Anatomija Fenomena

Vedrina koja strahovito blista, podnevna vedrina [Tema: Hamvaš]

wood_light_8-17-04

Mađarski Hiperion

SEDAMNAESTO PISMO

Bez slave, bez uspeha, bez ljubavi, bez prijatelja, bez zajednice. Eto, to su manjkovi na kojima se u osami moj život mogao da ostvari. Moja vedrina je izvirala iz ovog mnoštva tuge, moj trijumf iz ovog mnoštva poraza, moj mir iz mnoštva ovih bitaka i moje znanje iz ove potpune osame. Mene su se jedino plašili, jedino me voleli, jedino iskorišćavali, samo sam im bio neophodan. Ali kome sam ikada bio prijatelj? Isuviše sam jak bio? Smoždili su me divljenjem, čak su me i hvalili kad ne bi osećali da bih ih zbog toga rastrgao. Pokušali su da mi laskaju, čak i da prave komplimente, naravno, najčešće samo iza mojih leđa; čak su se usudili da kažu da sam talentovan. Drznici. Najčešće sam im ipak bio na teretu.

Moje prisustvo je bilo neprijatno i morali su da se ustručavaju. Želeli su da me poreknu i, o, šta bi dali da ne postojim! A ja sam među njima znao samo jedno, da se stidim zbog njih. Kada bih se negde pojavio, svi bi odmah počeli da se pravdaju. Svako od njih bi nabrajao svoje greške i oporo bi dodao, prinuda. Laskali su mi i trudili se da zbrišu, ali već s trnom u srcu, trn su bile moje oči. Govorili su da sam strog, a nisu primećivali da je to strogost veselosti, laka i iskrena i detinja i sveža, nasmejana ozbiljnost, ozbiljnost zajedničke igre.

Kako je to čudno što se u čistoti herojskog vazduha ovde na zemlji ne neguje uzajamna pripadnost. Ovaj vazduh podnosi samo osama. Jednom je neko rekao kako je osvežavajuće videti decu koja za svoju egzistenciju ne treba da zahvale činovnicima. Kako bi bilo divno živeti u ljubavi koja je protiv birokratije, a cveta, i cveta nasuprot svemu što je ovde otrovano i nisko i glupo i mrgodno i zavidno. Nijedna žena nije razumela šta je to što nisam hteo, jer nisam hteo. Samo sam se susretao sa ženom koja je jedino imala osećanje za lepotu, a od najkrupnijega se plašila. Samo s muškarcem koji je živeo u svetu koji je činovnik sankcionisao. Da li sam ikada mogao izgovoriti jednu jedinu slobodnu reč? Da li je bilo ljudi koji su izdržali da im pogledam pravo u oči? Mnogi su me zbog toga mrzeli, ali čak ni mržnja nije bila čista vatra, samo otrovno i zagušljivo isparenje.

O svojim prijateljstvima nisam sklon da kažem ni onoliko koliko o ljubavima. Zadovolji se time ako kažem, prošao sam na isti način. Čak ne tvrdim da sam manje patio zbog njih. Nešto sam zahtevao od njih što nisu mogli da mi daju. Iako nisam ja zahtevao, nego prijateljstvo.

Ipak ću nešto ispričati. S jednim sam jednom putovao. Nikada nisam umeo da razgovaram s njim tako da dotaknem u njemu jezgro prijateljstva. Verovao sam da će to razrešiti duže zajedništo. Spadao je među one životinje koje ne dozvoljavaju da se pomiluju. Možda se plaše. Možda što su slabe. Nepoverljive. Ja sam se mirno prepuštao svakom pozivu, šćućurio se i čekao da me miluju. Možda zato što se nisam plašio. I možda zbog toga što sam uvek imao snage za poverenje. Zbog toga je on uvek morao za jedan takt biti mudriji od svih oko sebe. Za mene mudrost nije imala nikakvog značaja. Ta ja nisam hteo da učim i da se ostvarujem i da prestignem i pobedim. Hteo sam nešto zajedničko, ono zajedničko što jeste prijateljstvo. Živeli smo u jedno sobi. Soba je samo jedna bila, ali ne zajednička. Jedino noću. Kada je spavao katkada bih se probudio i premišljao kako sada ume da bude iskren, zašto je sada među nama sve u redu? Zdravo je disao u drugom krevetu. U ovim trenucima smo bili duboki prijatelji. Zašto nije umeo i danju da spava? Zašto je trebalo da bude mudar kao oštar vrisak? Zašto nije imao poverenja u mene? Boji se? Zašto? Nikada ga nisam povredio, nikada progonio, nikada mu nisam u sebi zavideo. Ležao sam budan u drugom krevetu i posmatrao napolju ozvezdanu tamnoplavu dubinu neba i usnuli čovek bio je moj prijatelj. Ujutru je opet bio ona životinja koja je govorila sa udaljenosti od deset koraka i spremna na skok poput ranjene zmije. Tuga mi je bila tako beskrajna da je čak nisam ni bio svestan. Dotle sam i u ljubavi umeo stići.

OSAMNAESTO PISMO

Čovek počinje da živi otpozadi. I zato završava tamo gde je trebalo da započne. Posle mnogih suvišnih stvari konačno se približava nečemu i kada se približi, umire. Ima onih koji se ranije približe, ali ti ranije i umiru. Ko je radio ikada drugačije? Postojao je jedan narod, Grci, on je, kažu, dugačiji. Grci u kojima je smišljeno sve ono dobro što je bilo loše i sve ono lepo što je bilo gnusno i u njima je pretvoreno u radost sve od čega se ikada patilo. Tako su oni postali narod sna. Tako to traje dve hiljade godina. Možda je to njih dostojno? Ni s jednim narodom nije se moglo uraditi to do li s njim. Niko ne bi mogao podneti da se sve to prosanja u njemu dve hiljade godina. Kada god bih se mašio Grka, uvek sam hvatao svoj san. A tako je prolazio svako. Bili su savršen narod, kako bi inače mogli podneti sve ono veliko koje je drugde bilo maleno? Savršen narod, kao što je savršeno sve što su nam ostavili. Ali više niko ne zna šta je tu san. Ni nauka o njima nije ništa drugo do istorija snova čovečanstva, svaki slog, svako slovo, parče keramike, odlomak kamena svetinja su, jer su prožeti snom čovečanstva. A ja sam neugasivo žedan stvarnosti.

I ja sam svoje najlepše snove uneo u njih, svaki svoj gubitak dobio sam u njima i svaku svoju strast odradovao sam u njima. Njihovi bogovi moji su bogovi, njihova čistota je moja čistota, njihova vedrina je moja vedrina, vedrina koja strahovito blista, podnevna. Šta je ta vedrina? Smešak koji je u svakom trenu spreman da lepo umre kad već ne ume lepo da živi. U smrti se ne može propasti. Ono u čemu čovek propada jeste sramota. Nisam propao onda kada sam umro, nego kada sam napustio sakralnu čistotu koja postoji u svakom čoveku.

Odgovaram na ono što si me pitao. Kažeš, možda smatram važnim nešto preko čega ostali prelaze sasvim prirodno? Kako sam mogao pasti na samim sitnicama? Ta u svakoj ljubavi se nalaze one rane koje su mene snašle u svakom prijateljstvu. Jer ako bi svako odbio od sebe ljubav i prijateljstvo i zajednicu zbog čega i ja, onda ne bi postojalo ništa drugo do osamljeno biće.

A ja kažem da i nema drugo. Ono što izgleda zajedničko, nije to. I što razlika između mene i ostalih jeste da sam bolje prošao. Nisam upao u ono što su oni uradili. Ne! Ja sam se čuvao izdaje koju su drugi počinili. Ja sam od početka znao kakav će život odatle proizaći. Video sam da je to samo druga reč za sramotu. Radije sam lepo umro. Ako je drugima ova vrsta ljubavi i prijateljstva dobra, pa neka žive u njoj na svoju sramotu. Ispaštaju zbog toga. Vidiš? Kako da ne vidiš. Lažu, ali na koncu i oni ostaju sami, samo što to ne znaju. Sami i zauvek sami, poremećeni, spotaknuti, zatrovani, propali. A ja sedim ovde na kućnom pragu. Sunce je već zašlo. Ulazim, ložim vatru, pripremam večeru. Potom ću još prolunjati šumom, i oko mene su moji bogovi.

Bela Hamvaš

nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.