Anatomija Fenomena

Toliko sam velik koliko vidim [Tema: Pesoa]

44.

  1. do D.

Postoji san u kojemu je pažnja upravljana voljom, što ne znam objasniti, a često me spopada, ako se o takvoj blijedoj stvari uopće može reći da nekoga spopada. Koračam duž ulice kao netko tko sjedi, a moja je pažnja budna za sve, no ipak posjeduje tromost čitavog tijela u odmaranju. Ne bih bio u stanju svjesno zaobići prolaznika koji dolazi u susret. Ne bih bio u stanju odgovoriti riječima, čak ni u mislima, u sebi, na pitanje bilo kakva slučajnika koji bi se slučajno presreo s mojom slučajnosti. Ne bih bio u stanju nešto poželjeti, ponadati se, napraviti bilo što što bi bio pokret, ne zbog volje mojega cjelovitoga biča, nego, ako tako mogu reći, zbog pojedinačne volje koja pripada svakom djeliću na koji se mogu razdijeliti. Ne bih bio u stanju misliti, osjećati, željeti. I hodam, nastavljam, lutam. Moji se pokreti ni po čemu (primjećujem po onome što drugi ne primjećuju) ne prenose u opažajno stanje mrtvila u kojemu se krećem. A to stanje nedostatka duše, što bi bilo ugodno i prikladno kada netko leži ili se odmara, posebice je neugodno, čak bolno, u čovjeku koji korača ulicom.

Ostavlja dojam opijene tromosti u jednom pijanstvu bez sreće, ni u njemu, niti u uzroku. To je bolest bez sna koji okrepljuje. To je živa smrt.

45.

  1. do D.

Živjeti život bez strasti i učeno, na čistom zraku ideja, čitajući, sanjajući, i razmišljajući o pisanju, dovoljno spor život da uvijek bude na rubu dosade, dovoljno meditativan da nikada ne upadne u dosadu. Živjeti život daleko od osjećaja i misli, samo u mislima osjećaja i u osjećajima misli. Stajati nepomično pred suncem, pozlaćen, poput tamnoga jezera okruženoga cvijećem. A u sjeni, ona plemenita osobnost koja se očituje u ne traženju ničega od života. Biti u vrtnji svijeta poput cvjetnoga praha što ga neki neznani vjetar diže u popodnevnom zraku, a sneno ga predvečerje spušta na neko slučajno mjesto gdje ostaje neprimjetan među većim stvarima. Biti to poput pouzdane spoznaje, ni radosne ni tužne, biti prepoznatljiv po svojemu sjaju pred suncem i po udaljenosti pred zvijezdama. Ne biti ništa više, ne imati ništa više, ne željeti ništa više… Glazba izgladnjeloga, pjesma slijepca, relikvija nepoznatog hodočasnika, koraci u pustinji praznoglave deve bez sudbine…

46.

  1. do D. 24. 3. 1930.

Nanovo čitam, bez opiranja, primajući osjećaje poput nadahnuća i rasterećenja, one prostodušne Caeirove54 rečenice s prirodnim naputkom što proizlazi iz neznatne veličine njegova sela. Odande se, kaže on, jer je selo malo, može bolje vidjeti svijet nego iz grada, pa je zato selo veće od grada…

»Jer toliko sam velik koliko vidim
A ne toliko koliko sam visok.«

Rečenice poput ove, što se doimlju kao da izrastaju bez želje da ih kažem, pročišćuju me od sve metafizike što ju spontano pridajem životu. Kada ih pročitam, odlazim do prozora nad uskom ulicom, gledam u veliko plavo nebo i mnoštvo zvijezda i slobodan sam poput zlatnoga sjaja kojega mi strujanje potresa čitavo tijelo.

»Toliko sam velik koliko vidim!« Svaki put kada pomislim na tu rečenicu sa svom budnošću osjeta, javlja mi se dojam kako je predodređena za stvaranje novoga poretka zvijezda u svemiru.

»Toliko sam velik koliko vidim!« Kako se golema misaona moć uzdiže iz dubina emocionalnoga zdenca i stremi u visine zvijezda koje se u njemu odslikavaju, pa na stanovit način tamo i bivaju.

I sada već svjestan mogućnosti viđenja, gledam u širinu objektivne metafizike svih nebesa s izvjesnošću što mi stvara želju da umirem pjevajući. »Toliko sam velik koliko vidim!« I blijeda mjesečina, sasvim moja, počinje kolebljivo narušavati sumračno plavetnilo obzora.

Prohtje mi se uzdignuti ruke i izvikivati neznane divlje stvari, govoriti riječi najvećim tajnama, objaviti veliku55 novu osobu pred širokim prostorima isprazne materije. No povlačim se i smirujem. »Toliko sam velik koliko vidim!« I rečenica postaje cijelom dušom, prislanjam uz nju sve osjećaje što ih ćutim, a nada mnom, unutra, kao nad gradom izvana, spušta se neodgonetljiv mir ustrajne mjesečine što se širi u sumraku.

47.

  1. do D.

… u tužnom neredu mojih zbrkanih osjećaja…

Tuga sumraka satkana od umora i lažnih odbijanja, mučnina od osjećanja bilo čega, bol kao od zaustavljena jecaja ili zadobivene istine. U rastresenoj mi se duši razmotava ovaj krajolik odricanja — drvoredi napuštenih pokreta, visoke gredice s cvijećem snova što čak nisu ni dobro odsanjane, nedosljednost poput ograda od zelenike što dijele prazne puteve, pretpostavke poput starih spremnika za vodu bez živoga mlaza, sve se zapleće i jadno predočuje u tužnome neredu mojih zbrkanih dojmova56.

48.

  1. do D.

Da bih shvatio, uništih se. Shvatiti znači zaboraviti ljubiti. Nije mi poznato ništa što bi istodobno bilo tako lažno i značajno kao ona izreka Leonarda da Vincija da se ništa ne može voljeti ili mrziti ako se prije toga nije shvatilo.

Samoća me opustošuje, društvo me opterećuje. Nazočnost druge osobe pomućuje mi misli, sanjam o njezinoj nazočnosti s posebnom rastresenošću koju sva moja analitička pozornost ne uspijeva odrediti.

49.

  1. do D.

Osamljenost me oblikovala na svoju sliku i priliku. Zbog nazočnosti druge osobe — dovoljna je samo jedna osoba — istoga se časa moje misli usporavaju, i dok je kod običnog čovjeka susret s drugim poticaj za izražavanje i govor, kod mene je susret s drugim protu-poticajan, ako je ovu složenicu uopće moguće upotrijebiti u jeziku. Sam sa sobom uspijevam zamisliti mnoge duhovne rečenice, brze odgovore koje nikome nisam rekao, sjaj jednoga inteligentnog druženja ni s kim, no sve to nestaje ako sam pred drugom fizičkom osobom, gubim inteligenciju, moć govora, i nakon nekog vremena osjećam samo pospanost. Da, razgovor s ljudima me uspavljuje. Samo moji prividni i zamišljeni prijatelji, samo moji razgovori vodeni u snu, istinski su stvarni i posjeduju pravo značenje, i u njima se duh ogleda kao slika u zrcalu.

Muči me, uz to, i sama pomisao o neizbježnosti susreta s drugim. Običan poziv na večeru s prijateljem stvara u meni tjeskobu što ju je teško opisati. Pomisao na bilo kakvu društvenu obavezu — odlazak na pogreb, obavljanje bilo kakva posla zajedno s nekim u uredu, čekanje neke poznate ili nepoznate osobe na postaji — sama mi pomisao na to brka misli cijeli dan, a ponekad sam uznemiren i dan prije, pa loše spavam, a stvarni slučaj, kada se odigra, posve je beznačajan i nije svega toga nimalo vrijedan. Slučaj se ponavlja, a ja nikada da naučim kako naučiti.

»Moje navike pripadaju samoći, a ne ljudima«, ne znam je li to rekao Rousseau ili Senaneour.

No bila je to svakako neka duša moje vrste — možda ne bih mogao reći moje rase.

50.

  1. do D.

Postupno57, jedan se val svjetlosti na samoga sebe nadovezuje. U mračnom okolišu polje je golema odsutnost zvuka što gotovo ugodno miriše. Spokoj svega bolan je i tegoban. Neodređena mučnina me guši.

Malokad odlazim na selo, a gotovo nikada ne provodim ondje cijeli dan i ne noćim. No, kako me je prijatelj pozvao u svoju kuću i nije mi dopustio da odbijem njegov poziv, danas sam krenuo ovamo sav skupljen od straha, poput plašljivka na veliku zabavu, no razveselio sam se kada sam stigao, dopao mi se zrak i prostrani krajolici, dobro sam ručao i večerao, a sada me, u dubokoj noći, u mojoj sobi bez svjetlosti, ovo prazno58 mjesto ispunjava tjeskobom.

Prozor sobe u kojoj ću spavati gleda na otvoreno polje, na beskrajno polje59 u kojemu su sva polja, prema golemoj noći nejasno zvjezdanoj u kojoj se ne čuje povjetarac što ga se osjeća. Sjedim kraj prozora i osjetima promatram tu ništavnu stvar što je život svemira ondje vani. Časovi se usklađuju u nemiran dojam, od vidljive nevidljivosti svega do pomalo hrapavog drva bjeličastog priručja kojemu je stara boja popucala na mjestu o koje se postrance oslanja moja ispružena lijeva ruka.

Koliko sam pak puta poželio ovaj mir iz kojega bih sada gotovo htio pobjeći, da je to lako ili pristojno! Koliko sam puta pomislio i bio uvjeren tamo dolje, među uskim ulicama visokih kuća, kako su mir, proza i konačnost prije ovdje u prirodi nego tamo gdje zbog civilizacijskoga stolnjaka zaboravljamo već obojenu borovinu na koju ga prostiremo! A sada sam ovdje, gdje se osjećam zdravo, umorno i dobro, tek nemiran, sputan, čeznutljiv.

Ne znam događa li se to meni ili svima onima koje je civilizacija drugi put rodila. No čini mi se da je meni, ili onima koji osjećaju kao ja, umjetno postalo prirodno, dok je prirodno postalo nešto drugo. Odričem se i prezirem vozila, odričem se i prezirem znanstvene tvorevine — telefone, telegrafe — što čine život lagodnijim, ili subtvorevine fantazije — gramofone, hvatače frekvencija — što čine život zabavnijim onima koje zabavljaju.

Ništa me od toga ne zanima i ništa od toga ne želim. Ali volim Tejo jer na njegovim obalama leži jedan veliki grad. Uživam u nebu jer ga vidim s četvrtog kata jedne ulice Donjega grada. Selo ili priroda ne mogu mi pružiti ništa što bi se dalo usporediti s nepravilnim sjajem mirnoga grada pod mjesečinom, viđenoga iz četvrti Graça ili Ulice São Pedro de Alcântara. Nema za mene cvjetova pod suncem kao što je šarolikost lisabonskih boja.

Ljepotu razgolićena tijela osjećaju jedino rase koje se odijevaju. Stid je, pogotovo za čulnost, samo prepreka za energiju.

Artificijelnost je oblik uživanja u prirodnome. U ovim prostranim poljima uživao sam samo zato što ovdje ne živim. Ne može osjetiti slobodu onaj koji je uvijek živio sputan.

Civilizacija je pouka prirode60. Umjetno je put što vodi do toga da naučimo cijeniti prirodno.

Međutim, važno je da umjetno nikada ne shvatimo kao prirodno.

U ravnoteži između prirodnoga i umjetnoga nalazi se prirodnost najviše ljudske duše.

Fernando Pesoa

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.