Osamdeset i četiri dana bio si u svom urnebesnom suvozemnom čunu, zaljuljan kao pijani mjesec, dragi strikane. Osamdeset i četiri dana nošen opakim i dražesnim strujama, uronjen u fantaziju, prepušten kovitlacu nečega što je i veće i manje od života. Osamdeset i četiri dana u rakijskom paklu koji pokatkad zasvjetluca i zamiriše na raj. Osamdeset i četiri dana po šumama i gorama naše zemlje ponosne kuda si nekad goromlatio kao partizanče, kao četnički sin, kao pomahnitali jarac sa rogovima koji paraju urođeničko moračko nebo. Osamdeset i četiri dana, a niotkud riječi da te razuvjeri kako je potrebno nastaviti bauljanje i trabunjanje i besmislicu i rakijanje koju životom zovu oni koji se nikada i nijesu zapitali: zašto, nego: kako. A ti si se, starče, odavno zapitao: zašto živjeti, i prezreo si pitanjce: kako živjeti. Bio si, valjda, jebeni rusofil, šta li već, ili nešto slično tome, nešto široko i duboko, jezovito veliko i neizdrživo malo, nešto što treba suziti i zajaziti, nešto što treba pripitomiti, uškopiti, zajezeriti, ukaveziti, dovesti, kako bi rekao onaj noćni Vladika, k poznaniju prava. Ali jok. Ne ide to tek tako s tobom. Stari si ti ratobornik, strikane, stara si ti kuka, čvornovat si i zatrnjen, tvrd kao prepečeni hleb, a mekan kao duša, ljut kao žuta osa, razobadan i prijek kao stršljen. Otrovan i meleman, tvrdokoran i suzan, sve pod jednu kapu, sve u jedne grudi, jagnje u vučijoj koži, magarac na uzbrdici i parip u galopu.
Na velikoj njivi pod kućom, tegleći sunce na leđima, izoravaš čitave regimente rimskih legionara, keltske horde, zajapurene azijatske buljuke, janičare, akindžije, čarkare, spahije, anadolske gazije, srpsku pješadiju. Vazduh ti težak kao da si prekriven mokrim vunenim guberom, sve ti teško kao da se olovno nebo, stuljeno i zagašeno, navalilo na tebe. Gledaš zorni patrljak sunca i pljuješ ponad sebe u izdajničku zjenicu. I odlučiš tako, tog davnog dana u punom zamahu, dok brekće tvoja mladalačka jarost i čuvena gorštačka snaga, odlučuješ, dakle, naprasno, gromovito, da se ubiješ i okončaš šikljanje života. Ima tome oko šezdeset godina. A nikako da zategneš orozinu i zaustaviš srculence koje mekeće u grudima.
Nikada, starče, nijesi bio na moru i nikada nijesi ni poželio da odeš van atara sopstvenog sela. Znao si ako prekoračiš zavjetovanu granicu, iznevjerićeš sopstvenu nesreću, sopstvenu patnju koja ti je bila najdraže imanje. Znao si da je sve što treba da vidiš i saznaš tu, na puškometu, zatarabljeno tvojom tarabom i poklopljeno tvojim poklopcem. Tako si snijevajući sopstvenu smrt prečekao život na svojoj čeki, u zasjedi, nišaneći u nebo kao u krstaču nad glavom.
I nikoga nijesi volio koliko sebe, a sebe si mrzio iz dna duše. I nju, mučenicu koja je izrodila roj razljućene djece, nijesi volio iako si jednom rekao da bi volio da umreš prije nje. Tako si rekao, ako je to ljubav. Ni ona tebe nije voljela iako je jedared rekla da bi voljela da zajedno umrete. Tako je rekla, ako je to ljubav. Klela te, to znaš, ali se nikada nijesi podao njenim kletvama, jer ti je smrt bila pitanje časti i ponosa. Kad već nijesi znao šta ćeš od života, dobro si znao šta ćeš od smrti i kako ćeš da umreš. Želio si, starče, da odeš u ništavilo bez nade da će se negdje nešto produžiti, da će iz tvoje duše poteći nekakav curak, nekakva slina, koju zovu život vječni. Zato odapinješ orozinu, mjerkaš usta puščane cijevi i razmišljaš gdje je prisloniti: na srce, ili na čelo. Srce- čelo, čelo- srce, i tako prolaze dani, godine, desetljeća, a nikako da se upecaš na žuđenu udicu, nikako da se upetljaš i sveneš u paučinastoj mreži oslobađajuće smrti.
A onda se prolomio zorni prasak i zamirisalo je na barut. Nešto se stropoštalo sa gvozdenog kreveta u potkrovlju. Jesi li konačno okončao svoju odiseju bez mora, dragi moj strikane? Je li konačno žuđenje urodilo plodom, jesi li nagazio na prag konačnosti, prag iza kojeg ništa nema, prag sa kojeg se zakoračuje u nigdinu? Bravo, starče! Uspio si u svom naumu, bolje ikad, nego nikad, mada je potrajala priprema, mada je i život
prošao u iščekivanju smrti. Opalio si viteški i muški, baš kao Hemingvej, mada nikada nijesi bio na moru.
Zaludna nadanja. Puška je opalila, ali nije pogodila. Šta li ti je zasmetalo, mili starče, da li rođeni nožni palac kojim si zategao orozinu ili slabost i jutarnja mučnina koja ti se savila na srcu kao prisojna šarka, da li pukotina na plafonu kroz koju si kad nije trebalo ugledao dugmence neba. Ili si poželio još jednu rakijicu baš u trenutku kad si pritisnuo, kad si pregnuo da sebe lišiš muka i tereta. Sačma se rasula, prosuo se klobuk baruta, svalio si se sa gvozdenog kreveta, pa si ustao hitro kao divojarac, prišao hrastovom stočiću, nagnuo iz bokalčića osjetivši kako ti rakijska milina prlji grkljan. Biće prilike, rekao si sebi, začešljao si se pred ogledalcetom, raskrilio prozor na potkrovnoj sobi i kao lastavica odletio si ka plavom nebu.
To je bio posljednji zemaljski dan mog strikana, starca bez mora, koji je živio životom vječnim.
Poslije njega ništa nije bilo isto. Smanjilo se i selo i nebo nad selom. Smanjila se i strina i česma pred kućom. Smanjila se i sparuškana jabuka pod kućom. Obezmlječila i smanjila se kravica u smanjenoj štali. Smanjilo se i naherilo groblje ponad smanjenog sela. Zaustavila se vodenička vitla i kola u smanjenoj vodenici. Prozukla crkvena zvona na smanjenoj crkvi. Poplašile se smanjene pčele i nestale bestraga. Utanjio potok, promukao lavež, potamnio dan, zamrčala noć. Zatvorila se seoska smanjena škola. Utekla smanjena učiteljica. Nestala posve smanjena djeca…
A budale čekale da strikan konačno umre. Bio svima dojadio pričom o smrti. I svi poželjeli da mu se konačno usliši želja. Nijesu znali ni šta su poželjeli. Da su znali šta će ih snaći, molili bi se za starčev život, a ne za njegovu smrt.
I tako je selo, koje je kao i sve drugo osuđeno na smrt u trenutku rođenja, konačno izdahnulo, ugasilo se kao stari ugarak i bez osobite muke i ropca otišlo u pičku materinu, kao što bi rekao moj voljeni strikan. Otišlo dakle tamo odakle je i došlo, sa namjerom da ga više nikad ne bude ni na ovom, ni na onom svijetu.
I sad je mene zapalo da pričam o njemu. Da izmišljam i trabunjam. Da lažunjam i polagujem. Da se udvaram ništavilu i namigujem praznini. Da se pretvaram da znam. Da odgonetam tajne kojih nema. Da pišem o starcu koji nikada nije vidio more, o strikanu kojeg nijesam ni poznavao iako sam se divio njegovom bokalčiću, njegovom krivom štapu, njegovoj krznenoj kapi, njegovoj prijekoj naravi, njegovoj čvornovatoj mudrosti, njegovoj potrebi da opsuje i Boga i njegov okot. Da lijepo opsuje, onako roditeljski strogo. Onako, bez mržnje.
Zapalo mene da pišem o šumetinama, a ne znam da razlikujem na primer bukvu, od na primer, jasena. Zapalo me je da pišem o kravicama i kozurinama, a ne znam ni šta je balega, ni šta je brabonjak. Zapalo me je da pišem o seoskom groblju, a ne znam ni ko se gore izležava, ni ko se sa kim milovao, ni ko se sa kim klao, ni kome se za dušu mole, ni kome za dušu prde. Ne znam ni ko su pakosnici, ni ko su pravednici. Zapalo me je da pišem o vodenicama iako ne znam ništa o pomeljarima, ni o vodeničarima, ni o paspalju, ni o Striboru Zerdiji koji je jednom davno gledao kako se vodenički kamen uz tihi fijuk, zavitlan čudnom silom, vozdiže i bjelasa na nebu kao mladunče mjeseca. Tada je, kanda, polako ali sigurno počeo da se raziđuje ovaj svijet.
Zapalo mene da pišem o strini, a nikada, recimo, nijesam ni znao njeno đevojačko prezime. Interesovalo me je, ali nijesam zapamtio, jer ne pamtim stvari koje me interesuju. Znam samo da je bila krivonoga i svojeglava, vječito uplašena, nikada kukavica, zauvijek brižna, u smrti razbrižena kao i svako čeljade koje je u sebi nosilo gromuljak tajne i iskricu svetiteljstva. Zašto mislim da je mimo svijet, Bog će ga znati. Gledao sam jednom davno, dok sam još bio bjelokos, kako stricu izmiva noge u lavoru, izmiva, a ne pere, kao što su one Marije, ili šta ti ja znam koje sve žene, izmivale Hristu stopala i sušile ih sopstvenom kosom. Ludaci i pakosnici bi i u ovome pronašli zametak jebozovne slasti, ali je se tom prokletstvu i sablazni, odista nijesam dao…
Zapalo mene da pišem o seoskoj školi iako škole, sem kad su puste, nikada nijesam volio. Volim da vidim razvaljenu školicu u kojoj odjekuje cilik praistorijskog školskog zvonceta i žamor predistorijske dječurlije koja se roje kao laste pod strehama vječnog neba. Tako ću valjda voljeti i sebe onda kada se i posljednja svjećica uspomene na mene ugasi u posljednjem čovjeku koji će me nekom tragikomičeskom prigodom pomenuti. Recimo za prepunim astalom ili na nekom parastosu koji će se tada zvati recimo: šovinistička farsa….
Zapalo mene da pišem o seoskoj učiteljici kojoj bi se veoma rado zagledao u noge i, da ne kažem, sise, ukoliko bi se iznebuha pojavila u nekom mom snu. Otkud ja znam šta su seoske učiteljice i kakva je razlika između njih i gradskih učiteljica. I te učiteljice kod cinika i zlobnika rađaju različite aluzije i sablažnjive asocijacije kao što je recimo seks na katedri ili pored računaljke, mada nijesam siguran u računaljke. Mislim, vjerovatno ih više nema.
Zapalo mene da pišem o njivama i potočinama, o korotnim sestricama i pijanim svatima, o lisnicima i prisojima, o osjima i izbama, o savardacima i suvotama, kao da sam negda nešto o tome znao…
Ponekad dođem nausput. Razgrnem im korov i trnjište. Dođem i gledam, a u pupku se meškolji nekakva ontološka jeza. Šašolji me smrt u toj predačkoj zabiti dok im dlanom milujem imena na crnom mermeru i dok im prislužujem svijeću na betonskoj ploči. A oni ukočeni i nijemi pod mojim tabanima i sve se bojim da im debelim đonom ne nagazim lice. Lice, naravno, lice, jer lobanje nemaju baš mjesta u ovoj mojoj živoj pripovijesti. Lica su ono što nas vraća makar nausput, a ne lobanje i, šta ti ja znam, koje sve kosti i koja ih moćna ruka zbira i u dokoličarenju prebrojava. Dođem i posjedim kao vrana na kocu, a pojma nemam o vranama i kočevima. Kobajagi se zamislim, kobajagi se prosvjetlim, pa onda odem, kobajagi.
Eto. Tako je moj strikan u svoje vrijeme, za svoga zemana, jednom prilikom, jednog žarkog i bunovnog ljeta, pio besprestanice osamdeset i četiri dana, nošen ko zna kakvim strujama, u svom ko zna kakvom suvozemnom čunu, bez svog ko zna kakvog dječaka, i niti je ulovio ribu, niti je, da bude još gore ili bolje, vidio more. Odlučio je da se ubije, a nikada nije čuo za Hemingveja, mada je imao lovačku pušku. I sada mislim da bi svi oni koji imaju lovačko oružje morali da znaju za Hemingveja. Šezdeset godina je moj striko pokušavao da organizuje jedno lijepo i sasvim obično samoubistvo i na kraju, nije uspio. Nije mu se dalo, mada svi misle da se ubio one zore u osamdeset i nekoj godini. Nisu ga ni čestito ožalili, jer je bio samoubica. I ništa im nije značilo što nijesu našli njegovo tijelo i što je prozorčić u potkrovnoj sobi bio otvoren. Samo su nanjušili miris baruta i zaključili su to što je najlakše. Pokopali su prazan sanduk, pop ionako nije dolazio, niko nije zavirivao ispod poklopca. Poklopili su ga jednog popodneva i stavili tačku na jedan život.
Starac mi dođe, ponekad. Obraduje me svojim dolaskom. U svom malom odijelu, demodiranom, ali urednom. Namiriše mi lavandom i barutom moj lijepi stančić. Sjednemo za mali tavulin i započinjemo sa pričom i rakijanjem. Lijepe riječi žubore u svakom gutljajčiću. Život, kaže, nije ni nalik smrti. On to zna. Moj mili starac. Iskusio je i jedno i drugo. Lijepo je, kaže mi dok otvara koferčić- i jedno i drugo, na svoj način. Iz koferčića vadi fišekliju i stavlja je na sto, pored rakijske čaške. Vidim-jedna patrona fali. Sačma iz nje zarivena je, valjda, u njegovo srce. Njegovo srce zariveno je, valjda, u njegovu zemlju.
–Pričaš li ponekad o meni?-pita me i osmjehuje se divotno.
Čitam, on sluša. Kroz osmjeh nam pokatkad zapjevaju suze.
Jako tužno…