Art

Usamljeni jahač

      S vremena na vrijeme, otac i majka bi izvodili ovu igru. Dok bi se njih troje vraćali iz apoteke što se nalazila u maloj kestenovoj aleji, odmah pored radnje berberina, slastičarne i hladne, sive zgrade Doma zdravlja imenom narodne heroine: Rava Janković. Miris tog  Doma dječak bi nanjušio već kod podvožnjaka, otužan miris od koga ga je već bolio stomak, miris ogromnih lučnih svodova dvorane, sličan mirisu Glavne željezničke stanice. Ravin je spomenik stajao odmah u predvorju doma, bronzano poprsje žene plemenitog, strogog profila, poprskano kišom i golubijim tragovima. Tu odmah preko puta, između šćućurenog novinskog kioska i „granapa“ na uglu, prodavnice u kojoj je stolovao čovjek s crnim brkovima po imenu Ibro, u bijelom mantilu, nalik ljekarskom. Dugo vremena dječak se nije usuđivao da uđe u tu radnju, misleći da ga, pošto bi ugledao bijele mantile zaposlenih, vode u ambulantu na još jednu injekciju. Morali su ga vući da uđe, on je trgao ruke, vičući i lomatajući se na sve strane.

     Onda bi, s vremena na vrijeme, otac i majka najednom nestali. Još bi uvijek, šećući, bio zaokupljen skupljanjem mladih zelenih kestenovih kugli, s iglicama nakostriješenim poput ježevih bodlji, a kad bi se, u jednom trenutku osvrnuo da li roditelji idu za njim, njih nije bilo. Dječak se osvrtao očajnički tražeći poznate figure i lica, a tlo pod klecavim nogama odjednom  se zateklo u užasno prijetećem vrtlogu, mislio je da će tog trenutka i on nestati. Nagonski iz grla bi mu procurio prozukli glas blesavog dozivanja. Nije ih bilo. Ljudi su i dalje prolazili ravnodušno pored njega, klizeći poput riba među koralnim rastinjem, što je savršeno odražavalo oblike kestenovog granja nad njegovom glavom. Niko nije mario za njegov sklupčani nemir što mu je oduzimao dah i pretvarao čitav svijet u zlokobnu prašumu.

     Odjednom bi iza mrkog kestenovog stabla izvirila nasmijana očeva glava. Potrčao bi ka njemu u paničnom strahu, dok mu grudi razapinju trnci magične radosti. Nevjerovatna sreća! Svijet je ponovo dobio svoje davno osvještane obrise, ponovo je legao u svoj dobri, čvrsti zglob. Zario bi se među očeve noge, čvrsto stežući nogavice njegovih pantalona. Suze su same izvirale, skupa s grčevitim smijehom. U jednom trenutku pomislio je da je ostao potpuno sam, prazan vazduh i nepoznati ljudi pojeli bi njegovo malo meso i ne bi ostalo ništa od njega, tek kičma i koščice oglodane pastrmke. Ali to je bila samo igra.

     Potom bi prešli veliki most, nekad bi išli i onim manjim, uskim, gdje se jedva mogu mimoići dva čovjeka, pa pored bioskopa u kojem dječak još nikad nije bio, pa kroz poznati park, u čijem centru, u velikoj okrugloj glorijeti svakovrsnog cvijeća je bio vodoskok koji je vječito tekao iz ustiju vlažnog debelog šarana, pozelenjelog od patine, koga je pridržavala u skliskim rukama pognuta bronzana žena.

     U velikoj aleji, na svakih nekoliko stotina koraka, kao metalni gejziri što štrče  iz zemlje podignuti debelim čvornatim korijenjem, kao slonovske stope džinovskih platana, stajale su smaragdnozelene česme. Njihove ručke za pumpanje vode, uvijene poput psećih repova, završavale su se na vrhu glave metalnim, četvrtastim zupcima, nalik pjetlovoj  krijesti . Dječak se plašio njih, sve dok se ne bi sasvim približili njihovim oblim, žlijebastim tijelima i dok  mu otac ne bi rekao da će sad iz njih piti vodu, jer su bili žedni. Mlaz vode iz pumpe uvijek bi mu pokvasio  vrhove cipela, dok bi ga majka umivala. Sumrak bi se spuštao nad alejom, ocu se nikad nije žurilo, stizali bi u ujakovu kuću već dobro obavijeni pomrčinom.

       Dječak nikad nije volio te boravke kod ujaka. Ponekad bi čak i prespavali tu. On je zazirao od ogromnih drvenih kreveta u spavaćoj sobi, visokih i nabijenih teškom posteljinom: debeli jorgani s baklavastim prorezom za dušek, ogromni perjani jastuci koji su se naslanjali na drveno uzglavlje u boji trule višnje. Na zelenkastim zidovima, hrapavim i djelimično olupljenog kreča, visjele su crnobijele fotografije ujačevih predaka. Babe i strine, tetke i stričevi. Stare žene zabrađene crnim maramama vezanim u čvor pod podbratkom, bijelim i salovitim. Kapci njihovih očiju, ponekad čak i zjenice, nozdrve i obrve, bile su iscrtane jakim linijama crnog tuša. Papir na kojem su se ti portreti nalazili već je u uglovima bio napadnut žućkastim mrljama vlage, poluostrva smećkaste memle hitala su ka blijedim obrazima.

      Ta je soba vječito bila hladna, jer se ložilo samo u prednjoj, većoj sobi, namijenjenoj  za boravak ali i obroke: šporet je stajao prislonjen uz jedan zid, kraj metalnog kovčega za drva, naslonjena metla, klupko vunice i par kariranih papuča, djelimično poderane  tkanine na vrhovima gdje bi se nalazili prsti. I sve u toj kući bješe mu odbojno; i stvari, i ljudi. Jedino ujna, tiha, pogružena žena, čiji se glas kad bi nešto rekla stalno gubio, utančavao, proizvodeći samo jako utišani zuj, da li od bolesti ili kakve urođene mane glasnih žica. Ona bi ponekad polagala svoju ruku na njegove tjeme, srećom ne prečesto, jer dječak nije volio kad ga nepoznati ljudi miluju. Bilo mu je osobito drago  jer ga nije nikad nutkala hranom, kao drugi, kad bi bili u gostima.

      Očajno dugi dani. Beskrajno dosadna poslijepodneva u kojima su roditelji s ujakovom porodicom satima sjedili za ogromnim kuhinjskim stolom, prepunim raznih jela i pića. Dječaku su išli na živce svi ti njihovi nerazumljivi razgovori, smijeh i neprestani džandrljivi savjeti šta bi on mogao da radi, da mu ne bude dosadno. On je samo želio jedno: da se odmah vrate njihovoj kući, tamo gdje ga je čekao u dugim jesenjim večerima veliki ćilim prostrt po čitavoj sobi, ćilim s njegovim izmišljenim stazama za vožnju metalnih automobilčića, ćilim koji bi se začas pretvarao u fudbalsko igralište, na kome je raspoređivao crne i bijele šahovske figure, kao igrače. S proljeća, a pogotovo ljeti, u dvorištu pred kućom rasla je trava, poprište mnogih bitaka koje su vodile plastične figurice indijanaca i kauboja. Te su se figurice dobijale u kesicama žvakaćih guma, bile su žute, a kad bi ih pritisnuo prstima, mogao je pokatkad jasno napipati o kakvoj se figurici danas radi: jednostavnom i brzom palpacijom, on je s gotovo stopostotnom sigurnošću mogao naslutiti vitke indijanske lukove, vigvam, konjske repove, uperene revolveraške koltove. Razočarenje je bilo ogromno kada bi napipao figuricu poglavice, njegov nakostriješeni pernati dijadem: bio bi to duplikat koga je već imao u svojoj kolekciji. Ali to se dešavalo rijetko: onda kada bi se majka vraćala iz prodavnice, pa joj je bilo mrsko ili je bila u žurbi da dobro ispipa kesicu.

        Svega toga nije bilo u ujakovoj kući. Bilo je samo žalosnog besciljnog smucanja svuda po velikom drvorištu, beskrajnog zurenja u magličasti snop sutonskog sunca, gdje su se u oblaku prašine kovitlale sićušne mušice. Brao bi mekane puhoraste glavice maslačaka i potom ih otpuhivao u zrak, gdje bi onda letjeli i padali poput malih padobrana. Primicao bi se žicom i drvenim tarbama ograđenom kokošinjcu, gdje su se koke neprestano vrtjele, zobale kukuruzna zrnca iz plehnatih tanjira zasmrađenih zelenkastim izmetom. Pijetao bi iznenada zastao pored ograde, na mah se ukočivši poput kakvog engleskog stražara, kao da salutira, začeprkavši oštrim kandžicama po prašini. S vremena na vrijeme ispuštao bi iz uzdrhtalog grla potmulo kokodakanje trzajući sitno glavom lijevo-desno, a koralno crvene krijesta na glavi titrala  bi poput gumenih prstiju na rukavici.

       Pred samim dvorišnim vratnicama stajao je bazen. Zapravo okrugla rupa u zemlji, prepuna vode. Kad bi se oprezno nagnuo s ivice zemlje i busenja koje je pervazilo zdenac, ne bi li ugledao izvrnuti odraz svog lika na namreškanoj ili glatkoj vodenoj površini, u dubini jednog lakta ugledao bi crni, vijugavi koloplet skliskih tjelešaca. To su bile ribe. Otac mu je jednom rekao da su to pastrmke, da ih može prepoznati po rasutim pjegicama na krljušti. Tiho su plivale pastrmke u studenoj vodi. Njemu su one bile nešto strano i čudno, s tim svojim glatkim, sedefastim tijelima, što su se čas gubila pod zelenom mahovinom, čas iskrila pri posljednjim zracima zalazećeg sunca. Osjetio bi iznenada hladnoću i vraćao bi se u kuću. Ujak bi ga upitao: „A, je li vidio pastrmke?“ Mlako i nezainteresovano bi odvratio da jeste, i onda je sjeo na tamni drveni kovčeg kod prozorom. Uvijek se pitao šta li se u njemu nalazi, ali nikog se nije usuđivao da pita može li se kovčeg otvoriti? Kao da je prozreo dječakovu misao, ujak reče: „Ima tu nekakvih romana“.

On nije znao šta su to „romani“, ni čemu služe. Njegov otac mu je s vremena na vrijeme donosio sveščice pune neobičnih, u male kvadrate uramljenih crteža, koje su uvijek imale neku priču koju mu je otac, obično uveče, pred spavanje, ili za dugih nedjeljnih popodneva, čitao. Otac bi ležao na kauču poduprt jastukom, a dječak bi se popeo na naslon, i odozgo pratio očevo čitanje i udivljeno gledao šarene sličice. To je bio jedan odvojeni svijet, daleko od ovog njihovog, s puno uzbudljivih događaja, vojničkih bitaka, uvodio ga je u predjele  opasnih nepoznatih stvari, ali i svijet prijateljstva, odanosti, prisnih osjećaja.

    Ujak pred njim podiže teški poklopac kovčega, unutra se ukazaše neke krpe, jorgani, deke, jastuci, a ispod jednog ujak izvadi oveću tanku sveščicu. Dječak je znao da je to stvar slična onim „sveskama“ koje mu je otac čitao. Ujak se brzo vratio za sto, gdje su se nastavljali pripiti razgovori. Na prednjoj strani“romana“ sjedio je kauboj u žutoj košulji  s crnim kratkim prslukom, plavim izlizanim farmerkama, podvinutim na kožnim čizmama, na čijim su petama blistale čelične mamuze, oštrih krakova, kao zvijezde. Pod bijelim šeširom širokog oboda, na kome se vidio crni opšiv konca, imao je sjajnocrnu šišku svoje kose, kratko podšišane  na potiljku. U ustima on držaše peteljku zelene četvorolisne djeteline. On je sjedio naslonjen na sapi bijelog konja velike njuške i širokih nozdrva, s velikim čunjem u vrhu sedla za podizanje Usamljenog jahača. Na poleđini stripa bio je isti taj kauboj, nacrtan s leđa, s jednim revolverom uperenim u drvenu ogradu. Na smeđim tarabama bila je pružena njegova sjenka. U sredini sjenke, u visini stomaka, bila je probušena okrugla rupa, po svoj prilici od metka. Sjenka je stajala, kao zatečena,  u napetoj pozi revolveraša u dvoboju, s prstima grčevito raširenim nad kamzama pištolja.  Vidjelo se kako iz cijevi srebrnog kolta Usamljenog  još uvijek izlazi dim. 

Nedeljko Simanić

Priča je dio pripovjedne zbirke u nastajanju pod nazivom “Djeca u soliterima”, Nedeljko Simanić

Nedeljko Simanić

simanic.neno@gmail.com

nedeljkosimanic.wordpress.com

www.facebook.com/nedeljko.simanic.art

www.pinterest.com/nedeljkosimanic

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.