Anatomija Fenomena

Vreme slova je i inače već minulo [Tema: Hamvaš]

hamvasbela_scientia_sacra_02

Mađarski Hiperion

Prvo pismo

Poslednjih deset godina života želeo sam da provedem pored mora. I evo me ovde. Tako je bilo i u mladosti. Kada mi se probudila svest o tome s kakvom sudbinom moram da se borim na ovoj zemlji, pothranjivao sam ovu misao: otići. Hteo sam da živim u Engleskoj ili Nemačkoj. To beše još u ono doba kada je u meni gorela herostratska želja za slavom. Beše to slabost, danas već znam. Ne kao da bi takva bila svaka žudnja za slavom. Postoje i one koje ponosno cvetaju. Plutarh priča kako je zatekao Cezara da plače u šatoru centurije. Šta ti je, zapitao ga je. Dvadeset devet mi je godina, uzviknuo je Cezar, Aleksandar Veliki je u ovim godinama već i Indiju osvojio. A šta sam ja?

O, ja nisam bio Cezar. Čak i ne znam šta me je zadržalo da ne palim crkve. Beše to slabost. Čak i nije bila žudnja za slavom. Ništa nisam postigao. Ali sam znao i da nikada ništa neću postići. Želeo sam da odem u drugu zemlju. Ali je potom usledio trenutak kada sam uvideo da za ono što ja hoću, prvi preduslov jeste da ostanem kod kuće. Svuda bih bio bez korena, upravo s ovim i upravo ovako. U inostranstvo može da ide inženjer, lekar, bankar, mogu čak i sveštenik i vojskovođa. A ja sam bio onaj neko ko ne može. Morao sam da ostanem. A moram da ostanem i sada, na kraju života, kada više i ne želim ništa drugo do da potpuno sazrim. Evo me u ovom narodu, u ovoj zemlji, svaka mi je namera bezuspešna, svaka reč uzaludna beše, svi planovi su mi se razbili, propao sam, neprimetno, suvišno i nepoznato. Ne gledam more na čijim obalama sam želeo da umrem, ne osećam miris smokava i obalskih borova, koji maestral donosi iz zaliva, i ne čujem romor talasa na hridinama. Čak i ovde poraz. Moj dajmon me ne pušta. I nemam nikakve utehe. Znam da neće biti potomstva koje će me poštovati. Ono što sam ja radio tako je nečovečno da se prema tome neće prodobriti nikakvo potomstvo. Nisam naklonjen nikome, čak ni njemu. U meni niko neće naći opravdanje. Nigda ovde nije bilo čoveka koji je manje bio umiljat. Ali i inače, potomstvo! Neće ono imati ni želje da se muči hartijama. Dolaze vremena koja će zaboraviti svaku prošlost. Sadašnjost će nagnati ljude da zaborave prošlost – ne zato što će biti veoma srećni, nego upravo veoma nesrećni, toliko čak da niko neće umeti da im ublaži patnje. Zašto bi baš iščeprkali mene koji nemam nikakvo saosećanje prema njima? Vreme slova je i inače već minulo. Pisanje je nesavremena strast, i sve više će to biti. Biće zaboravljen svako ko je pisao, čak i ja. Postoji u meni jasnovidost da to kažem, ma koliko je sud težak, naročito za mene sama, u čijem životu postoji tako užasna nesrazmera između onoga što sam ostvario i onoga što se u meni primećivalo. I tako, ono što sam činio, zauvek je izgubljeno. Čak i ovo. Jer ostali? Ko sme sebe da postavi uz mene. I kada to pitam, ne govori li iz mene oholost. Toliko sam sâm da ne samo što jedino ja umem to učiniti, nego sam ja i jedini koji zna šta sam uradio.

Drugo pismo

U svojoj osami sam mnogo razmišljao o mađarskom Hiperionu. Ko je taj Hiperion? Kako bi bilo razumljivo šta hoću da kažem, treba da održim celo predavanje.

U većini vremena bilo je ljudi za koje nemam drugog izraza, sem da su jahu. O kome i o čemu piše ovaj jahu? Razume se, o samom sebi. Cela književnost je takva kao da neko kroz ključaonicu viri u sobu mladenaca koji se nalaze na bračnom putovanju. Svejedno je o čemu se piše, o dž’entriju ili građaninu ili oficiru ili proleteru, sve je jahu, lakoumno, drsko i otužno. Ni reči više o njemu, već je previše što ga čovek primećuje.

Drugi nije tako ogavan, ali je još otužniji. Od šećera je. To je moda. Kod nas ga predstavljaju Karolj Kišfaludi ili Jokai. Opevaju smeđi frak boje duvana i baš tadašnju operetsku divu, novog čoveka doba, neustrašivu gospođicu lekarku, ili generala koji je postao prodavac novina. Neutešno je od šećera sve, juriš Zrinskog i sudija, najezda Tatara i zalagaonica. Neka bude dovoljno.

A sada sledi opasnik, nadmeni. Ovde spadaju Balaši, Čokonai, Petefi, Adi. Sve sam plamen, grčka vatra, kulise, uvodnici i očaravajući tenori. Veoma lepo otkrivaju svoje grehove i tako su neodoljivi kada ih nešto zaboli, ljubav ili opšte stanje. Ovi blistavi lakrdijaši i patnici dražesnih pesama svi su rođeni da budu najveći mađarski pesnici.

Tako se stiže do prikrivenog, koji je zapravo druga strana nadmenog. Faj i Aranj. I ovaj je opasan, jer je mudar i trezven i uzda se u budućnost. Uvek ima nešto u torbi čime pobunjenike opominje na mir. Prošlost je bila lepa i budućnost će biti takva, samo je sadašnjica u škripcu, ali uzdajmo se i verujmo, poštenje, rad, male radosti i mali katehizis, dakle sve maleno.

Sledi kameni čovek, nedovršeni. Berženji, Verešmarti, Kemenj, Zrinski. Nije isklesan sasvim iz stene od koje je načinjen. Sve sama težina, poremećena bezobličnost i masivna nezgrapnost. Noćna figura, nadnosi se nad dubine, ali ne ume da se stropošta, visi tako i nije ga lepo ni pogledati. Užasno sve zna, i zato se ubija otrovom, narkotizovanim kompromisima. Živi u nedruželjubivoj osami, bespomoćno, gušeći se u sitničavoj okolini, besmisleno, daleko i pod znakom pitanja i pred sobom, večito iščekujući svetlost, u večitom mraku.

I na kraju jedan čovek. Bešenjei je celokupan mađarski duh, izgubljeno neznanje, koji katkada obraća pažnju na spoljni podsticaj, čak i uči, i sam započinje rad, ali sve što izađe ispod njegovih ruku, jadno je, ispunjeno planovima i snovima, bez odvažnosti i samostalnosti, sve sama revnost i sama nemoć. Nema nijedne samostalne misli, neće dospeti mnogo dalje od mrmljanja, a na kraju će se opet izgubiti. Bešenjei je bedan pisac i pesnik Sve što napiše jadno je. Ali kod Bešenjeija nije važno kako je pisao. Sem njega, svi ostali su uživaoci i preuzimači, i uvek čekaju gotovo i dobijaju gotovo, odnekuda, svejedno je da li su to zanatski proizvodi, moda, ukus, državni poredak, religija. Nasuprot ovakvom lošem stanju, on je taj koji pokušava da stvori duh sopstvene zemlje, on je taj koji je predak u odnosu na generacije potomaka – večiti predak. Predak je takvom razdoblju koje nikada neće uslediti. Bešenjei je budilac koji hoće da iznutra razvije duh, jer vidi da nasleđivanjem nema potpunog života. Dok nema baštine, primera, dok se duh ovde ne može nasleđivati, dotle sve živi od zajma dugih, jezik, životni poredak, država. Ali nije u tome veličina Bešenjeija. On je najbliži Hiperionu.

Bela Hamvaš

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.