Anatomija Fenomena

Vrt s račvastim stazama [Tema: Borhes]

Viktoriji Okampo

Na 242. stranici Istorije evropskog rata Lidela Harta stoji da je ofanziva trinaest britanskih divizija uz podršku hiljadu četiri stotine artiljerijskih oružja na liniji Ser- Montoban, planirana za dvadeset četvrti juli 1916, morala da se odgodi za dvadeset deveti ujutro. Provale oblaka (primećuje kapetan Lidel Hart) izazvale su zastoj – svakako nimalo značajan. Sledeća izjava, koju je izdiktirao, pročitao i potpisao doktor Ju Cun, nekadašnji profesor engleskog na Hochschule u Cingtaou, baca novu svetlost na ovaj događaj.

Nedostaju prve dve stranice.

„… i spustih slušalicu. Trenutak kasnije, prepoznao sam glas koji mi je malopre odgovorio na nemačkom. Bio je to glas kapetana Ričarda Medena. Medenovo prisustvo u stanu Viktora Runeberga značilo je kraj naših nastojanja, kao i kraj naših života (mada je ovo drugo tada izgledalo, ili je bar trebalo da mi izgleda manje važno), značilo je da je Runeberg uhapšen ili ubijen (1), i da će mene, pre nego što se spusti noć, zadesiti ista sudbina. Meden je bio neumoljiv. Bolje reći, bio je primoran da bude neumoljiv. Kako čovek kao on, Irac pod engleskom komandom, optužen za nevoljno izvršavanje dužnosti ili čak za veleizdaju, ne bi zahvalno prigrlio priliku da otkrije, uhvati, možda i da ubije dva agenta Nemačkog carstva? Bilo je šest sati kada sam se popeo u svoju sobu; zaključao sam vrata (iako je to bila čista besmislica) i bacio se poleđuške na uski gvozdeni krevet.

Kroz prozor su se videli dobro poznati krovovi i mutno popodnevno sunce. Bilo mi je neverovatno da taj dan bez ikakvih upozorenja i znamenja, bude dan moje neumoljive smrti. Zar ću umreti, sada, uprkos senima svoga oca, uprkos tome što sam proveo detinjstvo u simetričnom vrtu Hai Fenga? Kasnije sam pomislio da se čoveku sve dešava sada, upravo sada. Stotinama godina događaji se odvijaju uvek u sadašnjosti; bezbroj ljudi u vazduhu, na zemlji i na moru, a ipak – sve što se zaista događa – događa se upravo meni…

Iz ovih neodređenih razmišljanja trglo me je skoro nesnosno sećanje na konjasto Medenovo lice. Obuzet mržnjom i užasnim strahom (sada više nije važno što govorim o strahu, sada, kada sam prevario Ričarda Medena, sada, kada jedva čekam da mi namaknu omču oko vrata) pomislio sam da taj razmetljivi i sigurno presrećni ratnik ne sluti da znam Tajnu. Tačno ime mesta iznad reke Ankr u kome je stacionirana nova baza britanske artiljerije. Nekakva ptica je zaparala sivo nebo i ja sam, zažmurivši, zamislio da je aeroplan, koji sam, opet, pretvorio u celu eskadrilu (na francuskom nebu) koja strmoglavim bombama razara artiljerijsku bazu. Kada bih bar mogao da viknem ime baze koliko me nosi grlo pre nego što ga raznese tane a kada bi to ime moglo da se čuje u Nemačkoj… Ali moj ljudski glas je bio preslab za tako nešto. Šta da uradim da dopre do ušiju Šefa? Do ušiju onog bolesnog i mrskog čoveka koji o Runebergu i meni jedino zna da se nalazimo u Stafordširu i koji u svojoj sumornoj berlinskoj kancelariji neprestano lista novine u uzaludnom iščekivanju vesti od nas… Rekoh naglas: Moram da pobegnem.

Uspravio sam se nečujno, ne remeteći beskorisnu tišinu, kao da me Meden već vreba.

Možda sam iz čistog hira pregledao sadržinu džepova da se uverim kako sam ostao bez prebijene pare. Našao sam ono što sam i pretpostavljao da ću naći. Američki sat, poniklovani lanac, četvrtasti novčić, privezak sa beskorisnim kompromitujućim ključevima Runebergovog stana, beležnicu, pismo koje sam rešio da odmah uništim (a nisam ga uništio), lažni pasoš, jednu krunu, dva šilinga i nekoliko penija, crveno-plavu olovku, maramicu, revolver sa jednim metkom. Uzeo sam ga u ruku i odmerio mu težinu da bih se ohrabrio. Neodređeno sam pomislio da pucanj iz pištolja može daleko da odjekne. Za desetak minuta razradio sam plan do tančina. U telefonskom imeniku sam pronašao ime jedine osobe kadre da prenese poruku: živela je u predgrađu Fentona, na manje od pola sata vozom.

Ja sam kukavica. To kažem sada, kada sam ostvario plan za koji bi svako rekao da je opasan. Ja znam da je njegovo izvršenje bilo užasno. Ne, nisam to uradio zbog Nemačke. Uopšte me nije briga za varvarsku zemlju koja me je primorala na gnusno špijunsko zanimanje. Osim toga, znam jednog čoveka iz Engleske – skromnog čoveka – koji, po meni, nije ništa manji od Getea. Proveo sam u razgovoru sa njim jedva jedan sat, ali za to vreme on je bio Gete… Uradio sam to zato što sam osećao da Šef potcenjuje ljude moje rase – bezbrojne pretke koji struje mojim venama. Želeo sam da mu dokažem da jedan Žuti može da spase njegovu vojsku. Osim toga, morao sam da umaknem kapetanu. Svakog trenutka mogao sam na vratima da začujem kucanje i njegov glas. Nečujno sam se obukao, pozdravio se sa svojim odrazom u ogledalu, sišao, pažljivo osmotrio mirnu ulicu i izišao.

Železnička stanica nije bila daleko od kuće, ali sam ocenio da je bolje da uzmem kola.

Zaključio sam da se tako manje izlažem opasnosti da me neko prepozna; činjenica je da sam se na pustoj ulici osećao beskrajno ranjiv i uočljiv. Sećam se da sam rekao vozaču da se zaustavi nešto ispred glavnog staničnog ulaza. Namerno sam sporo, gotovo s naporom sišao iz kola; išao sam u selo Ešgrouv, ali sam izvadio kartu za jednu stanicu dalje. Voz je polazio za svega nekoliko minuta, u osam i pedeset. Požurio sam. Sledeći je polazio u pola deset. Na peronu nije bilo maltene nikog. Prošao sam kroz vagone: sećam se seljaka, žene u crnini, mladića koji je žudno čitao Tacitove Anale, ranjenog i srećnog vojnika. Vagoni su se konačno pomerili s mesta. Čovek koga sam prepoznao uzalud je trčao do kraja perona. Bio je to kapetan Ričard Meden. Stisnuo sam se, iznemogao i uzdrhtao, na drugom kraju sedišta, daleko od pogubnog prozora.

Nisam više osećao iznemoglost već neko gotovo podmuklo zadovoljstvo. Rekoh sam sebi da mi se trud već isplatio i da sam odbio prvi nalet osujetivši, makar na četrdeset minuta, makar zahvaljujući igri slučaja, napad svog neprijatelja. Zaključio sam da ta tričava pobeda predskazuje konačnu pobedu. Zaključio sam da i nije bila tako mala s obzirom na to da bih, bez dragocene prednosti u vremenu koju mi je omogućio vozni red, već bio u zatvoru ili mrtav.

Zaključio sam (sofistički, kao i prethodno) da moje kukavno zadovoljstvo dokazuje moju sposobnost da uspešno okončam taj neizvesni poduhvat. Iz svoje slabosti crpeo sam snagu koja me je pratila sve do kraja. Već vidim da će se ljudi svakim danom usuđivati na sve smelija dela; postojaće samo ratnici i razbojnici; dajem im sledeći savet: Izvršilac nekog smelog dela treba da ga zamisli kao svršen čin, da nametne sebi budućnost – neopozivu kao prošlost. Tako sam i sam postupio, dok su moje oči, oči već mrtvog čoveka, beležile proticanje tog, možda poslednjeg, dana i spuštanje noći. Voz je glatko klizio pored jasenova. Zaustavio se gotovo izvan stanice. Niko nije viknuo njeno ime. Ešgrouv? Upitah neku decu na peronu. Ešgrouv, odgovoriše. Sišao sam.

Jedna jedina sijalica osvetljavala je peron, ali su dečja lica bila u senci. Jedan dečak me upitao: Da li idete kod doktora Stivena Alberta ? Drugi je, ne sačekavši odgovor, rekao: Kuća mu je daleko odavde; ali nećete se izgubiti ako krenete ovim putem levo i na svakom raskršću skrenete levo. Dobacio sam im (poslednji) novčić, sišao niz nekoliko kamenih stepenika i našao se na osamljenom putu koji se lagano spuštao. Bio je to običan zemljani put; iznad njega su se preplitale grane; niski okrugli mesec kao da me je pratio.

Na trenutak sam pomislio da je Ričard Meden uspeo nekako da pronikne u moju očajničku nameru. Uskoro sam shvatio da je to nemoguće. Savet da stalno skrećem levo podsetio me je na uobičajeni postupak pri otkrivanju srednjeg dvorišta u nekim lavirintima. Donekle se razumem u lavirinte: nisam uzalud praunuk Cui Pena, namesnika Junana, koji se odrekao ovozemaljske moći da bi napisao roman razuđeniji od Hung Lu Penga i da bi sagradio lavirint u kome bi se izgubili svi ljudi na svetu. Posvetio je trinaest godina tim maštovitim naporima, a tada ga je ubila ruka nekog tuđinca; roman je bio beslovesan i niko nije našao lavirint. Pod engleskim drvećem razmišljao sam o tom izgubljenom lavirintu i zamišljao ga kako stoji, netaknut i savršen na tajanstvenom planinskom vrhuncu, zamišljao sam da je prekriven pirinčanim poljima ili pod vodom, zamišljao sam da je beskrajan, da se ne sastoji od osmougaonih paviljona i staza koje vraćaju na početak, već od reka i pokrajina i kraljevstava… Mislio sam o lavirintu lavirinata, o vijugavom lavirintu koji bi se širio, obuhvatao prošlost i budućnost i koji bi, na neki način, uključivao i zvezde. Utonuo u ove prizore iz mašte, zaboravio sam na svoju sudbinu begunca. Neko vreme sam se osećao kao apstraktni posmatrač sveta. Široki živopisni predeo, mesec, poslednji zraci dnevne svetlosti, činili su svoje; tome je doprinela i nizbrdica koja mi jednostavno nije dozvoljavala da se umorim. Veče je bilo prisno i neizmerno. Put se račvasto spuštao kroz već nejasne livade. Prodorni tonovi muzike koja je ličila na nizanje slogova približavali su se i udaljavali s naletima vetra obavijeni lišćem i daljinom. Pomislio sam da čovek može da bude neprijatelj drugih ljudi, drugih trenutaka, drugih ljudi, ali ne i neprijatelj neke zemlje; svitaca, reči, vrtova, vodenih tokova, zalazaka sunca. Stigoh tako pred jednu zarđalu kapiju. Kroz rešetke se nazirao drvored i nešto slično paviljonu. Iznenada sam shvatio dve stvari, jednu beznačajnu, drugu gotovo neverovatnu: muzika je dopirala iz paviljona, bila je to kineska muzika. Zato sam je prihvatio tako potpuno, ne obrativši pažnju na nju. Ne sećam se da li je bila pravog ili električnog zvona ili sam zakucao na vrata. Piskutava muzika se i dalje čula.

Ali, u dnu kuće ugledah nekakav fenjer kako mi se približava; fenjer su ponekad presecala stabla drveća, bio je to trbušasti papirni fenjer koji je bacao svetlost sličnu mesečini. Nosio ga je jedan visoki čovek. Nisam mu video lice jer mi je svetlost išla pravo u oči. Otvorio je kapiju i lagano mi rekao na mom jeziku:

– Vidim da se milostivi Hsi Peng trudi da ublaži moju samoću. Vi biste, naravno, želeli da vidite vrt?

Prepoznao sam ime jednog našeg konzula i rasejano ponovio:

– Vrt?

– Vrt s račvastim stazama.

Nešto se uzburkalo u mom sećanju, te ponovih s neshvatljivim uverenjem:

– Vrt mog pretka Cui Pena.

– Vašeg pretka? Vašeg uvaženog pretka? Izvolite, uđite.

Vlažna staza je vrludala poput staza iz mog detinjstva. Došli smo do biblioteke knjiga sa Istoka i sa Zapada. Prepoznao sam nekoliko tomova u žutom svilenom povezu.

Bili su to rukopisi Izgubljene enciklopedije koju je priredio Treći Vladar Svetle Dinastije i koja nikada nije bila štampana. Gramofonska ploča se vrtela pored jednog bronzanog feniksa. Takođe se sećam vaze iz ružičastog perioda i druge, mnogo starije, plave boje, koju su naši majstori preuzeli od persijskih grnčara.

Stiven Albert me je posmatrao sa smeškom. Bio je (kako već rekoh) izrazito visok, oštrih crta lica, sivih očiju i bele brade. Imao je u sebi nešto što je podsećalo na sveštenika, ali i na mornara; kasnije mi je ispričao da je bio misionar u Tjencinu pre nego što je postao sinolog.

Posedasmo: ja na dug i nizak divan, on leđima okrenut prozoru i visokom okruglom satu. Izračunao sam da me progonitelj, Ričard Meden, neće stići još najmanje jedan sat. Moja neopoziva odluka mogla je da pričeka.

– Čudesna je sudbina Cui Pena – reče Stiven Albert. – Namesnik svoje rodne oblasti, vičan astronomiji, astrologiji i neiscrpnom tumačenju kanonskih knjiga, šahista, čuveni pesnik i kaligraf: sve je to napustio da bi stvorio jednu knjigu i jedan lavirint. Odrekao se zadovoljstva tlačenja, deljenja pravde, uvek pune postelje, gozbi, čak i učenosti, i trinaest godina živeo povučeno u Paviljonu Prosvetljene Samoće. Po njegovoj smrti naslednici su našli samo zbrkane rukopise. Porodica je, kao što vam je možda poznato, htela da ih spali; ali izvršitelj njegove volje – jedan taoistički ili budistički kaluđer – ostao je pri zahtevu da budu objavljeni.

– Mi od loze Cui Pena – odvratih – još uvek proklinjemo tog kaluđera. Objavljivanje je bilo čin bezumnosti. Knjiga predstavlja nerazgovetnu gomilu protivrečnih zabeleški. Pregledao sam je jedanput: u trećem poglavlju junak umire, u četvrtom je živ.

Što se tiče drugog Cui Penovog poduhvata, njegovog Lavirinta…

– Lavirint je tu – reče pokazujući mi visok, lakiran pisaći sto.

– Lavirint od slonovače! – uzviknuh. Majušni lavirint…

– Lavirint simbola – ispravi me. – Nevidljivi vremenski lavirint. Meni, varvarinu Englezu, dato je da otkrijem tu prozirnu tajnu. Posle više od sto godina pojedinosti su otišle u nepovrat, ali nije teško pretpostaviti šta se dogodilo. Cui Pen je verovatno jednom rekao: Povlačim se da napišem knjigu. A drugi put: Povlačim se da sagradim lavirint. Svi su imali na umu dva dela; nikome nije palo na pamet da su knjiga i lavirint jedno isto. Paviljon Prosvetljene Samoće uzdizao se sred možda zapletenog vrta: ljude je ta činjenica mogla podsetiti na stvarni lavirint. Cui Pen je umro; na njegovom ogromnom zemljišnom posedu niko nije pronašao lavirint; međutim, njegov zamršeni roman me je naveo na pomisao da je ovo taj lavirint. Dve okolnosti pružile su mi pravo rešenje problema. Jedna, neobična priča da je Cui Pen hteo da stvori lavirint koji bi, strogo uzev, bio beskonačan. Druga, odlomak iz pisma koje sam otkrio.

Albert ustade. Okrenu mi na nekoliko trenutaka leđa; otvori fioku zlatno-crnog stola. Vrati se s listom hartije, nekada grimiznim, sada ružičastim, istanjenim i podeljenim na kockice. Opravdana je bila Cui Penova kaligrafska slava. S nerazumevanjem i nestrpljenjem pročitah reči koje je četkicom brižljivo ispisao čovek moje loze: Ostavljam raznim budućnostima (ne svim) svoj vrt s račvastim stazama . Ćutke vratih list. Albert nastavi:

– Pre nego što sam došao do ovog pisma, pitao sam se na koji način neka knjiga može biti beskonačna. Jedino sam mogao da pretpostavim postupak cikličnog, kružnog spisa, spisa čija bi poslednja stranica bila istovetna sa prvom, uz mogućnost neograničenog nastavljanja. Setih se takođe noći iz sredine 1001 noći kada carica Šeherezada (čarobnom rasejanošću prepisivača) od reči do reči počinje da priča priču o 1001 noći izlažući se opasnosti da ponovo stigne do noći u kojoj je priča, i tako do u beskraj. Zamislih i jedno platonsko, nasleđeno delo, prenošeno od oca na sina, u kome bi svaki novi lik dodao poglavlje ili s usrdnom pažnjom prepravio stranicu predaka. Ta me nagađanja zabaviše; no nije se činilo da ijedno, makar izdaleka, odgovara protivrečnim Cui Penovim poglavljima.

U takvoj smetenosti, s Oksforda mi poslaše rukopis koji ste videli. Zastao sam, naravno, kod rečenice: Ostavljam raznim budućnostima (ne svim) svoj vrt s račvastim stazama.

Gotovo u trenu shvatih; vrt s račvastim stazama bio je roman u neredu; deo raznim budućnostima (ne svim) nametnuo mi je sliku račvanja u vremenu, ne u prostoru. U svim tvorevinama mašte svaki put kada se čovek suoči sa više mogućnosti, opredeljuje se za jednu, a odbacuje druge; u skoro nerazumljivoj Cui Penovoj, opredeljuje se – istovremeno – za sve. Tako stvara više budućnosti, više vremena koja se takođe umnožavaju i račvaju.

Otuda protivrečnosti romana. Fang, recimo, ima tajnu; neko nepoznat kuca na njegova vrata; Fang odlučuje da ga ubije. Naravno, postoje razni mogući raspleti: Fang može da ubije uljeza, uljez može da ubije Fanga, obojica mogu da se spasu, obojica mogu da umru itd. U Cui Penovom delu dešavaju se svi raspleti; svaki predstavlja polaznu tačku za naredna račvanja. Ponekad se staze lavirinta spajaju: na primer, vi dolazite u ovu kuću, ali u jednoj od mogućih prošlosti vi ste moj neprijatelj, u drugoj, moj prijatelj. Ako prihvatate moj nepopravljivi kineski izgovor, pročitajmo nekoliko stranica.

U blistavom krugu koji je bacala lampa njegovo lice bez sumnje beše staračko, ali sa nečim nesalomivim i čak besmrtnim. Lagano i jasno pročita dve verzije jednog istog epskog poglavlja. U prvoj neka vojska ide u boj preko goletne planine; užas stenja i senki izaziva u njoj osećaj ništavnosti života, pa srećno izvojuje pobedu; u drugoj ista vojska prolazi kroz palatu u kojoj se piruje; vatreni okršaj prihvataju kao nastavak pira, pa izvojuju pobedu. Slušao sam sa doličnim poštovanjem te stare maštarije, možda ne tako čudesne kao činjenica da su plod moje loze i da ih preda mnom oživljava čovek iz nekog dalekog carstva, tokom jedne očajničke pustolovine, na nekom ostrvu na zapadu. Pamtim poslednje reči obeju verzija ponovljene poput kakve tajne zapovesti. Tako vojevahu junaci, spokojnih časnih srdaca, silovita mača, spremni da ubiju i da umru.

Tog trenutka osetih oko sebe i u tmini svoga tela neko nevidljivo, neopipljivo naviranje. Ne naviranje odvojenih, uporednih i napokon sjedinjenih vojski, već neko nedokučivije, dublje komešanje koje su one nekako unapred uobličile. Stiven Albert nastavi:

– Ne verujem da se vaš dični predak zaludan igrao varijacijama. Smatram neprihvatljivim da je žrtvovao trinaest godina za obavljanje jednog retoričkog eksperimenta. U vašoj zemlji roman je podređena vrsta; u ono doba bio je prezrena vrsta. Cui Pen je bio genijalan romanopisac, ali i čovek od pera koji u sebi bez sumnje nije video samo romanopisca. Svedočenja savremenika otkrivaju – a on to svojim životom dovoljno potvrđuje – njegove metafizičke, mističke sklonosti. Filozofske oprečnosti zauzimaju dobar deo romana. Znam da ga od svih problema nijedan nije toliko uznemiravao i zaokupljao kao bezdani problem vremena. Ipak, to je jedini problem koga nema na stranicama Vrta. On čak ne koristi ni reč vreme. Kako vi objašnjavate to namerno izostavljanje?

Izneo sam različita rešenja, sva nepotpuna. Raspravljali smo; najzad Stiven Albert reče:

– U zagoneci čija je tema šah, koja je jedina zabranjena reč?

Razmislio sam časak i odgovorio:

– Reč šah.

– Baš tako – reče Albert. – Vrt s račvastim stazama je ogromna zagonetka ili parabola o vremenu; taj skriveni razlog zabranjuje mu pominjanje njegovog imena. Stalno izostavljanje jedne reči, pribegavanje nespretnim metaforama i očiglednim parafrazama, možda je najizrazitiji način označavanja. Tom zaobilaznom putu priklonio se na svakom od zavijutaka svoga neiscrpnog romana osobenjak Cui Pen. Uporedio sam stotine rukopisa, ispravio greške napravljene pisarskim nehatom, naslutio plan tog haosa, uspostavio, verovao da sam uspostavio prvobitni red, preveo čitavo delo: siguran sam da nijedan jedini put nije upotrebio reč vreme. Objašnjenje je jasno: Vrt s račvastim stazama je nedovršena, ali ne i lažna slika univerzuma kakvim ga je poimao Cui Pen. Za razliku od Njutna i Šopenhauera, vaš predak nije verovao u jednoobrazno, apsolutno vreme. Verovao je u beskrajne nizove vremena, u razgranatu, vrtoglavu mrežu razilazećih, sustičućih i uporednih vremena. Ta potka vremena koja se približavaju, račvaju, presecaju ili vekovima ne znaju jedna za druga, obuhvata sve mogućnosti. U većini tih vremena mi ne postojimo; u jednima postojite vi, a ja ne; u drugima postojim ja, a vi ne; u nekima postojimo obojica. U ovome, naklonjenošću slučaja vi ste došli u moju kuću; u drugoj ste me, kad ste prošli kroz vrt, pronašli mrtvog, u drugom, ja izgovaram ove iste reči, ali sam ja zabluda, utvara.

– U svakom – prozborih ne bez drhtaja – ja vam zahvaljujem i poštujem što ste obnovili Cui Penov vrt.

– Ne u svakom – promrmlja on uz osmeh – Vreme se neprekidno račva ka nebrojenim budućnostima. U jednoj od njih ja sam vaš neprijatelj.

Ponovo osetih ono naviranje. Učini mi se da je vlažni vrt oko kuće do beskonačnosti krcat nevidljivim osobama Te osobe smo bili Albert i ja, skriveni, predani i mnogoliki u drugim vremenskim dimenzijama. Podigoh oči i laka mora se rasplinu. U žuto-crnom vrtu beše samo jedan čovek; no taj čovek beše golem poput kipa, no taj se čovek približavao stazom i beše kapetan Ričard Meden.

– Budućnost se već obistinjuje – odgovorih – ali ja sam vaš prijatelj. Mogu li ponovo da vidim pismo?

Albert ustade. Onako visok otvori fioku visokog pisaćeg stola; na časak mi okrete leđa. Ja bejah spremio revolver. Opalih krajnje pažljivo: Albert se skljoka bez glasa, smesta. Kunem se da je njegova smrt bila trenutna: kao grom. Sve ostalo je nestvarno, beznačajno. Meden upade, uhapsi me. Osuđen sam na vešala. Na prezira dostojan način sam pobedio: saopštio sam Berlinu tajno ime grada koji treba da napadnu. Juče su ga bombardovali; pročitao sam to u istim onim novinama koje su Engleskoj postavile zagonetku da je učenog sinologa Stivena Alberta usmrtio neki neznanac, Ju Cun. Šef je tu zagonetku odgonetnuo. On zna da je moj problem bio da ukažem (kroz ratni vihor) na grad koji se zove Albert i da nisam imao drugog izlaza do da ubijem osobu pod tim imenom. Ne zna (niko ne može znati) za moje neizmerno kajanje i umor.

Horhe Luis Borhes

(1) Neosnovano i zlonamerna pretpostavka. Pruski špijun, Hans Rabenes, alia Viktor Runeberg, potegnuo je automatski pištolj na kapetana Ričarda Melena koji mu je doneo nalog za hapšenje. Kapetan mu je, u samoodbrani, naneo više povreda od kojih je ovaj kasnije izdahnuo. (Beleška izdavača.)

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.