Anatomija Fenomena

Voleo bi da znaš ko si [Tema: Pol Oster]

 

Voleo bi da znaš ko si. Uz gotovo potpuno odsustvo nečega čime bi se rukovodio, uzimaš zdravo za gotovo da si proizvod ogromnih, preistorijskih migracija, osvajanja, silovanja i otmica, dugih i zaobilaznih ukrštenih puteva hordi tvojih predaka po mnogim teritorijama i kraljevstvima jer, na kraju krajeva, nisi ti jedini koji je putovao, plemena ljudskih bića kreću se planetom desetinama hiljada godina i ko zna ko je rodio toga koji je rodio toga koji je rodio onoga sve do tvojih roditelja koji su 1947. rodili tebe. Možeš da ideš unazad samo do babe i dede, imaš tek pokoju informacija o prababi i pradedi s majčine strane, što znači da su generacije koje su postojale pre njih samo prazan prostor, praznina od krnjih zaključaka i slepog nagađanja. Babe i dede s obe strane vodili su poreklo od Jevreja iz Istočne Evrope, očevi roditelji rođeni su sedamdesetih godina devetnaestog veka u gradu Stanislavu, u zabačenoj provinciji Galicije koja je tada pripadala Austrougarskom carstvu, koja je kasnije, posle Prvog svetskog rata, postala deo Poljske, pa zatim, posle Drugog svetskog rata, deo Sovjetskog Saveza, a sada je, od kraja hladnog rata, deo Ukrajine, dok su majčini roditelj rođeni 1893. i 1895, baba u Minsku, a deda u Torontu – godinu dana pošto je njegova porodica emigrirala iz Varšave. Obe babe bile su riđokose, i s obe strane tvoje porodici postoji neverovatna mešavina fizičkih odlika u generacijama koje su dolazile, od tamnokosih do plavokosih, od tamnoputih do belih i pegavih, od kovrdžave i talasaste do ravne i prave kose, od stamenih seljačkih tela sa jakim nogama i zdepastim prstima, do tankih, vitkih silueta nekih drugih tela.

Istočnoevropska genetska mešavina, ali ko zna kojim su predelima ti bezimeni duhovi lutali pre nego što su stigli do gradova u Rusiji, Poljskoj i Austrougarskoj carevini, jer kako drugačije objasniti činjenicu da je tvoja sestra rođena s mongolskom plavom mrljom na leđima, koja se može naći samo kod azijskih beba, i kako drugačije objasniti činjenicu da si ti, sa svojom tamnom kožom, talasastom kosom i sivozelenim očima čitavog života izmicao etničkoj identifikaciji jer su ti razni nepoznati ljudi govorili kako si sigurno Italijan, Grk, Španac, Libanac, Egipćanin, čak i Pakistanac?

Pošto ne znaš ništa o tome odakle potičeš, odavno si odlučio da si sazdan od svih rasa s istočne hemisfere, delom Afrikanac, delom Arapin, delom Kinez, delom Indijanac, delom belac, kotao za pretapanje brojnih zaraćenih civilizacija u jednom telu. Koliko i sve drugo, i to je stanovište morala, način da se eliminiše pitanje rase koje je, po tvom mišljenju, lažno pitanje koje onoga što ga postavlja čini nečasnim, i zato si svesno odlučio da budeš svi, da prigrliš sve njih u sebi ne bi li tako imao slobodu da u potpunosti budeš svoj jer, ko si ti – to je misterija za koju nema nade da će ikada biti rešena.

Rođendan ti je bio i prošao. Sada su ti šezdeset i četiri godine, sve si bliži kategoriji starijeg građanina, danima Medikera i pogodnostima prilikom socijalnog osiguranja, bliži si vremenu kad će te sve više prijatelja napustiti. Već je toliko njih otišlo – ali pričekaj samo nalet koji se sprema. Na tvoje veliko olakšanje, događaj se odigrao bez gužve i nezgoda, mirno si ga prihvatio, skromna večera sa prijateljima u Bruklinu, pa ti je to neshvatljivo doba u koje si došao retko dolazilo u svest. Treći februar, samo dan nakon rođendana tvoje majke koja je dobila trudove tog jutra kad je napunila dvadeset dve godine, devetnaest dana pre termina, i kad te je lekar izvukao iz njenog lekovima ošamućenog tela pomoću forcepsa, bilo je dvadeset minuta posle ponoći, manje od pola sata po završetku njenog rođendana. Zato ste uvek svoje rođendane proslavljali zajedno, pa čak i sada, gotovo devet godina posle njene smrti, uvek je se setiš kad kazaljka sata označi prelaz sa drugog na treći februar. Kakav si samo neočekivan poklon morao biti te noći pre šezdeset i četiri godine: muška beba koju je dobila za svoj rođendan; rođenje u čast njenog rođenja.

Maj, 2002. Dug, vedar telefonski razgovor sa majkom u subotu ujutro posle koga si se okrenuo prema svojoj ženi i rekao: „Godinama nije zvučala ovako srećno.” U nedelju, tvoja žena polazi za Minesotu. Za naredni vikend planirano je veliko slavlje povodom osamdesetog rođendana njenog oca, i zato ide u Nortfild, da pomogne majci s pripremama. Ostaješ s ćerkom u Njujorku, ima četrnaest godina i mora u školu, ali I vas dvoje ćete doći u Minesotu, na rođendansku zabavu, rezervisali ste karte za petak.

U očekivanju tog događaja, već si napisao jednu humorističnu pesmu u čast svog tasta – sada jedino takve i pišeš: lake rime za rođendane, venčanja, i slične porodične prilike. Ponedeljak je bio i prošao, i sve što se desilo toga dana izbrisano je iz tvog sećanja. U utorak si za jedan sat po podne imao zakazan sastanak s Francuskinjom, dvadesetak godina starom, koja je već nekoliko godina živela u Njujorku. Angažovao ju je jedan francuski izdavač da napiše vodič kroz grad, i zbog toga što ti se dopadala, i zato što si smatrao da obećava kao pisac, pristao si da razgovarate o Njujorku, iako si sumnjao da će joj išta od onoga što ćeš reći biti od bilo kakve koristi za projekat.

Ipak, rešio si da pokušaš. U podne, stojiš ispred ogledala u kupatilu s penom za brijanje na licu, spremaš se da uzmeš brijač i počneš da se uređuješ da bi na sastanku izgledao pristojno, ali pre nego što uspeš da skineš i jednu dlaku, zvoni telefon.

Odlaziš u spavaću sobu da se javiš, slušalicu držiš u nekom čudnom položaju da je ne bi sasvim zamazao penom za brijanje, i čuješ glas s druge strane kako jeca, osoba koja te je pozvala u stanju je potpunog šoka, i polako počinješ da shvataš da je to Debi, mlada žena koja jednom nedeljno sprema stan tvoje majke i povremeno obavlja neke sitnije poslove, a ono što ti Debi govori jeste da je upravo ušla u stan i da je zatekla tvoju majku na krevetu, telo tvoje majke na krevetu, telo tvoje mrtve majke na krevetu.

Osetio si kao da se prazniš iznutra kad si primio vest. Zbunjen i šupalj, nesposoban da misliš, pa čak i ako je ovo poslednja stvar za koju si očekivao da će se desiti (Godinama nije zvučala ovako srećno), nisi iznenađen onim što ti Debi govori, nisi zapanjen, nisi zgranut, čak ni uznemiren. Šta nije u redu s tobom? pitaš se. Upravo si saznao da ti je majka umrla, a ti se pretvaraš u kamen. Kažeš Debi da ostane tu, da ćeš doći što je moguće pre (Vernon, u Nju Džerziju, u blizini Montklera), i sat i po kasnije nalaziš se u majčinom stanu, gledaš njen leš na krevetu. U prošlosti si bio u prilici da vidiš nekoliko leševa, i poznata ti je ta nepomičnost smrti, neljudska ukočenost koja obavija tela što nisu više živa, ali nijedno od tih tela nije pripadalo tvojoj majci, nijedno nije bilo telo iz koga je počeo tvoj život, i nisi u stanju da ga posmatraš duže od nekoliko sekundi pre nego što odvratiš pogled. Plavičasta boja njene kože, poluotvorene oči uprte u prazno, ugašeno biće koje leži na prekrivaču u spavaćici i bade-mantilu, okolo raširene nedeljne novine, jedna gola noga koja je skliznula s kreveta, trag bele pljuvačke u uglu usana. Ne možeš da je gledaš, nećeš da je gledaš, nepodnošljivo ti je da je gledaš, a čak i kad ambulantna kola dođu, i kad je iznesu iz stana u crnoj gumenoj vreći, i dalje ne osećaš ništa. Nema suza, nema bolnog krika, nema tuge – samo osećaj blagog užasa koji raste u tebi. S tobom je Redžina, tvoja rođaka, sestra od strica tvoje majke, koja je stigla iz obližnjeg Glen Ridža da ti se nađe pri ruci, kći jedinog brata tvog dede, pet-šest godina mlađa od tvoje majke, tvoja tetka i jedna od retkih osoba s obe strane familije koja ti je bliska, umetnica, udovica umetnika, mlada boemka koja je početkom pedesetih pobegla iz Bruklina da bi živela u Vilidžu, ona ostaje s tobom čitavog tog dana, ona i Ana, njena ćerka, pomažu ti da pregledaš popis majčine imovine i dokumenta, savetuju te dok pokušavaš da doneseš odluku o tome šta uraditi s nekim ko nije ostavio testament, niti je ikad govorio šta želi da se uradi posle njegove smrti (pokop ili kremacija, sahrana ili ne), prave zajedno s tobom spiskove svega onog praktičnog što se mora obaviti što hitnije i, te večeri, posle večere u restoranu, vode te svojoj kući i smeštaju u gostinsku sobu u kojoj ćeš prespavati. Tvoja ćerka ostaje kod vaših prijatelja u Park Sloupu, tvoja žena je sa svojim roditeljima u Minesoti, i posle dugog telefonskog razgovora s njom, nakon večere, ne možeš da zaspiš. Kupio si bocu skoča da ti pravi društvo, sediš u sobi u prizemlju do tri ili četiri ujutro ispraznivši pola boce obana u pokušaju da razmišljaš o majci, ali ne, zapravo ne misliš ni o čemu jer ti je um još u stanju otupelosti.

Razbacane misli, nepovezane misli, i dalje bez želje da zaplačeš, da brizneš u plač i ožališ svoju majku izlivom iskrene tuge i žaljenja. Možda se plašiš onoga što će ti se desiti ako se prepustiš, ako budeš dozvolio sebi da zaplačeš, da nećeš biti u stanju da prestaneš, da će bol biti tako moćan da ćeš se raspasti u paramparčad, i zbog toga što ne želiš da rizikuješ da izgubiš kontrolu nad sobom, potiskuješ bol, gutaš je, zakopavaš je u svoje srce. Nedostaje ti tvoja žena, nedostaje ti više nego ikada otkad ste u braku, jer ona je jedina osoba koja te poznaje dovoljno dobro da bi ti postavila prava pitanja, koja ti uliva sigurnost i zna kako da prodre do tebe da bi otkrila i ono što vrlo često izmiče i tvom razumevanju, i koliko bi bilo bolje da sad ležiš u krevetu kraj nje umesto što sediš sam, u zamračenoj sobi u tri posle ponoći, s bocom viskija. Sledećeg jutra, tvoje rođake nastavljaju sa svojom podrškom i pomoći oko zadataka koji su pred tobom, odlazak do pogrebnika i odabir urne (pošto si se konsultovao sa svojom ženom, tetkom i rođakom, jednoglasna odluka glasila je kremacija, ne pokop, dok će se pomen održati početkom jeseni), pozivi agentu za nekretnine, čoveku za kola, čoveku za nameštaj, čoveku za kablovsku televiziju, svim tim ljudima kojima moraš da se obratiš da bi nešto prodao, isključio i izbacio, i posle dugog dana obavijenog sumaglicom ništavila, voze te tvojoj kući, u Bruklin. Delite večeru naručenu iz restorana sa tvojom ćerkom, zahvaljuješ Redžini na tome što ti je spasila život (upravo tim rečima, jer inače ne znaš šta bi radio bez nje), i kad odu, još neko vreme provodiš u razgovoru sa ćerkom, sve dok se ona u jednom trenutku ne pokupi I ne ode da spava, i sada, pošto si opet sam, ponovo hvataš sebe kako se opireš snu.

Druga noć je samo ponavljanje prve: opet sediš sam u zamračenoj sobi, s bocom viskija koju ovoga puta ispijaš do dna, i dalje nema suza, nema suvislih misli, niti nakane da završiš sa svim i odeš na spavanje. Posle mnogo sati, iscrpljenost te konačno savlada i, kad legneš u krevet u pola pet, zora već počinje da sviće i ptice počinju da pevaju. Namera ti je da spavaš koliko god budeš mogao, deset ili dvanaest sati ako uspeš, jer znaš da je zaborav sada jedini lek, ali nešto posle osam sati, pošto si odspavao neka dva i po sata, i to onako kako samo pijani spavaju – profondamente, stupidamente – zazvoni telefon. Da se telefon nalazio na drugom kraju sobe, sumnjaš da bi ga uopšte čuo, ali on je na noćnom stočiću, tačno pored tvog jastuka, na trideset centimetara od tvog desnog uha, i pošto je zazvonio nekoliko puta (koliko, nikada nećeš znati), tvoje se oči nevoljno otvaraju. Tokom tih prvih sekundi polusvesti, shvatiš da se nikad ti životu nisi gore osećao, da tvoje telo nije više ono koje si nazivao svojim, da je ovo novo i strano fizičko biće primilo udarce stotinu drvenih maljeva, da su ga konji razvlačili stotinama kilometara po kamenitom putu punom stena i kaktusa, i da je pretvoreno u gomilu prašine pošto ga je pregazio valjak od sto tona. Krvotok ti je toliko zasićen alkoholom da ga osećaš kako isparava kroz pore na koži, da čitava soba smrdi na loš zadah i viski – smrdljiv, ošamućujući, odvratan. Ako sada nešto želiš, ako imaš pravo na jednu želju, i po cenu odricanja od deset godina života, jeste da zatvoriš oči i ponovo zaspiš. Ipak, iz razloga koje nikad nećeš razumeti (moć navike? osećaj dužnosti? ubeđenost u to da je poziv od tvoje žene?), okrećeš se, pružaš ruku i dižeš slušalicu. Na vezi je rođaka s očeve strane, deset godina starija od tebe, svadljiva, naporna žena koja svima drži pridike, poslednja osoba na svetu s kojom želiš da razgovaraš, ali sad, kad si već podigao slušalicu, teško da možeš da prekineš vezu jer ona priča i priča i priča, gotovo da ne zastaje da ti da priliku da i ti nešto kažeš, da se ubaciš i prekineš razgovor. Kako je uopšte moguće, pitaš se, da neko brblja tom brzinom kao ona? Skoro kao da je vežbala da ne diše dok govori, da izbacuje čitave pasuse u jednom neprekinutom dahu, da je trenirala za duge nalete logoreje bez interpunkcije i bez potrebe da zastane da povremeno uzme vazduh. Pluća su joj sigurno ogromna, razmišljaš ti, najveća pluća na svetu, a takva upornost, takva zagriženost da se uvek ima poslednja reč na svaku temu.

Ti i ova rođaka ste u prošlosti imali brojne sukobe, počevši od objavljivanja Otkrivanja samoće, 1982, koje je u njenim očima predstavljalo izdaju porodičnih tajni Osterovih (tvoja baba je ubila tvog dedu 1919), i zato si proglašen otpadnikom, baš kao i tvoja majka onda kad se razvela od tvog oca (zbog čega si se i odlučio da ne bude sahrane – da ne bi morao da pozoveš neke od pripadnika tog klana na pomen), ali, u isto vreme, ova rođaka nije glupa žena, diplomirala je summa cum laude, uspešan je psiholog s razgranatom praksom, napadna i energična osoba koja nikad ne propusti da ti saopšti koliko njenih prijatelja čita tvoje romane, i istina je da je, tokom godina, pokušavala da popravi odnos s tobom, da poništi posledice svog malicioznog ispada protiv tvoje knjige od pre dve decenije, pa čak i ako sada tvrdi da ti se divi, u njoj isto tako postoji neka večita gorčina, animozitet koji povremeno blesne kroz izlive prijateljskih reči, nikad ništa nije samo jedno, ili samo drugo, a čitav vaš odnos je dodatno otežan komplikacijom zbog toga što je lošeg zdravlja, već neko vreme leči se od raka, i ne može a da ti je ne bude žao, i zato što se pomučila da te pozove telefonom, želiš da joj pružiš priliku, da obaviš ovaj kratak, mehanički razgovor, pa da se okreneš na drugu stranu i zaspiš. Počela je time što je izgovorila sve ono što je prigodno u takvoj situaciji. Kako se to desilo iznenada, kako neočekivano, kako ti sigurno nisi bio spreman na tako nešto, i pomisli samo na svoju sestru, tvoju jadnu sestru šizofreničarku, kako li će ona podneti to što majke više nema? Pretpostavljaš da će joj ovo biti dovoljno, i više nego dovoljno da pokaže dobru volju i saosećanje, i nadaš se da ćeš moći da prekineš vezu posle još nekoliko rečenica zato što ti se sada oči sklapaju, strahovito si iscrpljen, i ako u narednih nekoliko sekundi prestane da govori, nećeš imati problema da se vratiš najdubljem snu. Ali tvoja rođaka je tek uzela zalet, zasukala je rukave i pljunula u šake takoreći, i narednih pet minuta deli sa tobom svoja najranija sećanja na tvoju majku i tebe, upoznala ju je kad je imala devet godina, i kad je i tvoja majka bila vrlo mlada, imala je dvadeset, dvadeset jednu, bila je tako srdačna i puna života, i tako ti nastavljaš da slušaš, nemaš snage da je prekineš, i ubrzo potom ona prelazi na potpuno drugu temu, ne znaš kako je donde stigla, ali odjedanput čuješ njen glas kako govori o pušenju, moli te da prestaneš, da zauvek ostaviš duvan, u protivnom ćeš se razboleti i umreti, umrećeš užasnom smrću, tako mlad, a dok umireš izjedaće te kajanje zbog toga što si sam sebe ubio na tako bezuman način. U tom trenutku njen govor je trajao već desetak minuta, i ti počinješ da se brineš da nećeš moći ponovo da zaspiš, jer što ona duže govori, to ti više osećaš potrebu da se prizoveš svesti, a kad se to jednom desi, povratka više nema. Nećeš moći da izdržiš sa samo dva i po sata sna, bar ne u stanju u kom se nalaziš, ne sa toliko alkohola u krvi, bićeš u raspadu čitavog dana, i mada padaš u sve veće iskušenje da joj spustiš slušalicu, ne nalaziš volju da to i uradiš. A onda dolazi napad, verbalna baražna paljba koju je trebalo da predvidiš od trenutka kad si podigao slušalicu. Kako si mogao da budeš toliko naivan da pomisliš kako su ljubazne reči i kvazihisterična upozorenja sve što je imala da ti saopšti? Bilo je tu pitanje karaktera tvoje majke kojim se trebalo pozabaviti, i bez obzira na to što je njeno telo pronađeno pre ne više od dva dana, i na to što je u krematorijumu u Nju Džerziju ugovoren termin za njegovo spaljivanje tog popodneva, to tvoju rođaku nije sprečilo da joj saopšti sve što joj leži na duši. Trideset osam godina pošlo je napustila tvog oca, njegova porodica imala je čitavu litaniju pritužbi na njen račun, sada je to već ušlo u porodičnu istoriju, stari tračevi pretvoreni u nepobitne činjenice, i zašto da onda, još ovaj poslednji put ne proći kroz spisak svih njenih nepodopština – da bi je dostojno ispratili do mesta na koje je zaslužila da ode? Nikad nije bila zadovoljna, kaže tvoja rođaka, uvek je tražila nešto drugo, previše koketna za svoje dobro, žena čiji je smisao života bio da privlači pažnju muškaraca, droljasta, opsednuta seksom, spavala s kim je stigla, neverna supruga – šteta što je neko s toliko drugih kvaliteta bio toliko nesređen. Uvek si podozrevao da je porodica njenog bivšeg muža o majci govorila na ovakav način, ali sve do ovog jutra nikada to nisi čuo svojim ušima. Promrmljao si nešto i prekinuo vezu, zaklevši se da nikada više, do kraja života, nećeš reč progovoriti s ovom rođakom. Spavanje sada nije dolazilo u obzir. Uprkos nepojmljivom umoru koji te je slomio i doveo u bezmalo besvesno stanje, previse toga kuva u tebi, misli ti jure u bezbroj pravaca, adrenalin ponovo struji tvojim sistemom, a oči odbijaju da se zatvore. Ne preostaje ti ništa drugo nego da ustaneš iz kreveta i otpočneš dan. Odlaziš do kuhinje, spremaš kafu, najjaču, najcrnju kafu kakvu godinama nisi napravio, smatraš da ćeš, ako se budeš nalio abnormalnim dozama kofeina, dostići stanje nalik budnom, neko delimično budno stanje koje će ti omogućiti da odmesečariš ostatak jutra i to popodne koje te čeka. Prvu šolju ispijaš polako.

Vrela je, pa su neophodni mali gutljaji, ali kafa onda počinje da se hladi i drugu šolju piješ mnogo brže nego prvu, treću brže nego drugu, i gutljaj po gutljaj, tečnost bućka u tvom praznom stomaku poput kiseline. Osećaš kako ti kofein ubrzava rad srca, razdražuje nerve, i počinje da ti bistri glavu. Sada si budan, potpuno budan mada i dalje vrlo umoran, iscrpljen ali sve svesniji, u glavi čuješ zujanje koje ranije nisi čuo, prigušen mehanički zvuk, šum, tiho cviljenje koje kao da dopire iz nekog razdešenog radio-aparata, i što više piješ, sve više osećaš kako ti se telo menja, a sve manje da si napravljen od krvi i mesa. Pretvaraš se u nešto metalno, u zarđalu spravu koja simulira ljudski život, stvar sastavljenu od žica i cevi, od velikih žičanih kola koja kontrolišu retki električni impulsi, i sada, pošto si završio treću šolju kafe, sipaš još jednu – za koju se ispostavlja da je poslednja, fatalna. Napad počinje istovremeno spolja i iznutra, iznenadni pritisak vazduha oko tebe, kao da neka nevidljiva sila pokušava da te progura kroz stolicu i obori na zemlju, dok ti je, u isto vreme, u glavi nekakva natprirodna lakoća, ošamućujući metalni zvuk koji udara o zidove tvoje lobanje, spoljašnji pritisak pri tom i dalje traje iako je u iznutra sve prazno, sve mračnije i praznije, kao da ćeš pasti u nesvest. Zatim se puls ubrzava, osećaš kako srce hoće da iskoči iz grudi, i trenutak kasnije u plućima nema više vazduha, ne možeš da dišeš. U tom trenutku te obuzima panika, tada te telo izda i ti padaš na pod. Ležiš na leđima i osećaš kako je krv prestala da teče tvojim venama, a udovi se polako pretvaraju u beton. Tada počinješ da zavijaš. Ležiš na podu u trpezariji, sačinjen si od kamena i prestravljen urlaš u očekivanju da se tvoje telo udavi u dubokim, tamnim vodama smrti.

Nisi mogao da plačeš. Nisi mogao da tuguješ onako kako ljudi to obično rade, i zato je tvoje telo doživelo slom i tugovalo umesto tebe. Da nije postojao taj niz slučajnih faktora koji su prethodili napadu panike (ženino odsustvo, alkohol, neispavanost, telefonski razgovor s rođakom, kafa), vrlo je moguće da napad ne bi ni imao. Ipak, ti elementi su, u krajnjoj liniji, sekundarni. Pitanje je zbog čega nisi mogao da se prepustiš, u minutima i satima posle vesti o majčinoj smrti, zbog čega puna dva dana nisi bio u stanju da pustiš jednu-jedinu suzu zbog nje. Da li je razlog tome što je jedan deo tebe potajno želeo da ona umre? Ta misao je toliko mračna, uznemirujuća i mračna, da te je strah da je uopšte i iskažeš, ali čak i ako si spreman da se pozabaviš mogućnošću da je nešto tako istina, sumnjaš da njome možeš objasniti to što nisi bio u stanju da zaplačeš. Nisi plakao ni posle očeve smrti. Ni posle smrti babe i dede, ni onda kad je od raka dojke umrla tvoja tridesetosmogodišnja rođaka koju si voleo najviše od svih, ni posle smrti mnogih tvojih prijatelja, u poslednjih deset godina. Čak ni onda, kad ti je bilo četrnaest godina, kada si se našao na pola metra od dečaka koga je ubio grom, a ti si čitav sat sedeo kraj njega i čuvao ga dok je kiša natapala livadu, očajnički pokušavajući da ga zagreješ i oživiš jer nisi shvatao da je mrtav – čak ni najčudovišnija smrt iz tebe nije mogla izvući ni jednu jedinu suzu. Oči ti vlaže kad gledaš neke filmove, tvoje suze su kapale po stranicama mnogih knjiga, plakao si u trenucima ogromne lične tuge, ali smrt te zaledi i zatvori, liši te svake emocije, svakog afekta, i svih veza sa srcem. Od samog početka, u susretu sa smrću ti zamreš, i to ti se desilo i sada, sa majčinom smrću. Barem je tako bilo na početku, prva dva dana i noći, a onda grom ponovo udara i ti si spržen.

 

Pol Oster

Zimski dnevnik
Geopoetika, 2012.

Prevela s engleskog Ivana Đurić Paunović

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.