Notes

Vreme nauke – Devetnaest

“U osnovi čitavog modernog pogleda na svijet, leži iluzija da su takozvani prirodni zakoni objašnjenja prirodnih pojava” (Tractatus, 6.371). Do ovog zagonetnog i naoko zabrinjavajućeg zaključka svojevremeno je došao jedan od rodonačelnika analitičke filozofije, genijalni austrijski filozof Ludvig Vitgenštajn (1889-1951) i zabeležio ga u jedinoj knjizi koju je objavio tokom života Tractatus logico-philosophicus, delu koje nesumnjivo spada u one u kojima se nalazi najveća koncentracija civilizacijske mudrosti. Šta treba da znači Vitgenštajnova teza da je iluzija kako su prirodni zakoni objašnjenja prirodnih pojava? Zar nisu? Naravno da nisu. I najegzaktnija nauka, a o njoj jedino ima smisla govoriti, sva je ozidana od hipoteza čija se verodostojnost i istinitost pokazuje eksperimentom. To nam, međutim, garantuje samo da je tačan model stvarnosti koji nauka proučava, ali nigde ne kaže da je stvarnost istovetna sa modelom. Ako je naučna teorija konstrukcija sačinjena od zakonitosti koje jedne iz drugih proističu logički nužno, a u isto vreme i eksperiment pokazuje da su stavovi te teorije valjani, to znači da će teorija sa uspehom predviđati sve što se može očekivati u modelu. Da li to znači da će ove predikcije nesumnjivo važiti i u samoj stvarnosti? Ne znači. Zapravo, nema nikakvih razloga da verujemo kako će Sunce sutra izaći. Ako imamo hipotezu koja to tvrdi, lako je možemo potvrditi svakog jutra, ali zapravo, iz takvih opažanja nikako ne možemo znati da li će jednom doći jutro kad sunca neće biti na istoku. Deluje pomalo zastrašujuće? Nije tako strašno ako se pomirimo sa fundamentalnom ograničenošću naših intelektualnih moći, a svakoj teoriji uz to nametnemo uslov opovrgljivosti kako je to učinio Karl Poper. Drugim rečima, nećemo ni da se igramo ako mislite preozbiljno. Ono objašnjenje koje pretenduje da bude sveopšte i samodovoljno, bez mogućnosti da bude provereno i opovrgnuto, ne treba ni da smatramo naukom, niti da ga razmatramo. Pogledajmo jednu od najstarijih društvenih igara koja se u Kini igra duže od 2500 godina, a u modernom svetu je poznata po svom japanskom nazivu “Go”. Ova igra ima samo tri jednostavna pravila, podrazumeva dva igrača koji na tabli ređaju crne i bele kamenčiće sa ciljem da opkole neprijateljski kamen i tako ga izbace iz igre. Za razliku od kod nas mnogo popularnijeg šaha, “Go” je istovremeno i taktička i strateška igra. U šahu je strateški cilj unapred predeterminisan pravilima igre, cilj je pojesti jednu od figura, koja se zove Kralj, dok u igri “Go” ne postoji takav cilj – igrači su neprekidno razapeti između izbora da taktički slože kamenčiće jedne uz druge kako ne bi bili opkoljeni i da se strateški rašire na što većoj površini table. Međutim, zamislite da nemamo ni tablu, ni kamenčiće, već da imamo samo šah i pokušavamo da objasnimo i razumemo “Go” pomoću šahovske garniture i pravila koja su nam u šahu na raspolaganju. Tako bismo bili očigledno ograničeni u razumevanju igre “Go” za koju se, inače, smatra da ima više načina da se odigra nego što ima atoma u Univerzumu. Šah je u ovom poređenju manje-više uspešan model stvarnosti, ali onaj koji moramo da prihvatimo samo uslovno ako nam je “Go” stvarnost. I to ona u kojoj su osnovna pravila jednostavna, mogućnosti ogromne, a svaki igrač vodi najveći od svih ratova koji se može voditi – onaj protiv sebe. Pritom, i univerzum igre “Go” je vrlo ograničen. Broj linija na tabli za ovu igru iznosi samo – devetnaest.

Slobodan Bubnjević

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=957563&print=yes

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.