Anatomija Fenomena

Sve što je spolja govori pojedincu da nije ništa, dok ga sve što je u njemu ubeđuje da je sve [Tema: Zen]

zne

Zen budizam i psihoanaliza – VII dio

Piše: D.T. Suzuki

 

Džošu Džušina (Joshu Jushin) (778—897), upita jednom neki kaluđer: »Šta je moje ja?« Džošu reče: »Jesi li pojeo jutarnju kašu?« »Pojeo sam.« Na to će Džošu: »Ako je tako, onda operi svoj čanak.« Jedenje je čin, pranje je čin, ali zen traži onog koji dela, onog koji jedući i perući obavlja čin jedenja i pranja, a ako se tom ličnošću nije egzistencijalno ili iskustveno ovladalo, ne može se govoriti o delanju. Ko je taj što je svestan delanja? a ko je onaj koji tu svesnu činjenicu vama saopštava? a ko si ti da sve ovo kažeš ne samo sebi, već i svima ostalima? »Ja«, »ti«, »ona«, ili »ono«, sve su to zamenici za nešto što stoji iza njih. Ko je to nešto? ,

Drugi kaluđer upita Džošua: »Šta je moje ja?« Džošu reče: »Vidiš li kiparis u dvorištu?« Učitelju Džošuu nije potrebno viđenje, već onaj koji vidi. Ako je ja osa spirale i nikad se ne objektivizira ili činjenično ispoljava, ono ipak postoji i zen nam nalaže da ga zgrabimo golim rukama i pokažemo učitelju ono što se ne može zgrabiti, objektivizirati i dokučiti (jap. fukatoku, kin. pu-ko-te, sanskr. anupalabdha). Kao što vidimo, tu je nepodudarnost nauke i zena. No setimo se da zen nema ništa protiv naučnog pristupa stvarnosti; zen samo želi da kaže naučnicima kako njihov pristup nije jedini, da postoji i drugi pristup, koji je, po zenu, neposredniji, unutarnjiji, stvarniji i ličniji, pristup koji bi oni mogli nazvati subjektivnim. Ali ta subjektivnost se ne podudara sa njihovim oznakama i definicijama.

Ličnost, pojedinac, ja i ego — u ovom predavanju ove pojmove upotrebljavam kao da su sinonimi. Ličnost je moralna ili voljna kategorija; pojedinac je suprotnost svakoj grupi; ego je psihološki termin, a ja ujedno i moralni i psihološki, a ima i dodatno religiozno značenje.

Sa stanovišta zena, iskustveni doživljaj vlastitog ja se jedinstveno, psihološki odlikuje time što je natopljen osećanjem samostalnosti, slobode, autodeterminacije i, napokon, kreativnosti. Hokodži (Hokoji) upita Baso Do Ičija (Baso Do-ichi) (umro 788): »Ko je onaj što stoji između deset hiljada stvari (dharma), usamljen, bez druga?« Baso odgovori: »Reći ću ti kad ispiješ čitavu Zapadnu reku u jednom gutljaju.« Takve podvige izvodi ja ili ličnost. Psiholozi ili teolozi koji govore o spletu sukcesivnih percepcija ili utisaka, ili o Ideji, ili o načelu jedinstva, ili o dinamičnom totalitetu subjektivnog iskustva, ili o neegzistencijalnoj osi krivuljastih ljudskih delatnosti — jure u suprotnom smeru od onog u kojem ide zen. Što brže trče, dalje su od zena. Zato kažem da je nauka, ili logika, objektivna i centrifugalna, dok je zen subjektivan i centripetalan.

Neko je primetio: »Sve što je spolja govori pojedincu da nije ništa, dok ga sve što je u njemu ubeđuje da je sve«. Ovo je izvanredna izreka, jer se poklapa sa osećanjem koje svaki od nas doživljava kad mirno sedi i zagleda duboko u najskriveniju odaju svog bića. Onde se nešto miče i tanušnim glasom šapuće čoveku da nije uzalud rođen. Negde sam opet pročitao: »Kad ti sude — sam si; sam zalaziš u pustinju; sam prolaziš kroz rešeto sveta«. Ali neka čovek makar jednom sasvim iskreno zagleda u sebe, pa će shvatiti da nije sam, očajan i napušten; postoji u njemu izvesno osećanje kraljevski veličanstvene usamljenosti, on stoji sasvim sam a ipak nije odvojen od svega što postoji. Ova jedinstvena situacija, prividno ili objektivno protivrečna, nastaje kad čovek pristupi stvarnosti na zenovski način.

Njegovo osećanje proizlazi otud što on lično iskustveno doživljava kreativnost ili originalnost, koje stiče čini prevaziđe područje umovanja i apstrakcije. Kreativnost se razlikuje od golog dinamizma. Ona je beleg autodeterminantnog činioca koji se zove ja.

Individualnost ima takođe važan udeo u ograničavanju čovekovog ja, no ona je političnija i etičkija, tešnje je povezana sa idejom odgovornosti. Ona spada u područje relativnosti. Može doći u vezu sa težnjom za isticanjem sopstvene ličnosti. Uvek je svesna drugih, pa je, u toj meri, oni i kontrolišu. Gde je naglašen individualizam, tu preovladava uzajamno sputavajuće osećanje napetosti. Tu nema slobode, ni spontanosti; duboka, teška atmosfera inhibicije, ugnjetenosti i pritiska savladava čoveka, te je rezultat psihološka poremećenost u svim svojim vidovima.

Individualizacija je objektivna oznaka za razlikovanje jedne pojave od druge. Kada razlika postane isključiva, žudnja za moći diže glavu i često se otima kontroli. Kad nije prejaka, ili kad je više-manje negativna, čovek postaje krajnje osetljiv na komentare ili kritiku. Ova osetljivost nas nekad goni pravo u bedno ropstvo, podsećajući nas na Karlajlovog (Carlyle) »Sartor Resartusa«. »Filosofija odela« je filosofija sveta privida u koje se svaki oblači radi drugih, da bi izgledao kao neko drugi. Ovo je zanimljivo. Ali kad se ode predaleko, čovek gubi samosvojnost i pretvara se u majmuna.

Kad ovaj vid čovekovog ja postane suviše istaknut i pretežan, pravo ja je potisnuto i često svedeno na ništicu, što znači da je prigušeno. A svi znamo šta to znači. Jer kreativna nesvesnost se ne može ugušili, ona će se ispoljiti, na ovaj ili onaj način. Ako ne može da se ispolji na svoj prirodan način, ona će srušiti sve prepreke, nekad nasilno, nekad — patološki. U svakom slučaju, pravo ja beznadežno je upropašćeno.

Zabrinut ovom činjenicom, Buda (Buddha) je proglasio doktrinu annatta ili niratma ili ne-ega, kako bi nas probudio iz sna ispunjenog prividima. Zen budizam, međutim, nije bio sasvim zadovoljan Budinim unekoliko negativističkim izlaganjem ove doktrine, pa je pristupio njenom demonstriranju na najafirmativniji i najneposredniji način kako sledbenici Bude ne bi pogrešili u svom pristupu stvarnosti. Da damo jedan primer pozajmljen od Rinzaja Gigena (Rinzai Gigen) (umro 867):

Jednog dana držao je Rinzaj ovu propoved: »U silesiji golog mesa, postoji jedan pravi čovek bez čina koji ulazi i izlazi kroz vrata vašeg lica (tj. organe čula). Vi, koji se o tome niste osvedočili, gledajte, gledajte!« Istupi jedan kaluđer i upita: »Ko je taj pravi čovek bez čina?« Rinzaj siđe sa svoje stolice i uhvativši kaluđera za grlo, reče: »Govori, govori!« Kaluđer se skanjevao. Rinzaj ga pusti i reče: »Kakva je ovo bezvredna grudva kala!«

»Pravi čovek bez čina« Rinzajeva je oznaka za ja.

Njegovo učenje usredsređeno je skoro isključivo na tog čoveka (nin, jen), ili ličnost, kojeg ponekad naziva »čovekom Puta« (donin ili tao-jén). Za njega se može reći da je prvi učitelj zena u istoriji zenovske misli u Kini koji naglašeno ukazuje na prisustvo tog čoveka u svakoj fazi naše ljudske životne delatnosti. Nije znao za umor kad je trebalo da navede svoje sledbenike da spoznaju čoveka ili pravo ja. Pravo ja svojevrsno je metafizičko ja, za razliku od psihološkog ili etičkog ja koje pripada konačnom svetu relativnosti. Rinzajev čovek definisan je kao čovek »bez čina«, »nezavisan« ili »bez odela«, što sve upućuje na »metafizičko « ja.

S ovom prethodnom opaskom pristupimo sad štedrom citiranju Rinzajevih misli o čoveku, ličnosti ili našem ja, jer mislim da on tu veoma recito i temeljno govori o ovoj temi, te će nam pomoći da shvatimo zenovski pojam čovekovog ja.

nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.