Anatomija Fenomena

Sve jeste; ništa nije. Obe ove formulacije donose isti spokoj [Tema: Sioran]

Vernisajul expozitiei de pictura Portret literar de Bogdan Ene_11-11-2013 prof. univ. dr. Silviu Angelescu Cristescu Ioan

  1. Opšte je pravilo da ljudi očekuju da budu razočarani: poznato nam je da ne moraju da budu nestrpljivi, da će razočaranje stići pre ili kasnije, da će im dodeliti neophodno odlaganje kako bi mogli da se prepuste trenutnim poduhvatima.Drugačije je kod onoga koji nema zabluda: za njega, ono nadolazi istovremeno kad i delovanje; nije mu potrebno da ga vreba, ono je već prisutno.Otarasivši se onog što dolazi, on je progutao moguće i učinio budućnost suvišnom. „Ne možemo se sresti u vašoj budućnosti, kaže on drugima. Nemamo ni jednog trenutka koji bi nam bio zajednički”. To je zato što je celokupna budućnost za njega već prisutna.

Ko već na početku zapaža svršetak, kreće se brže od vremena.

Prosvetljenje, to gromovito razočaranje, podaruje izvesnost koja onog koji je bez zabluda preobražava u oslobođenog.

  1. Odrešujem se od privida, a ipak se u njih zapetljavam; ili bolje rečeno: nalazim se na raskrsnici između privida i toga što ih oslabljuje, toga što nema ni imena ni sadržaja, toga što je sve i što je ništa. Nikad neću odlučno iskoračiti iz njih. Moja priroda me obavezuje da plutam, da se ovekovečim u neopredeljenosti, i ako bih se potrudio u jednom ili drugom pravcu, poginuo bih od tog izbavljenja.
  2. Moja sposobnost za razočaranja prevazilazi moć razumevanja. Ona mi je omogućila da shvatim Budu, ali me baš ona i sprečava da ga sledim.
  3. Ono što u nama više ne budi samilost, ne računa se i ne postoji više. Sada shvatamo zbog čega naša prošlost tako brzo prestaje da nam pripada i zadobija oblik istorije, to jest, nečega što se više nikoga ne tiče.
  4. Priželjkivati da ćemo u najvećim dubiama sebe biti jednako prikraćeni, jednako kukavni kao i Bog.
  5. Istinski dodir među bićima uspostavlja se isključivo nemuštim prisustvovanjem, prividnim ne-saobraćanjem, mističnom i ćutljivom razmenom, koja podseća na unutrašnju molitvu.
  6. Ono što znam u šezdesetoj, podjednako sam dobro znao i u dvadesetoj godini. Četrdeset godina dugog i bespotrebnog rada na proveri…
  7. Da je sve lišeno postojanosti, temelja, opravdanja, u to sam najčešće toliko uveren da bi mi onaj ko bi se drznuo da mi protivreči, pa makar to bila i osoba koju najviše cenim, ličio na šarlatana ili zadribaldu.
  8. Još od detinjstva zapažao sam oticanje časova, nevezano za bilo kakav odnos, za bilo kakav čin ili događaj, razdvojenost vremena od svega što ono nije, njegovo autonomno postojanje, njegov posebni status, njegovo carsgvo, njegovo tiranstvo.

Sećam se da ne može biti jasnije jednog popodneva kada sam prvi put, suočen sa zjapećim svemirom, doživeo sebe samog kao izmicanje buntovnih trenutaka od daljeg ispunjavanja dodeljene im funkcije. Vreme se odlepilo od bića, na moju štetu.

  1. Za razliku od Jova, nisam prokleo dan svojeg rođenja; za uzvrat, sve ostale dane sam zasuo anatemama…
  2. Kad bi smrt imala samo negativnu stranu, bilo bi neizvedivo umreti.
  3. Sve jeste; ništa nije. Obe ove formulacije donose isti spokoj. Na svoju nesreću, teskobnik ostaje između njih, uzdrman i smeten, uvek izručen na milost i nemilost nekoj nijansi, nesposoban da se ustali u bezbednosti bivstvovanja ili u odsustvu bivstvovanja.
  4. Jednog ranog jutarnjeg časa, na normandijskoj obali, nemadoh potrebe ni za kim. Nerviralo me prisustvo galebova: oterah ih bacajući kamenje. I shvatih da su mi upravo nedostajali njihovi krici natprirodne piskavoeti, da me jedino strahota može umiriti, da sam baš i ustao pre zore da bih se sa njome susreo.
  5. Postojati u životu – naglo sam ošinut čudnovatošću ovog izraza, izgleda mi da se on ni na koga ne može primeniti.
  6. Ponesen sam neodoljivom težnjom za isticanjem baš svaki put kada mi to ne uspeva i kada sažaljevam svoj mozak. Zbog toga pokušavam da odgonetnem iz kakvih li su tužnih bezdana iznikli reformatori, proroci i izbavitelji.
  7. Voleo bih da sam slobodan, silno slobodan. Slobodan kao mrtvorođenče.
  8. Što pronicljivost unosi toliku zabunu i dvosmislenost, rezultat je toga što smo loše iskoristili svoja bdenja.
  9. Stalna pomisao na rođenje, prenoseći nas u vreme pre sopstvene prošlosti, ukida naše osetilo za budućnost, sadašnjost, pa i samu prošlost.
  10. Retki su dani kada, prenoseći se u postistoriju, ne prisustvujem veselju bogova što su napustili ljudsku epizodu.

Potrebna je neka drugačija vizija, pošto ona o Poslednjem sudu više nikog ne zadovoljava.

  1. Neka ideja, neko biće ili bilo šta drugo što se otelotvori, gubi svoj lik, preobražava se u grotesku. Frustriranost ishodom. Nikada ne treba napustiti potencijalnost, već se razbaškariti u večnoj neopredeljenosti, zaboraviti rođenje.
  2. Jedina i istinska zlehudost: ugledati svetlost dana. Ona nagoni na agresivnost, na princip ekspanzije i mahnitanja koji se nastanio još od početka, na polet ka najgorem od koga svi cepte.
  3. Kada, posle mnogo leta, ponovo sretnete nekog, sednite sučelice jedan prema drugom, satima ništa ne govoreći, da bi, zahvaljujući ćutanju, zgražavanje moglo da se naslađuje samim sobom.
  4. Dani čudodejstveno ošinuti besplodnošću. Umesto da uživam u njima, da pobedonosno urličem, da tu sušu preobrazim u praznik, da u njoj vidim sliku svoje ispunjenosti I zrelosti, mog konačnog oslobođenja, dopuštam da me preplavi prkos i zloćudost, eto takva je u nama žilavost ljudske odrtine, nemirnog ološa, nesposobnog da sebe zatomi.
  5. Pleni me hinduistička filosofija, čija je suštinska namera da sebe nadvisim; a sve ono što činim i sve ono što mislim samo su ja i moje nakaznosti.
  6. Dok delujemo, imamo pred sobom neki cilj; kada završimo sa delanjem, ono za nas više ne poseduje onakvu realnost kao cilj za kojim smo tragali. Nema, dakle, nikakve stroge postojanosti u svemu tome, sve beše samo igra. Ima je jedino za onog ko beše svestan da je to igra za vreme samog delovanja: on već u premisama doživljava zaključak, ostvaruje ga u virtuelnom, on podriva ozbiljnost već samom činjenicom što postoji.

Vizija nestvarnog, sveopšte prikraćenosti, zajednički je rezultat svakodnevnog osećanja i iznenadne grozote. Sve je igra – bez tog otkrovenja, osećanje koje se vuče danima ne bi imalo taj pečat očiglednosti koji je neophodan metafizičkim iskustvima da bismo ih mogli razlikovati od njihovog naličja, tj., muka. Budući da je svaka muka samo pobačaj metafizičkog iskustva.

  1. Kada istrošimo interesovanje koje smo imali prema smrti i kad vidimo da iz nje više nema, šta da se izvuče, povlačimo se prema rođenju, sučeljavamo se sa jednim na drugačiji način neiscrpnim ponorom.
  2. Upravo u ovom trenutku, loše mi je. Taj događaj, za mene ključan, uopšte ne postoji, štaviše, nezamisliv je za ostala bića, za sva bića.. Izuzevši Boga, ako ta reč uopšte bilo šta znači.

Emil Sioran

(O nezgodi biti rođen)

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.