Anatomija Fenomena

Servantes. Život i književnost [Pisci svijeta – Servantes]

(odlomak)

O Servantesu i Lopeu de Vegi

Poodmakle godine nisu ga omele ni da nastavi raspru sa Lopeom de Vegom. Servantes je živeo u istom kvartu, između današnjih ulica Uertas – Lope de Vega – Servantes, u kom je stanovao priličan broj istaknutih dvorskih pisaca. /…/ Servantesu je bilo dovoljno da se pomoli na prozoru pa da sazna štošta o Feniksovim erotskim pustolovinama, mada, doduše, nije ni morao da sluša komentare pozorišnika jer je Lope živeo u susedstvu, u istoj ulici Frankos, u kući kupljenoj 1610, gde će stanovati sve do smrti (1635 – na svu sreću, sačuvanoj zahvaljujući tome što ju je kupila i prema originalnom projektu rekonstruisala Španska kraljevska akademija za jezik).

Činjenica je da Servantes i Lope nisu uvek bili u lošim odnosima. Naprotiv, jedno vreme su se dobro slagali, čak do te mere da je naš autor, u svojstvu svedoka, potpisao priznanicu o dugovanju za Ines Osorio, suprugu poznatog glumačkog vođe trupe Heronima Velaskesa i majku Elene Osorio; to je bilo 1585, kada su Lope i Elena bili u strasnoj ljubavnoj vezi. Tada su bili istomišljenici u književnim okršajima, pesnici novog romansera, zajedno sa Linjanom, Vargasom Manrikeom i Vivarom. Servantes je iste, 1585. godine, hvalio Lopea u Galateji. Ovaj je, sa svoje strane, u Arkadiji (1598), među biste pesnika u palati poezije uvrstio i Servantesa. Potom je Servantes 1602. Napisao pohvalan sonet za Feniksovu Anhelikinu lepotu. Prekid odnosa treba smestiti u ovu godinu, bez pouzdanog poznavanja razloga koji su do njega doveli. Dve godine kasnije, Lope u pismu tvrdi da nema tako lošeg pesnika kao što je “Servantes, niti takvog nevaljalca koji bi pohvalio Don Kihota”. Rat je bio objavljen.

Servantes odmah replicira u prologu za prvog Don Kihota (1605), gde izvrgava ruglu Lopea, ne spominjući ga otvoreno, ali se ironično izražava o piscima koji na početak svojih knjiga stavljaju pohvalne sonete čiji su autori “vojvode, markizi, grofovi, opati, dame ili poznati pesnici”, aludirajući, verovatno, na Anhelikinu lepotu (1602), na čijem se početku, između ostalih, nalaze pohvalne pesme jednog princa, jednog markiza, dva grofa i dve dame.

Podsmeva se i onima što na kraj knjiga stavljaju spisak navedenih autora, nadmeno pretendujući da poseduju naučničku učenost koju zapravo nemaju, kao što je učinio Lope u Isidru (1599) i Hodočasniku u vlastitoj domovini (1604). Ipak, najviše satiričnih žaoka upućuje na račun Feniksovog cepidlačenja, to jest “Navođenja pesničkih i istorijskih imena u ovoj knjizi” na kraju Arkadije (1598), gde je kao egzotičnu i nepoznatu belešku namenjenu samo upućenima Lope naznačio – neka posluša radoznali čitalac – sledeće: reka Taho, “Luzitanska reka, rađa se u planinama Kuenke, a stari su smatrali da, poput Paktola, nosi zlatan pesak /…/”. Ne čudi stoga što Servantes ironično veli:

“/…/ da biste se prikazali kao učen čovek u društvenim naukama i kao kosmograf, učinite tako da se u vašoj pripovesti spomene reka Taho, i odmah ćete imati još jednu čuvenu belešku, i to: reku Taho tako je nazvao jedan španski kralj: rađa se tu i tu, a uvire u okean, celivajući zidine čuvenog grada Lisabona, a postoji mišljenje da ima zlatan pesak, itd.”

Iako Servantes nikoga nije otvoreno pomenuo, Lope se osetio direktno pogođenim, pa je odgovorio preko Aveljanede, pisca drugog dela apokrifnog Don Kihota (1614), bez sumnje Feniksovog prijatelja, koji je u prologu na Servantesov račun izrekao svašta, vređajući ga, nazvavši ga ogorčenim, zavidnim, starim, sakatim, itd. I sve to u Lopeovo ime, pošto kaže:

“Iako se razlikujemo po sredstvima, jer je on odabrao da vređa mene, a posebno onoga koga s punim pravom slave strane nacije, i kome naša toliko duguje jer je više nego čestito i bogato tolike godine donosio razonodu pozorištima širom Španije svojim izuzetnim i nebrojenim komedijama, i to sa umetničkom strogošću koju traži svet, a sa sigurnošću i čistotom koja se mora očekivati od jednog ministra Svete službe.”

Kao što je bilo za očekivati, Servantes je odgovorio u prologu Drugog dela Don Kihota (1615), sa onom finom ironijom koja mu je prirođena:

“/…/ neću ja da napadam nijednog sveštenika, još manje ako je on, pride, službenik Svete inkvizicije; a ako je to izrečeno umesto onoga za koga ja mislim, onda je to posve pogrešno, jer ja obožavam njegov um, divim se njegovim delima i neumornom radu punom vrline” (II, prolog).

Servantes je suptilno ismejao Feniksa koji je, doista, bio službenik Inkvizicije i upravo (1614) bio rukopoložen za sveštenika, iako njegova “služba” gotovo nikada nije bila, niti će biti, baš “vrla”. Servantes je veoma dobro znao za Lopeove ljubavne dogodovštine, jer je živeo u susedstvu, i u stvari se podsmehnuo moralnim opravdanjima koje navodi Aveljaneda, potpuno nespojivim s ponašanjem zaljubljivog dramaturga.

Servantes se podsmeva, ironiše, ali ne napada, niti je zajedljiv. Njegova priroda mu to ne dozvoljava. Ni Lope nije preterano grub, iako mu se pripisuje anonimni sonet u kom našeg autora naziva rogonjom. Znamo da u pismu od 2.  marta 1612. prenosi događaj koji se desio u akademiji “Selvahe”, kada je zamolio Servantesa da mu pozajmi naočare; on mu ih je dao, a Lope je to iskoristio da se naruga: “pročitao sam nekoliko stihova kroz Servantesove naočare koje su mi zaličale na loše ispržena jaja”. Ipak, činjenica je da se podsmeva samo naočarima. Tako da, kako se čini, među njima nije mogla da padne krv. Naravno, nisu oni bili Kevedo i Gongora, ni po oštrini ni po agresivnosti. Teško možemo da zamislimo Lopea ili Servantesa kako kupuju kuću onog drugog, samo da bi suparnika izbacili na ulicu, kao što je učinio don Fransisko pesniku iz Kordobe.

Jednostavno, jednog je život šamarao bez prestanka, bio je star i u mnogo čemu neuspešan; drugi je, naprotiv, bio mlad i uspešan, a Madrid, narod i žene su ga obožavali. Feniksova “pozorišna monarhija” zatvorila je kapije teatarskih dvorišta Servantesu. Njihove estetike bile su oprečne, populizam jednoga kosio se sa kritičkim duhom drugoga. Ali ipak su pripadali istom književnom krugu. Bilo je gotovo neizbežno da se sudare. Doduše, Lope se uvek divio Uzornim novelama, kojima je pokušao da parira vlastitim Novelama za Marsiju Leonardu (1621–1624), dok je Servantes uvek priznavao Feniksovu vodeću ulogu na dramskom polju.

“Sećanje na njega ostavi nam utehu”

Ipak, ni razgovori, ni polemike, okupljanja, šetnje, književne akademije, a ni veličanstveno moćan stvaralački napor nisu ga omeli u brizi za spasenje duše.

Ništa logičnije, imajući u vidu njegove godine i katoličku veru. Otud je postao član časnog Trećeg reda svetog Franje, položivši zavet već veoma bolestan, svega devetnaest dana pred smrt.

Izvesno je da je bio sasvim blizu smrti ali joj je ipak – barokno, hrišćanski – pogledao u oči; sa katoličkom smirenošću za ars moriendi, svega tri-četiri dana pre nego što se preselio na onaj svet, 19. aprila 1616, sročio je posvetu za Persilesa Grofu od Lemosa:

“Sa jednom nogom u stremenu,
priželjkujući smrt,
gospodaru veliki, pišem ti ovo.

Juče sam primio poslednje pomazanje, a danas ti ovo pišem. Vremena nemam, želje rastu, nadanja slabe, ali me, ipak, želja da poživim drži u životu /…/. No, ako je rečeno da treba da ga izgubim, neka se ispuni nebeska volja”.

Bio je čak dovoljno priseban da se na kraju prologa oprosti od svih, pa i od života:

“Zbogom, šale; zbogom, životne radosti; zbogom, veseli prijatelji; ja umirem, a želja mi je da vas uskoro vidim zadovoljne u drugom životu.”

Oboleo od vodene bolesti (odnosno bolesti jetre ili neutoljive žeđi uzrokovane dijabetesom), umro je 23. aprila 1616, kako kaže tradicija, ili 22, kako želi Astrana, jer datum sahrane u crkvi San Sebastijan označava dan posle upokojenja. U svakom slučaju, sahranjen je više nego siromašno, kao što je i živeo, u grubom franjevačkom haljetku časnog Trećeg reda, u manastiru Bosonogih karmelićanki u ulici Kantaranas (danas Lopea de Vege). I ukoliko je tačno, kao što je sam kazao u prologu za drugi deo Don Kihota, da “siromaštvo može zaseniti plemenitost, ali je ne može sasvim sakriti”, umro je kao plemeniti siromah. I zaista bismo mogli da se zapitamo, zajedno sa pratiocima francuskog ambasadora Vojvode od Majena, ili, još bolje, sa Noelom Brilar de Silerijem, kako je moguće da “Španija takvog čoveka nije načinila bogatim i izdržavala ga iz državne kase”.

Neobična servantesovska hronologija

Hronologija Servantesovih književnih dela doista je iznenađujuća, ne toliko zbog dvadeset godina razmaka od objavljivanja prvog romana, Galateje, pa do 1605, kada je svetlost dana ugledao prvi deo besmrtnog Don Kihota od La Manče, koliko zbog pauze od osam godina od tada pa do naredne knjige.

Znamo, naime, da je Servantes imao neka napisana dela, konkretno, Rinkonetea i Kortadilja i Ljubomornog Estremadurca, između ostalih, hipotetičkih. Ipak, i uprkos tome što mu je neverovatni uspeh Kihota otvorio ranije zatvorena vrata, uprkos tome što mu je izuzetan prijem omogućio da odmah objavi sve što je imao, Servantes to nije učinio, ne žureći sa štampanjem svojih tekstova. Do tog časa uskraćen uživanja u književnoj slavi, nije dozvolio da ga ona opije, već je, natenane, smišljeno, bez žurbe ali i bez zastajkivanja, radio, iznova i iznova, na najvećem i najboljem ostvarenju svog doprinosa istoriji španske književnosti.

Pretpostavljamo da je činio upravo kako kažemo: ispravljao i dorađivao novele, istovremeno pišući nove komedije i međuigre i zaokružujući svoje najuspelije romaneskno ostvarenje, ili smišljajući i redigujući najbolju špansku vizantijsku pripovest, pošto je sve to objavio u istom naletu, tokom tri ili četiri godine, kada mu se život već bližio kraju. Prvo su se 1613. pojavile Uzorne novele, a za njima Putovanje na Parnas, 1614; zatim Drugi deo veleumnog viteza Don Kihota od La Manče i Osam novih komedija i međuigara, nikada prikazanih, sledeće, 1615, godine; konačno, Persiles i Sihismunda, dovršen već 1616, iako objavljen posthumno, 1617. Ukratko, osamdeset posto njegovog književnog opusa izašlo je iz štampe tokom tih nekoliko godina. I kao da to nije dovoljno, daje obećanje da će završiti Galateju i najavljuje komediju koja je trebalo da se zove Očigledna prevara i još pride dva dela, naslovljena

Čuveni Bernardo i Sedmice u vrtu.

Servantes je iskusio književnu slavu onda kada je, može biti, više nije očekivao – veoma kasno, u zrelosti, da ne kažemo starosti. Ali zato nije protraćio to malo godina što mu je ostalo od života; naprotiv, baš tada je ostvario zadivljujući poduhvat, izuzetan i po obimu i po estetskoj vrednosti, gotovo neverovatan ako je suditi po uslovima života, podjednako otežavajućim sa finansijskog kao i svakog drugog stanovišta.

Nema sumnje da je na pravi način iskoristio jedinstveni trenutak stvaralačkog vrenja u istoriji španske književnosti, čas u kome su nastajali verovatno najoriginalniji doprinosi hispanskog pera zapadnoj književnosti, od novog pozorišta Lopea de Vege (Nova veština pisanja komedija u ovo doba je iz 1609) do pikarskog romana (koji se ocrtava između 1599. i 1604, kada su iz štampe izašli prvi i drugi deo Gusmana od Alfaraćea), preko nove poezije (u Madridu, Gongora daje na čitanje Samoće i Polifema oko 1613–1614). Ponovo podvlačimo, nema sumnje da ga je podstakao taj nesvakidašnji stvaralački momenat, u kome je učestvovao sa drugim piscima, često mlađim od njega; ali ne treba toliko isticati to – iako ni to nije malo – koliko njegovu smirenost, odsustvo žurbe: nije dopustio da ga zaslepi sjaj slave, dugo priželjkivan a kasno dostignut, zato što je imao da kaže i uradi još mnogo toga, sa književnog i, naročito, romanesknog, stanovišta. I tome se posvetio, dok je još imao vremena. Zato nije odmah objavio sve što je imao spremno, budući da će se spokojno, smireno i staloženo posvetiti promišljanju pripovednih formi poznatih u njegovo vreme, u isti mah pišući, dorađujući i doterujući svoje novele. Rezultat tog ogromnog, osmišljenog i mukotrpnog posla morao je biti, jednostavno – moderni roman.

Kratke naznake o nastanku Don Kihota iz 1605.

Međutim, naš romanopisac se nije osećao tako sigurnim i pre pomenute tople dobrodošlice. Dobar dokaz te nesigurnosti pruža kreativni proces Veleumnog plemića, vidljiv u čestim kompozicionim oklevanjima, u strukturnim rešenjima i razrešenjima, ako već ne u omaškama i propustima. Nema sumnje da se prvih šest-sedam poglavlja besmrtnog romana, u obliku koji je do nas stigao, zasnivaju na modelu anonimne Međuigre o romansama, datirane oko 1596, kako je za svagda pokazao Menendes Pidal. Ta međuigra čini fabularnu osnovu prvog Don Kihotovog polaska, koji, očito, ima strukturu novele, a tako je pisan i zamišljen, bez podele na poglavlja; čini se da je Servantes glave uneo docnije, tek kada je odlučio da nastavi sa pisanjem romana, uostalom ne mareći mnogo za to i deleći tekst tamo gde mu se učinilo zgodnim, ne vodeći računa o preciznosti. I to čak dotle da, na primer, u 3. glavi kaže: “pusti ga da ode u dobar čas”, a IV počinje rečima: “A on zorni beše”. Još je rečitiji spoj V i VI poglavlja, pošto izdavači između njih stavljaju samo zarez; peto poglavlje završava rečenicom: “sa kojim je došao kod Don Kihota”, a šesto počinje sa “koji je još uvek spavao”. Ako tome dodamo da se pripoveda o prvom polasku i prvom povratku kući mančanskog plemića, da je junak sam, bez Sanča, i da njegovu ludost uzrokuje čitanje viteških romana, hipotetička novela se, logično, završava poznatim pretresom tih istih knjiga, to jest, kako je verovao naš učitelj Huan Manuel Rosas, sledećom savetodavnom rečenicom, savršenim završetkom za uzornu novelu:

“Te noći je gazdarica spalila i sagorela sve knjige iz dvorišta i iz cele kuće, a zasigurno izgoreše i one koje je vredelo večno u arhivama čuvati; no to ne dadoše njihova sudbina i lenjost procenjivača, tako da za njih važi poslovica da i pravednici plaćaju za grešnike” (I, 7).

Sve u svemu, ako sagledamo ove činjenice, nema sumnje da je Don Kihot započet kao novela manjeg obima. Tu pretpostavku potvrđuje analiza njenog junaka, smešne krpene lutke lišene transcendentne dimenzije i sasvim drugačije od lika koji će nadalje nastajati. [taviše, reklo bi se da je to prava pravcata novela, moguće čak objavljena 1604, iako nije sačuvan nijedan primerak. Doduše, raspolažemo sa dovoljno pokazatelja koji ukazuju da je bilo tako, jer u jednom pismu datiranom u Toledu 14. avgusta 1604. Lope de Vega kaže:

“Za pesnike, ne velim: dobro je ovo vreme. Mnogi će tek stasati naredne godine, ali nijedan nije tako rđav kao Servantes, niti tako nevaljao da hvali Don Kihota.” Nije samo Lope znao za tog navodnog Don Kihota iz 1604, već i Fransisko Lopes de Ubeda, autor Pikarke Hustine, objavljene 1604. na brzinu (i, prema Batajonu, u više štamparija istovremeno, ne bi li se ubrzalo imenovanje plemića Rodriga Kalderona, budućeg markiza od Sedam Crkava i miljenika najmoćnijeg miljenika, vojvode od Lerme), a u kom se naš veleumni plemić pominje kao nesumnjivo književni i opštepoznati junak, jer pikarka veli:

“Kraljica sam Pikardi-,
Veća od Rudkonosi-
Poznatija od donja Oli-
Od Kihota Lasari-
Alfaraća i Selesti-.”

To što ga spominje Lopes de Ubeda ne ostavlja mesta sumnji, jer se Don Kihot pojavljuje kao neosporni književni lik, poznat već od 1604, zajedno sa Lazarom sa Tormesa, Gusmanom od Alfaraćea i Selestinom, što, po našem sudu, odbacuje pretpostavku o prethodnom rukopisu, a ide u prilog štampanom tekstu. Možda je u pitanju izgubljeno izdanje čije je postojanje, kako se čini, potkrepilo otkriće Olivera Asina: reč je o dokumentu “moriska Huana Peresa ili Ibrahima Tajbilija”, u kom se navodi da se 24. avgusta 1604, na vašaru u Alkali de Enares, o Kihotu govori kao o štampanoj knjizi. Takođe, ako uzmemo da je to tačno, sve to savršeno objašnjava što se u privilegiji i rešenju o porezu za Kihota iz 1605, datiranim septembra i decembra 1604, tri puta navodi drugačiji naslov, ne Veleumni plemić Don Kihot od La Manče, kako je kasnije objavljeno, već Veleumni plemić od La Manče, što je verovatni naslov te više nego moguće novele objavljene 1604.

S druge strane, animozitet Lopea de Vege i Lopesa de Ubede prema Servantesu mogao bi imati veze sa temom novele, budući da je obojicu, kao što je poznato, naš autor ismejao u prologu prvog Kihota. Na taj napad će odgovoriti Aveljaneda u prologu svog drugog, apokrifnog dela, i to, kao što rekosmo, u ime Lopea de Vege. Iz ove vizure možda ima smisla oživeti staru Miljeovu hipotezu po kojoj je Međuigra o romansama satira protiv Lopea de Vege, pošto njen protagonista, Bartolo, s uma sišavši od čitanja romansi, umišlja da je junak Romansera i, tek oženjen, napušta mladu u tvrdoglavoj nakani da pođe da se bori protiv Drejka; isto tako Lope – takođe na izvestan način “zaluđen” romansama u koje je pretočio svoju ljubavnu biografiju, sa sve skandalima i suđenjem zbog uvredljivih spisa –, tek oženjen Izabelom od Urbine, ostavlja ženu i priključuje se Nepobedivoj armadi u pohodu na Englesku. Ako je tako, a imajući na umu da je pomenuta međuigra glavni model novele (odnosno prvih poglavlja Kihota), verovatno štampane 1604, ovo Servantesovo delo moglo bi da predstavlja podsmevanje Lopeu de Vegi, baroknu aluziju na drugu aluziju usmerenu protiv tvorca nove komedije. Na ovaj način neprijateljstvo Lopea i Servantesa, može biti, ima veze sa hipotetičkom novelom koja je, doista, mogla biti prvi Kihot.

No, bilo kako bilo i ostavljajući po strani hipoteze, važno je objasniti kako je nastajao Kihot: bez plana, spontano i neočekivano. U svakom slučaju, Servantesa je samo genijalnost mogla da navede da nastavi tekst koji je bio zamišljen sasvim drugačije: sumanutom idalgu pridružio je sagovornika – pojavio se Sančo Pansa i roman je počeo da teče drugačijim tokom od prvobitnog. To je bila prva neočekivana promena plana. Od tog časa, veliki roman je postao moguć. Junak je, malo po malo, dobijao na transcendentalnosti, a sve manje bio marioneta u rukama lutkara.

Posle početnih materijalnih zabuna (u saglasju sa protagonistom novele) – kao što je ona sa vetrenjačama – divovima, sa Galisijcima, ili ona o drugoj krčmi iznova viđenoj kao zamak (I, 16) – , Don Kihot prestaje da krivo doživljava stvarnost zbog svoje viteške ludosti, tako da obrisi stvari počinju da zbunjuju svakoga, a ne samo našeg junaka: sve se raspršuje, gubi obrise, te i vitez, logično, greši; ali sada je romaneskna tehnika drugačija, a drugačiji su i obrisi njegovog lika: prašina koju podižu stada dovodi ga na pomisao da su to vojske, noćne baklje obasjavaju sablasnim sjajem mrtvo telo i njegove pratioce, zaglušujuća buka vodeničarskih točkova objašnjava strah naših junaka, svetlucanje sunčevih zraka posle kiše čini da posuda za brijanje sija kao Mambrinov šlem… Nije, dakle, čudno, što Don Kihot, ionako sumanut od čitanja viteških romana, upada u greške, kad je svud unaokolo sve tako nejasno.

Ovaj postupak se prekida u XXII poglavlju, ali samo privremeno. Kihot iz 1615. će ga razviti do krajnjih granica, čineći da i sama stvarnost postane izvor zabune, i to ne samo za viteza. Ali to je udaljavanje od teme koja nas trenutno zaokuplja. Prekid tog postupka dolazi usled novog zaokreta u romanu: epizoda sa galijašima kulminacija je celine započete u VII poglavlju, po okončanju novele; to je učinjeno maestralno, uz pomoć jedne moralne omaške, kada Don Kihot, još jednom, pogrešno tumači stvarnost, ali ne zbog onoga što vidi, jer to valjano percipira, već zbog onoga što čuje, budući da ne razume šatrovački žargon na kome mu odgovaraju i, naročito, jer ne prihvata da bilo ko ima pravo da osuđuje druge ljude.

Servantes je brzo shvatio da se narativna šema novele iscrpljuje, uprkos, kao što smo videli, nastojanju da se usavrši; previše je mehanička i ponavljajuća u avanturama, međusobno sličnim i zasnovanim na početnoj Don Kihotovoj zabludi koja, stalno iznova, inicira sukob i okončava ga neuspešno, to jest udarcima i batinama. Nema sumnje da je Servantes uočio jednoličnost ovakve šeme, i rešio da svojoj pripovesti dâ drugačiji tok, što je bilo neophodno: tako su nastali najkarakterističniji delovi Kihota iz 1605, to jest, sve što ima veze sa krčmom i dešava se između XXII i XLV poglavlja, zatim, svakako, još dve epizode – ona o galijašima i ona kad se sudi šlemu/konjskoj opremi – ; obe imaju očitu strukturu međuigre i precizno označavaju novi pripovedački period. Sada su već izmene brojne, pošto Don Kihot i Sančo ne nastavljaju putovanje, već ostaju u Sjera Moreni, gde moraju da se sakriju pošto su oslobodili galijaše, a ta statičnost iziskuje novi prostorni nukleus u koji sve uvire: krčmu Huana Palomekea – Šuvaka, genijalno središte nove konstruktivne šeme, gde – evo još jedne radikalne izmene – naši junaci često neće biti centralni likovi, već će na njihovom mestu biti drugi, čime je omogućeno unošenje novih priča i drugih osoba.

Servantes je do te mere postao svestan ranije opterećujuće jednoličnosti i njene preterane mehaničnosti da je izbacio celu jednu epizodu, o Marseli i Grisostomu, vrlo verovatno izvorno smeštenu u Sjera Morenu, i umetnuo je između XI i XIV poglavlja, kao što dokazuje činjenica da prethodno, X poglavlje, u naslovu najavljuje opasnost u kojoj se (Don Kihot) zatekao zbog Jangvežana, a da se nijedan od njih ne pojavi do XV poglavlja, naslovljenog ovako: “Gde se pripoveda nesrećna pustolovina na koju nalete Don Kihot, naletevši na neke Jangvežane”. U stvari, Jangvežani se nikada ne pojavljuju, ali Galisijci da. Na osnovu ovih nepodudarnosti, logično je pomisliti da je do umetanja došlo u kasnijoj fazi, pošto je epizoda već bila napisana i kada je pisac uvideo da se u odeljku VII do XXII preteruje sa ponavljanjem avantura, a sa ciljem da se taj mehanički princip učini književno raznovrsnijim i agilnijim. Naročito ako zapazimo da su se naši junaci iznenada našli u planini, a da u nju nisu ni stigli; ovo je više nego očigledan podatak koji potvrđuje našu tvrdnju.

Uspešnost ove interpolacije je potpuna, jer, po mišljenju jednog velikog savremenog romanopisca, suptilnog čitaoca Kihota,

“Iščitavajući ta poglavlja /misli se na XIII i XIV/, osećamo da se parodija – ako je uopšte i bilo -, potpuno premetnula u patetičnost. Don Kihot je već dobio jedan spor pred čitaocem; ko god poseduje osećaj samilosti i lepote – u čemu je istinski smisao umetnosti – već je na njegovoj strani.”

S druge strane, nova staza, zacrtana posle galijaša, bila je konstruktivni ishod strukture započete u Galateji, posle dvadeset godina književnog sazrevanja, što podrazumeva izuzetnu morfološku složenost i narativno bogatstvo. Sada se, u vezi sa krčmom, a sa različitim stepenom integrisanosti, u život Don Kihota i Sanča uključuju sledeće pripovedne celine: a) jedna “uzorna” novela, koja slovi kao takva i koju drugima čita paroh (“Nepromišljeni radoznalac”); b) druga novela, koju pripoveda njen protagonista, čvršće integrisana, ali još prilično strana osi pripovesti (“Priča o zatočenom kapetanu”), iako složenije povezana, pošto se na kraju prepliće sa onom c) o sudiji, za koga se ispostavlja da je brat kapetana Peresa de Vijedme i, shodno tome, sa d) – ljubavnom novelom don Luisa i donja Klare, sudijine kćerke. Ipak, ovaj mali skup (b, c, d) ni približno nema novelističko bogatstvo ni punoću uključenosti u centralnu osu kao e), sačinjeno od priča Kardenija i Lusinde i don Fernanda i Doroteje, veličanstvenom i neuporedivom kolopletu povezanosti.

Pripovest započinje Kardenio, sumanut iz inata, neodlučan mladić i kukavica, ali je ne završava on; kasnije joj se vraća, ali je ni tada ne okončava; treba sačekati sjajno Dorotejino pojavljivanje da se pripovest definitivno privede kraju i da, kako likovi tako i mi, čitaoci, dobijemo potpunu sliku o onome što se desilo. Doroteja je lepa, pametna, čestita i, pre svega, razborita (razboritost je za Servantesa bila vrhunska ženska osobina), a određuje je način pripovedanja njenih dogodovština – lep, jasan i lišen svega suvišnog –, u savršenom saglasju sa romanom sačinjenim od novela, kao što je kihotski nukleus u krčmi. To njeno samoodređenje kao izvrsne pripovedačice nastavlja se i potvrđuje prilikom narednih pojavljivanja, jer od nje zavisi srećan ishod ljubavnih jada pomenuta četiri lika. Njenu ljudsku veličinu još više podvlači kontrast sa nesposobnim Kardeniom i činjenica da je žena (ne zaboravimo da smo u mačističkom i mizoginom društvu). Ali cela stvar se ne završava tu, budući da je Doroteja takođe Mikomikona, princeza čiju “začaranost” treba da “razreši” Don Kihot sukobivši se sa divom Pandafilandom, uzurpatorom njenog kraljevstva. Na ovaj način gospođica ne samo da ugrađuje svoju priču u zdanje Don Kihotove egzistencije, već i u ono njegovog literarnog ludila; ili, još bolje, u nerazdvojni sklad književnosti i života u Kihotu, postižući tako najveći mogući stepen integrisanosti, onaj u kome se istovremeno prepliću stvarnost i fikcija.

Sve u svemu, Servantes ovde ostvaruje pravu tehničku i stukturnu bravuru, dokazujući sposobnost da istovremeno pokreće tridesetak likova najrazličitijih socijalnih i moralnih kategorija: naratore, učesnike, ili i jedne i druge istovremeno, od kojih mnogi imaju vlastitu priču, a sve su povezane sa krčmom – što je oduševljavalo ruskog formalistu Šklovskog -. No nije u pitanju ispoljavanje virtuoznosti tek estetike radi, nije stilizovano razmetanje manirističkog graditelja, koji glavnu temu potiskuje u drugi plan zarad ispraznog šepurenja mimo pripovesti; ništa od toga, već je u pitanju nastojanje da se nađe odgovarajući kalup za složenu potrebu izražavanja, uporedo sa baroknom raznorodnošću u jedinstvu.

Sigurno je da sve te ličnosti, pošto su iznele ili razrešile lične probleme, obrazuju jedan društveni mozaik, sasvim nalik isečku španskog društva sedamnaestog veka, baš kao što su nalik dve kapi kiše. Naime, među plemićima ne nedostaje niko, ni španski Grandi (don Fernando je sin jednog), ni plemići srednje kategorije (Kardenio, Lusinda, don Luis), ni oni najnižeg ranga, naravno (Don Kihot), niti klasa uvažavana zbog novca, ako već ne zbog porekla, to jest bogati zemljoposednici (Doroteja). Ne nedostaju ni profesije bliske vladajućoj grupaciji (sudija ili kapetan), ali ni one veoma udaljene od nje, kao brice ili paroh. U svakom slučaju, svi oni obezbeđuju potrebno  prisustvo administracije, vojske i crkve. Konačno, tu su i mnogobrojni likovi iz prostog naroda: zemljoradnici (i ne samo Sančo), mazgari, pozornici, redari Svetog bratstva, krčmar i njegova porodica, Maritornes… Sve u svemu, jedan, bez sumnje, reprezentativan prikaz savremenog društva.

A sa kojom namerom? Sa kojim ciljem? Da bi ismejao to društvo, izvrgao ruglu njegovu glupu ispraznost, nepostojanost, besmislenu površnost njegovih interesa i preokupacija, iako sa distance, ironično, bez sarkazma, servantesovski? Svi junaci raspravljaju i svađaju se, idući čak dotle da vade oružje i nišane jedni na druge u nepostojećem sporu: da li je šlem ili brijačka posuda, uzda ili samar. Jedino je Don Kihot, maloumnik čija je viteška ludost uzrok tog smešnog suda, a s njim i nereda, sposoban da okonča raspru.

Servantes, koji je toliko puta stavio život na kocku zarad onoga što je smatrao pravednim, nije mogao a da bar ne ismeje ispraznost i neodgovornost jednog društva zaokupljenog apsurdnim stvarima a nezainteresovanog za ono zaista značajno.

Vredi podsetiti se kako naš pisac tokom rasprave pokreće sva ta bića, ako ni zbog čega drugog a ono da bi se, tehnički i romaneskno, sagledala ogromna udaljenost te zamisli od prethodne, više nego skromne linearne narativnosti, nesposobne da istovremeno pokreće više od dva-tri lika; da bi se, konačno, sagledalo do koje mere je prevazišao prozno stvaralaštvo koje mu je prethodilo:

“Krčmar, koji je pripadao četi, otrča po palicu i mač i stade uz drugove; don Luisove sluge opkoliše svog gospodara, da im u onoj gunguli ne utekne; berberin, videvši opšti nered, nanovo ščepa samar, a isto učini i Sančo: Don Kihot izvuče mač i navali na oružnike; Don Luis vikaše svojim slugama da ga se manu i priskoče u pomoć Don Kihotu, Kardeniju i don Fernandu, koji su svi bili uz Don Kihota; paroh je vikao, krčmarica vrištala, njena ćerka zapomagala, Maritornes plakala, Dorotea bila zatečena, Lusinda zbunjena, a donja Klara obeznanjena. Brica je tukao Sanča, Sančo je mlatio bricu, don Luis, čiji se sluga usudio da ga uhvati za mišicu, da mu ne pobegne, tako ga je lupio pesnicom da mu je sve zube okrvavio; sudija ga je branio, a don Fernandu je pod nogama bio jedan oružnik, kome je on sa uživanjem premeravao celo telo; krčmar ponovo podiže glas, moleći Sveto bratstvo za milost. Tako da cela krčma odjekivaše plačem, kricima, povicima, zabunama, strahovima, uzrujanjem, nesrećama, ubodima nožem, pesničarenjem, batinama, ritanjem i krvoliptanjem” (I, XLV).

Nakon ove specifične faze, prepune plemića i novela, još mu je samo preostao zaključak, to jest da se vitez, poražen, vrati kući, ali je ipak pre toga, slično pretresu iz prvobitne “novele”, uneo nekoliko poglavlja o književnoj teoriji.

Servantes je, konačno, pronašao sigurnu stazu, dospevši do nje genijalnom intuicijom, bez prethodnog svesnog niti razrađenog plana, menjajući nacrt tokom samog pisanja i prilagođavajući diskurs niti svog pisanja. To se da zaključiti iz dva, već naznačena, ključna momenta: a) kada odlučuje da nastavi “novelu”, nezavisno da li će uspeti da je objavi ili ne, i b) kada pravi zaokret u odnosu na mehaničko nizanje pustolovina. To znači da je pronašao put posle  mnogih i mnogih nedoumevanja, u dobroj meri improvizujući, što, takođe, potvrđuju popravke u poslednjem času (čitaj Marsela i Grisostomo), greške i propusti, pre svih onaj najpoznatiji – gubitak/krađa Sančovog magarca, kome ćemo se vratiti kasnije.

S druge strane, nema ništa neobično u tim stvaralačkim oklevanjima, sasvim logičnim kod nekoga ko je, poput njega, slučajno stupio u književnost, tek pošto je pokušao, i to bezuspešno, prvo – da bude kapetan, a potom “činovnik” u Španiji i Americi. Lutanja iz vlastitog životnog puta verno se odražavaju u njegovim spisateljskim počecima.

To ga nije sprečilo da temeljito, produbljeno razmišlja o većini postojećih pripovednih vrsta i u njih unese novine, tako da su, posle njega, one osvanule suštinski osvežene. Jedna do te mere osmišljena književna teorija i praksa dodatno je bila savršeno umetnuta u glavnu radnju, u potpunom saglasju sa pripovešću o liku koji je pomešao život sa viteškom književnošću. Jer, kao što je poznato, književnost i život uvek čine osovinu servantesovskog pisanja. Sve u svemu, zrelost je već bila dostignuta. Nesvakidašnji nivo i kvalitet, postignuti. Šta je nedostajalo?

Antonio Rej, Florensio Sevilja

Odlomak

Prevela sa španskog: Jasna Stojanović

Mostovi br. 141-142

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.