kroz čovekovu svest, ili pak – Robert Muzil sa Pometnjama mladog Terlesa.

To prvo delo Roberta Muzila, ujedno i prva umetnička projekcija Frojdove psihoanalize u nemačkoj književnosti, sa fabulom o erotičkim stranputicama mladih ljudi lažno odgojenih, i suviše je autobiografsko da bismo ga mogli razumeti ne osvrćući se podrobnije na piščev život. Celovec, Muzilovo rodno mesto (grad isto toliko slovenački koliko i nemački, a godine 1880., kada se Muzil rodio, više slovenački nego nemački), samo je jedno od mnogobrojnih mesta službovanja njegovog oca, inženjera, koga je, kao i mnoge druge u to vreme, mlada celovečka industrija železa bila privukla obećavajući dobre uslove za rad. No Muzil je u svom kasnijem životu, nesumnjivo, sačuvao izvesnu sklonost prema slovenačkom svetu. Iz njegovog dnevnika vidimo da je ponešto znao slovenački, a među njegovim skicama jedna od najupečatljivijih je, svakako, opis sahrane u Slovenačkom primorju (Slowenisches Dorfbegrabnis).

Uostalom, po svojim precima, po ocu poreklom iz Moravske a po majci iz Češke, on je bio koliko nemačke toliko i slovenske krvi. A ti njegovi preci mešovite krvi bili su lekari i oficiri, pravnici i inženjeri – austrijsko činovničko plemstvo i po ocu, i po majci. Među njima i jedan poznati orijentalist. I, uopšte, to su bili veoma obrazovani ljudi, skloni eksperimentisanju i filozofiranju. Ali, među njima je bilo i epileptičara, i žrtava raznih drugih, nimalo prijatnih bolesti.

Čitajući njihove biografije, osećamo da su svi imali izvesnu buntovničku crtu, u jednog više, u drugog manje izraženu. Neki od njih su zbog toga penzionisani i otpušteni još pre nego što su dostigli vrhunac svoje karijere, među njima jedan, po profesiji oficir, zbog toga što je nekom habzburškom nadvojvodi otvoreno rekao svoje mišljenje. Kod drugih, pak taj opozicionarski duh se ispoljio u odnosu na zvaničnu katoličku crkvu, tako da su neki prešli na starokatoličku veru, dok su Muzilovi roditelji bili ubeđeni ateisti i oboje na svoj izričiti zahtev sahranjeni bez sveštenika. Pa i o Muzilu se zna da kao dete nikako nije hteo da skine kapu pred raspećem, što je u to doba predstavljalo osobiti greh i znak dubokog nepoštovanja prema osnovnom autoritetu u državi. A tu crtu prkosa kao izraz ličnosti koja ne dopušta da je ma koji autoritet sputava u njegovoj težnji za individualnom slobodom Muzil je sačuvao do kraja života.

Fizički snažan dečak, odličan đak, ali odveć tananih živaca, mali Muzil već u trećem razredu osnovne škole mora da se podvrgne lečenju, a njegovo stanje je bilo tako teško da čak nije mogao pohađati školu sa svojim vršnjacima, već je privatno nastavio školovanje. Utoliko više nas iznenađuje što 1892. godine stupa u kadetsku školu, koja svojim strogim i okrutnim vaspitanjem nije bila mesto za decu izrazito nežne prirode. Onaj najintimniji razlog, međutim, za ovo opredeljenje saznajemo iz kazivanja onih koji su bliže poznavali njegovu porodicu, materijalno veoma dobro situiranu. Naime, na ovu odluku dvanaestogodišnjeg dečaka uticala je pre svega majka, veoma lepa žena, kojoj je sin bio na smetnji u njenim odnosima sa kućnim prijateljem. Taj čovek je bio stalno uz nju, pratio ju je kad bi sa mužem i sinom odlazila na letovanje, te se čak i potpuno nastanio kod Muzilovih i ostao tamo sve do njene smrti. Po svemu sudeći, taj čovek nije za majku predstavljao jedinu utehu, što je dečak osećao i zbog čega je patio, i to ne samo kao sin već i duboko erotski, objedinjujući u liku majke prva mladićka čustva prema ženskom polu i prva naslućivanja prikrivenih životnih tajni.

Sve se ovo reflektuje u podsvesti mladog Terlesa. Roman opisuje duhove, duševne i telesne muke pitomaca jedne vojne škole koji jedva što su izrasli iz pubertetskog doba kreću u najsmelije seksualne avanture i stiču čudnovata „iskustva“ u svirepim psihološkim i telesnim eksperimentima nad jednim nesrećnim drugom. Čitaoci su se tada zgražali nad otvorenošću sa kojom je

Muzil opisivao sadizam tih mladića. Međutim, roman se ovim opisima više služi radi ilustracije duhovnih stanja u razvoju mladih ljudi nego što bi takvi opisi bili sami sebi svrha. A što se tiče Terlesa, on čita Kanta i daleko je ispred svojih surovih drugova.

Završivši kadetsku školu, Muzil prelazi u Tehničku vojnu akademiju u Beču. Ali on oseća da vojska nikada neće biti u stanju da ispuni ceo njegov život. Stoga već sledeće godine prelazi na Tehnički fakultet u Brnu da bi ga, po završetku studija, napustio kao inženjer. U Brnu dolazi u dodir sa socijalističkim pokretom, koji mu postaje blizak kao političko opredeljenje.

Iz tog vremena potiču i njegovi prvi literarni pokušaji; privlači ga književnost koja se tada prozvala modernom, i otada se on lomi između svog poziva (zaposlio se kao asistent u jednoj tehničkoj laboratoriji u Štutgartu i objavio neke studije o mašinama i termodinamičkim procesima) i neodoljivog interesovanja za književnost i filozofiju, dok, konačno, nije doneo definitivnu odluku da raskine s tom podvojenošću u sebi i da se u potpunosti posveti apstraktnim problemima. U Berlinu studira filozoflju i psihologiju. To je imalo velikog značaja i u materijalnom pogledu jer je napustio svoju dotadašnju, tek zasnovanu materijalnu egzistenciju. No on je nepokolebljiv u odluci da postane književnik, i to istinski književnik, koji će kroz svoje delo naučno razmatrati probleme sveta.

Upornim radom Muzil završava studije i – dve godine pošto je objavio Terlesa – stiče doktorat nauka, napisavši disertaciju o filozofiji Ernsta Maha, prema kome zauzima pozitivan stav, kao što se oduševljava i Frojdom i Huserlom. Neko vreme se zatim posvećuje publicistici, ali samo silom prilika, da bi zaradio novac potreban za život. Novu prekretnicu u njegovom životu, međutim, značilo je poznanstvo sa Martom, slikarkom jevrejskog porekla, sedam godina starijom od njega, koja je u prvom braku ostala udovica, a čiji se drugi brak završio razvodom na štetu muža. Svi Muzilovi poznanici slažu se u tome da je ta žena, po svemu sudeći, bila dopuna Muzilu, njemu ravna u duhovnom pogledu i retko kada da je neka žena tako neposredno učestvovala u stvaralačkom radu jednog pisca kao Marta. Da bi se mogao njome oženiti, Muzil se prihvata službe bibliotekara u Beču, posla koji je za njega značio mukotrpnu obavezu. Ipak, pune tri godine ostaje na toj dužnosti, a onda podnosi ostavku da bi postao urednik značajnog časopisa „Neue Rundschau“, koji zauzima istaknuto mesto u oblikovanju književnog ukusa u Nemaca, posebno neguje esej i danas još izlazi. Na novom poslu Muzil može, doduše, u potpunosti da se posveti književnosti, ali taj korak za njega istovremeno znači da će do kraja života biti izložen stalnoj materijalnoj neizvesnosti. Ubrzo izbija rat, koji je za njega kao rezervnog oficira na frontu značio ne samo vreme strahota već – u duhovnom pogledu – vreme potpune sterilnosti.

Za sobom tada ostavlja dve tek dovršene novele iz bračnog života, Sjedinjavanje (Vereinigungen), i zbirku odabranih eseja. Osnovni motiv u njegovim delima je usamljenost i otuđenost u jednom hladnom, praznom svetu. Svestan ovakve usamljenosti i svoje otuđenosti, Muzil (1935) godine izdaje novu, poveću zbirku eseja i skica pod neobičnim nasfovom Zaostavstina za života (Nachlass zu Lebenszeiten). Ironičnom ozlojeđenošću Muzil već takvim naslovom stavlja do znanja krajnju izolovanost svoje literame pozicije i svoj bol što je zaboravljen.

Za sve ovo vreme Muzil radi pa romanu Čovek bez svojstava. Godine 1930. izašao je prvi tom, godine 1932., drugim tomom, obim se dopunjuje na 1700 stranica. Ali Muzil nastavlja da piše to delo. Ono što je još o tome napisano objavljeno je posle njegove smrti, kao treći tom, 1943. godine, i obim tog dela se time povećava za još oko 700 stranica.

Svako od ukupno 123 poglavlja Muzilovog romana nosi neki veoma neobičan naslov, koji, pre svega, izražava piščevo odstojanje od zbivanja kojima pripoveda: „I čovek bez svojstava ima oca sa svojstvima“, „Iz životnih osobina bogatih ljudi“ i sl. Međusobno dosta nepovezani, sa mnoštvom najraznovrsnih digresija i asocijacija, ona nam u svom sadržaju daju bogatu i veoma kritičku sliku, duhovnu i draštvenu panoramu gornjih slojeva Beča u predvečerje prvog svetskog rata, sliku inteligencije, činovništva, ministeralne birokratije, visokih finansijskih krugova i plemstva. Muzil je odabrao Austriju upravo zbog mnogoslojnosti njene nacionalne i kultume strukture; ta država je za njega model da bi opisao situaciju građanskog društva i njegovu krizu. U vidu intenzivinih dijaloga, sa ugrađenim esejističkim razmišljanjima, on želi da prikaže onu najneposredniju povezanost intimne sfere glavnog junaka sa društvenim uslovima toga sveta koji ga okružuje, duhovnu, psihičku i moralnu situaciju te intimne sfere. Kao i Terles, i Ulrih, glavni junak tog romana, ima autobiografske crte. Ulrihu je trideset godina, talentovan je, veoma obrazovan i, zahvaljujući ocu, raspolaže bogatim vezama sa dvorom i diplomatijom. Svi njegovi dotadašnji pokušaji da nešto „uradi“ pretrpeli su neuspeh; takav Ulrih je dekadent i dokoličar. Uz njega se javlja mnoštvo drugih likova na kojima pisac želi da prikaže pojedine ljudske stavove u složenim uslovima feudalnog i kapitalističkog društva. Sa krajnje izgrađenom kulturom jezika, to Muzilovo delo u svom kidanju sa zakonima determinističkog i kauzalnog razmišljanja pokazuje izvesne analoge sa teorijom relativiteta i sa kvantnom fizikom, a isto tako i sa Hajzenbergovim „koegzistirajućim mogućnostima“. Izražavajući nepoverenje prema svakoj vrsti ideologije, ono na svoj način traga za jednom humanom egzistencijom čovekovom, za jednm – kako Muzil kaže – „drugim stanjem“. Taj roman je, svakako, jedno od najznačajnijih ostvarenja nove nemačke književnosti.

Godine 1933. Muzil napušta Nemačku da bi se vratio u Austriju. A po priključenju Austrije nacističkoj Nemačkoj on je ponovo pred dilemom da li da ostane u toj zemlji i da se spusti na uniformisani spisateljski nivo Trećeg rajha ili da sačuva svoju slobodu kao pisac. On se odlučuje za put u izgnanstvo i preko Italije odlazi u Švajcarsku. I onako celog života u nemaštini, njegovo materijalno stanje postaje gotovo bezizlazno. Neki plemeniti švajcarski prijatelj pomaže ga koliko može, ali u celini – po Muzilovom kazivanju – ljudi u Švajcarskoj nisu bili baš mnogo gostoljubivi prema onim mnogobrojnim prognanicima koji su u toj maloj zemlji potražili utočište. Sve se držalo gesla: „Gostu svaka čast, ali prosjak neka mi se gubi s praga!“ Ljudi nisu ni slutili, beleži Muzil u ovom dnevniku, da sam ja, koga su smatrali gostom, već odavno postao prosijak. Smrt je u tom stanju poniženosti i strepnje značila za njega oslobođenje od svih patnji i muka. Izdahnuo je utrošivši i poslednje svoje zalihe. U to vreme Hitlerove armije porobile su celu Evropu.

Tri novele: Griđa (Grigia), Portugalka (Die Portugiesin) i Tonka (Tonka), koje u prevodu na naš jezik iznosimo pred čitaoce, Muzil je objavio (1924; godine pod naslovom Tri žene (Drei Frauen). Teško je reći da li ih je on pisao polazeći od toga da će od njih sačiniti ovako povezanu celinu. No svakako je zanimljivo da te tri novele imaju izvesnih zajedničkih strukturnih elemenata. U svakoj od njih, bez obzira na to što u naslovu nose ime jedne žene, u središtu pripovedanja je svaki put neki muškarac, tako da zbirka Tri žene zapravo govori o tri muškarca i optika tih muškaraca određuje perspektivu pripovedanja. Ženski likovi ostaju nemi, i samo retko daju čitaocu mogućnost uvida u svoje misli.

Redovno saznajemo predistoriju, poglede i planove muškaraca, dok poreklo žena ostaje u senci: Griđa je žena nekog seljaka, Portugalka je strankinja, a o Tonkinom poreklu se uopšte ne govori. Nisu to ni njihova imena, jer Griđa se zapravo zove Lene Mara Lenci, Tonka je izvedeno od Antonija, a Portugalka i nema imena. Ostaje nejasno odakle one potiču, jer za mesto u kome žive nisu stalno vezane; to mesto, međutim, nalazi se u nekom graničnom području u kome se mešaju dva jezika ili se govori idiomom u kome se prepliću najrazličiti elementi. Sve je na tim ženama neodređeno, ali upravo zato one su za pisca značajnije od muškaraca o kojima govori. I makar težište radnje nije počivalo na tim ženama, s njima je ipak povezano nešto tajanstveno, što u toku pripovedanja sve više izbija u prednji plan. A što je najvažne, u susretu s njima život muškaraca iz osnova se menja. Do tih susreta, međutim, dolazi u trenucima koji su za muškarce presudni. Do tada svaki od njih živeo je životom razboritim i aktivnim: Homo i Tonkin ljubavnik su naučnici, Keten je godinama sledio svoje ratničke ciljeve.

Zajedničko ovim trima novelama je i motiv neverstva. Svedoci smo trojake varijacije neverstva. Ali neverstvo je u tom slučaju samo preduslov za prodor u neke iracionalne sfere i svaka od tih žena odvodi nas u neku posebnu iracionalnu sferu. U pripovedačkoj zgusnutosti tih sfera Griđa nam se otkriva kao sfera smrti, Portugalka kao sfera patnje, a Tonka kao sfera vere. Pri tome se u središtu sve tri novele nalazi odnos između stvarnog i misterioznog, između racionalnog i iracionalnog, između stvarnosti i mistike. Sve je puno tajanstvenih analogija: čoveka sa životinjom, smrti sa simbolom, pitanja sa ćutanjem. U tim novelama Muzil je razvio specifičku preciznost svog „vivisekcionog“ stila, onog stila kojim kao naučnik zahvata u živo tkivo ljudskog bića da bi otkrivao iracionalni svet za koji je realna stvarnost samo okvir za jedno granično područje mogućnosti racionalnog poimanja. Na taj način te tri novele su ujedno predradnja za ono veliko delo kome je Muzil posvetio sav svoj životni rad, i mi ih sa mnogih strana možemo uklopiti u Čoveka bez svojstava. Ali one su i posebne celine, svaka za sebe karakteristična za stil i životno shvatanje cele Muzilove generacije: od T. Mana i H. Hesea do H. Broha i G. Bena, za želju da se pomoću intelektualne ironije zahvati i ono što je iracionalno. Svakako manje više svi izučavaoci, književni kritičari kao i ljubitelji Roberta Muzila slažu se u jednom; novele Tri žene spadaju u sam svetski vrh kratke forme pripovedanja, a po značaju samog Muzilovog dela dolaze odmah posle njegovog remek dela Čoveka bez svojstava.

Redakcija Izdavačke kuće Ethos

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.