Anatomija Fenomena

Šta je simptom a šta je uzrok, šta „duša“ a šta „telo“ [Tema: Melanholija]

Durer_SP_Agony2

Muzej melanholije

Ovaj tekst je preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu Gradac (dvobroj 160/161, 2006/2007 g.). Za ovo izdanje, posvećeno melanholiji, tekstove je odabrala, priredila i napisala uvodne komentare Slavica Batos. Tekst je prevela sa francuskog jezika Aleksandra Mančić.

Piše: Žan Kler

Žan Kler je godinama već nezaobilazna ličnost francuske kulturne scene. Zahvaljujući njegovoj inicijativi i erudiciji, održana je 2005. godine, u Parizu, a nakon toga i u Berlinu, impozantna izložba pod nazivom „Melanholija – genij i ludilo na Zapadu“. Tako je rehabilitovana ova velika tema, na koju je već bila popala prašina istorije. Ukorenjena, kao što je poznato, u medicinu, filozofiju i sve oblike stvaralaštva više nego ijedno drugo stanje duše, melanholija pruža izdanke i tamo gde je niko ne očekuje. U ovom tekstu, Žan Kler pokazuje da su sa melanholijom povezani i izvesni predmeti, simboli, biljke, drago kamenje, boje, ukratko, čitav jedan muzej melanholije. Taj nepregledni rekvizitarijum kao da sad, sa svoje strane, svedoči o jednoj tipičnoj osobini melanholika. Oni se okružuju besmrtnim predmetima, pokušavajući da, na taj način, zavaraju smrt i ništavilo.

Melanholija je dvostruka. Mada je tegoba duha, ona je lučevina tela. Njeno ime podseća na pustoš u duši, na dim koji pomračuje misao i senči lice, veo koji pada preko sveta, tugu bez uzroka. Ali, ono označava i fizički entitet, vidljivu materiju, osetljivo telo, tečnost sa naročitim svojstvima, crne boje, različitog sastava i štetnog uticaja kada je „suva“ , tj. sagorela: to je crna žuč koju luči slezina. Taj organ, koji se na engleskom naziva spleen, hrani se, po Galenu, kroz žilu splenitis, iz koje se melanholiku pušta krv. „Splenetička” vena kasnije će dati ime modernom obliku melanholije, one koja će, od Kitsa do Bodlera, napadati dendije u romantičarsko doba.

Jer, začudo, kako na to gledaju stari, filozofi poput Aristotela ili lekari poput Hipokrata, koji su prvi opisali melanholiju i njene simptome, kao i današnji psihijatri koji se zanimaju za depresiju, kao da je nemoguće razabrati šta je u njoj nematerijalno osećanje, a šta materijalna lučevina, šta je simptom a šta je uzrok, šta „duša“ a šta „telo“, šta psihičko a šta somatsko, šta je sok, materijalna podloga, a šta raspoloženje, duhovno ispoljavanje, šta subjekt a šta objekt. Da li je višak crne lučevine taj koji menja naš pogled na svet i navodi nas da ga vidimo crnog, ili je to osećanje koje u organizmu izaziva višak žučne tečnosti? U tom nadmetanju duše i tela, prolaznog raspoloženja i ustaljenog karaktera, melanholija svakako ostaje neuhvatljiva: već dvadeset i pet vekova na Zapadu se juri za njom.

Da li je zato što je njen predmet tako nestabilan okolo nje izvođeno mnoštvo manevara u pristupu, sa naizgled suprotstavljenih polja znanja? Postoji fiziologija i psihologija melanholije, anatomija melanholije i hemija melanholije, klinika melanholije i ikonografija melanholije, filozofija i farmacija, nosologija melanholije… Postoji celo pozorište Melanholije.

Da li je zato što je neuhvatljiva zbog svoje dvostruke prirode, organske i duhovne, okolo nje nastalo mnoštvo predmeta i predstava koje hoće da utvrde njene crte? Ako je i teško shvatiti nju samu, ona oko sebe okuplja materijalne stvari koje su savršeno shvatljive, koje se mogu sabrati, izložiti, razvrstati. Sve su one poput nekakvih instrumenata, oruđa ili mašina koje stvaraju i održavaju, ili naprotiv, smiruju muke koje ona izaziva. Mada stvarni i vidljivi, to su istovremeno i simbolički predmeti, amblemi, metafore, baš kao što ni melanholija sama nije ništa drugo do metafora jednog organskog poremećaja.

Tako postoji jedan idealni muzej melanholije, pinakoteka u kojoj su skupljena nebrojena dela, naslikana, gravirana, nacrtana, koja, od Direra do Edvarda Munka, od Domenika Fetija do De Kirika, predstavljaju melanholiju, njene crte i poze. Postoji i imaginarna gliptoteka melanholije, od drevnih stećaka sa njihovim ucveljenim narikačama brade naslonjene na ruku, sve do Rodenovog Mislioca, potonulog u manje-više mračne misli.

Ali, običniji, poznatiji i korisniji nego slike ili kipovi, postoje i materijalni instrumenti melanholije i lekovi za melanholiju. Oni su raspoređeni oko nje poput ivica, granica, međa namenjenih tome da ocrtaju njen fantomski lik.

Celo gradilište sa svim njegovim zanatima s jedne strane, cela farmacija sa svim njenim terapijama s druge. Cela fabrika sa obličjima i oruđima. Cela bolnica sa bočicama i napicima. Postoji i paleta melanholije.

Tristis anima mea

Kada posmatramo Direrovu graviru, zapanjuje nas broj predmeta koji okružuje velikog melanholičnog anđela. U ruci drži otvoren šestar: on je taj koji vodi i objedinjuje intelektualni projekt koji se ocrtava u mnoštvu instrumenata što u dnu gravire nekorisno leže oko njega: kugla, rende, kapup, testera, uglomer, čekić, klešta, lenjir, pribor za pisanje.

Ovde se nalazimo pred merenjem zemlje, elementom melanholika, u geometriji i arhitekturi, u samom srcu takozvanih liberalnih veština. Neobičan poliedar je jedna od onih artificialia kakve stvara ruka onoga ko poznaje geometriju, strogo primenjuje novo znanje o perspektivi, odnosno sposobnosti da se u ravan prostor tačno prenese stereometrija predmeta kada ovi oku deluju kao da se smanjuju u daljini.

Izvestan broj tih napuštenih predmeta, potrebno je još jednom ponoviti, takođe su tradicionalni atributi Raspeća: čekić i klešta, klinovi i lestvice…

Vek kasnije, figuracija Marije Magdalene u pustinji često prikazuje sveticu čija leva ruka više ne pridržava vilicu, nego među prstima drži klinove Stradanja. U međuvremenu, melanholija između kraja srednjeg veka i osvita renesanse ponovo se boji hrišćanskom pobožnošću. Onaj ko se nehajno prepušta tuzi i zaboravlja na obećanje Spasenja kriv je za smrtni greh duše koji se naziva akedija.

Ali, tu ima i predmeta, u gornjem delu, koji naginju drugačijem merenju: vaga, peščanik, sunčani sat, zvono, magični četvorougao. U pitanju je merenje prostora,-ali i merenje težine i vremena. Jer, stvari su teške, ponekad čak teške kao olovo, koje je saturnovski metal. One traju, ali i propadaju.

Na jednom od pripremnih crteža za „Melanholiju”, putto čuči na točku u rukama držeći sekstant i olovni visak, instrumente za merenje inklinacije zvezda na nebu i proveru vertikale zemljinog prečnika. Tu se nalazimo na pragu velikih kosmoloških prevrata čije je trajanje nezamislivo. Nastupa astronomsko vreme, zajedno sa tiranijom peščanika, gnomona i klepsidre, časovnika na vatru i barut, sa terazijama u ravnoteži, zvonom koje treperi, vatrom koja gori. Ono nameće svoj ritam beskonačnim kombinacijama na magičnom kvadratu, Jupiterovom kvadratu, kvadratu sa 16 polja sa zbirom 34, koji može dati 1232 varijacije, i u kojem je Luka Poćoli, majstor quadratura, video simbol planeta.

Tu ulazimo u sasvim drugu dimenziju nego što je to pravilno išpartana površina Zemlje, koja je, opet, rekli smo, od četiri elementa onaj koji spada u saturnovske.

Kako izmeriti protezanje vremena?

Postoje, van domašaja uobičajenih instrumenata, kosmički fenomeni, kometa, duga, vode koja nadire i preti. Svakako, zemaljsko vreme svakodnevnih stvari, onih koje imaju težinu i trajanje, udvaja se kroz geološko vreme, koje ljudskom umu nije pojmljivo. Veština geometrije nije dovoljna da bi te pojave prikazala, kao što nas ni tesarski zanat ne može sačuvati od njihovih pretnji: poplava, kraja sveta, kiša, gladi i uništenja, „pluviam…famem—strages“, koje samo imaginativna melanholija melanholika ume da predskaže.

Jedno od najčudnovatijih Direrovih dela nesumnjivo je onaj akvarel koji prikazuje ogroman vrtlog vode što pada sa neba, i kako se stropoštava, kako guta i nosi sve pred sobom. Direr je zabeležio košmar koji je izazvao ovu viziju.

Pod prijatnim prikazima tuge izazvane crnom žuči provlači se, prizivajući potajno uvlačenje časovnika sa njegovim malim mehanizmom koji trajanje preseca na delove, sa strahom koji on u nama izaziva, lik Hronosa, čija je kosa moćnija od čovekovog uglomera. Kako zaboraviti da je Direr bio rodom iz Nirnberga, grada u kojem su nastali prvi automati koji su odbrojavapi vreme? Zar i sam automat nije predmet koji simboliše melanholiju?

Predmeti, instrumenti za merenje, drvodeljski i tesarski apat, alat geometra i arhitekte, da li su sve to lekovi za melanholiju? Nisu li oni isto tako i njen oslonac, ili možda izvor? Mnogo ih je, u manje ili više istančanim oblicima, u Wunderkammern iz vremena renesanse. Ti kabineti sa kuriozitetima samo su preoblikovanja onih studiolo  humanista i, pre njih, monaških ćelija, u kojima su već bili razmeštani predmeti meditacije – knjige, lobanja i peščanik – ali koji su bili i tajne opruge one akedije koja ih je vrebala. To su zbirke mirabilia namenjene tome da smire – ali i da održavaju – osećanje melanholije.

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.