Notes

YU štampa o Azri i Štuliću

Glas iz centra sveta

U evokacijama vlastite prošlosti ljudi iz različitih epoha uglavnom imaju potrebu za tačkom koja razdvaja prije i poslije. Uostalom, i istorijska računanja vremena obično imaju staru i novu eru između kojih stoji tačka razdora, pa bila ona osnivanje Rima (ab urbe condita), Hristovo rođenje ili hidžra. U ovdašnjim intimnim presabiranjima ta je tačka, naravno, rat te se uglavnom govori o onome što se zbilo prije ili poslije rata. Kad je, međutim, o javnom životu riječ, i u lokalnim i u globalnim razmjerama, postoji jedna tačka čiji se značaj u tom smislu često zanemaruje, ili tačnije – potpuno pogrešno doživljava. Tačka o kojoj govorim dijeli vrijeme prije i poslije interneta, odnosno radije prije i poslije njegove široke dostupnosti. Grubo govoreći, barem kad je riječ o našim prostorima, ta se tačka u dobroj mjeri poklapa s tačkom koja razdvaja drugi i treći milenijum, a u praktičnom smislu se manifestira, recimo, kao jaz između skoro nevjerovatne lakoće u pronalaženju bilo koje informacije ili novinskog članka objavljenog u posljednjih deset godina i informativne crne rupe koja konstituiše prethodni period, u slučaju da konsultiramo samo internetske resurse.

PRE INTERNETA: Potrebna mi je ovakva uvertira prije nego kažem nešto o knjizi Govorili su o Džoniju, jednoj od četrnaest knjiga iz kompleta Izabranih dela objavljenih ove jeseni u izdanju Platoa i Balkanske partije rada (gk). Reč je o knjizi koja se, kako joj i naslov veli, sastoji od tekstova o Džoniju Štuliću i njegovom bendu Azra objavljenih u jugoslovenskoj štampi između marta mjeseca 1977. godine i augusta 2005. Vremenski period koji knjiga pokriva dug je, dakle, dvadeset osam godina i šest mjeseci. U već naznačenom kontekstu ključna se stvar, međutim, tiče činjenice da je devedeset devet posto tekstova iz ove knjige nemoguće pronaći na internetu. Oni eventualno postoje u starinskim medijskim arhivima i privatnim kolekcijama, ali ih je nemoguće pronaći jednim klikom miša. Žanrovski govoreći, tekstovi su najvećim dijelom recenzije albuma i koncerata. Svako ko bi, međutim, pretpostavio da je riječ o pukoj ukoričenoj press-clipping zbirci, načinio bi veliku grešku. Govorili su o Džoniju je knjiga koja se čita kao roman, uzbudljiv roman, kao čudan križanac bildungsromana, onoga što filmski kritičari zovu biopic, osebujne hronologije, dokumentarne serije te mikroistorijske studije. Knjigu otvara rečenica Svena Semenčića objavljena u zagrebačkom “Poletu” ožujka 1977. godine: “Svakako treba istaknuti i grupu Azra koja svira u standardnoj postavi – bas, bubnjevi i dvije gitare – ali koja ima zaista realne šanse za uspjeh, zahvaljujući tome što izvodi isključivo vlastite, vrlo zanimljive i specifične kompozicije.” Zatvara je nekoliko članaka iz 2005. godine, a koji su recenzije i reakcije na prvo izdanje Štulićeve Smijurije u mjerama, koju je tog ljeta objavilo “Vreme”. Između je nekoliko stotina tekstova koji pričaju priču o Džoniju Štuliću, njegovom životu i radu. (Kad se govori o Štuliću, ne smije se reći – karijera!)

JOŠ SAMO PAR GODINA ZA NAS: Ako je Smijurijada “Štulićev autoportret u stihu”, Govorili su o Džoniju je album tuđih slika (i doživljaja) njega i njegove umjetnosti. Kroz ličnu Džonijevu priču prelamaju se, međutim, i mnoge druge. Rečeno je već da knjiga pokriva period od dvadeset osam i po godina. Cezura, dakle, pada poslije četrnaest godina i tri mjeseca: u ljeto 1991. godine. Iz ljeta 1991. u knjizi je samo jedan članak, potpisan inicijalima M.Ž. Naslov tekstića je Rokeri na saboru trubača, a glasi ovako: “Zdravko Čolić i Džoni Štulić viđeni su, zamislite, u Guči, na nedavno održanom 31. saboru trubača. I, dok je Džoni mirno ispijao pivo u društvu svoje devojke, Čola je zatečen u trenucima sevdaha. S obzirom na to da u svojim pesmama koriste motive folka, nemojte se čuditi ako na nekom budućem projektu dvojice muzičara čujete i zvuke trube.” Zvukovi ratnih truba u to su se vrijeme već uveliko širili. Na citiranom mjestu završava lavovski dio knjige Govorili su o Džoniju. Poslije cezure slijedi samo fade out. Jasno se to naglašava i najvećom elipsom u cijeloj knjizi. Prvi tekst iza citiranog (iz augusta 1991), objavljen je u novembru 1995. godine (dakle, tačno u vrijeme potpisivanja Dejtonskog sporazuma!), i to u ljubljanskoj “Mladini” (od svih mjesta). Interval između ova dva susjedna teksta u knjizi je duži od četiri godine. Ilustracije radi, tekst koji prethodi augustovskoj crtici iz Guče objavljen je u aprilu iste 1991. godine (razmak je, dakle, četiri mjeseca); naslov mu je Džoni u Sarajevu i govori o dokumentarcu Das Ist Johnny. Sve što u knjizi dolazi nakon ljeta 1991. godine obimom je dvadeset puta manje od onog prethodnog, makar je vremenski riječ o periodima iste dužine. Priča o Džoniju Štuliću u dobroj je mjeri i priča o Jugoslaviji u onih posljednjih petnaestak godina uoči njezinog ratnog raspada.

SVILENA MARAMA NOŠENA VETROM: Prvi tekstovi u knjizi, oni koji prethode prvom zvaničnom singlu i albumu, listom su iz “Poleta”. Potpisuju ih već pomenuti Sven Semenčić i Vlatko Fras. Zatim se na stranicama riječkog “Vala” ukazuje i Goran Lisica, a prvi beogradski osvrt na Azru (barem u ovoj knjizi) potpisuje Petar Luković u “Džuboksu” 1979. godine (kratka recenzija singla A šta da radim/Balkan). Veliki dio imena i prezimena u potpisima tekstova ćemo, kao u romanu, susretati kasnije u knjizi. Tako se, recimo, već na samom početku, tekstom iz 1980. godine, o Štuliću izjašnjava Darko Glavan. Već u toj kratkoj crtici Glavan veli kako je “Azra, navodno, odlično svirala svaki put kad on nije bio prisutan”, Štulićevom sviranju i pjevanju nalazi više primjedbi te dodaje kako njegove pjesme najbolje zvuče u tuđim izvedbama. Tada, međutim, Glavan Štuliću barem priznaje da “očito ima razlog za pjesmu”, dok će se u silnim kasnijim njegovim osvrtima na Štulićev rad ne samo izgubiti svako uvažavanje, nego će animozitet spram Štulića preći i na ljude koji o njemu ne misle onako kao Glavan. Najizrazitiji primjer toga nalazi se u tekstu iz zagrebačkog “Studija” od 5. augusta 1981. godine u kojem Glavan više nego o Štuliću govori zapravo o Draganu Kremeru koji se, eto, usudio Štulićem biti oduševljen. Naziva Glavan Kremera “neumjerenim skribomanom uzavrelog mozga i lijenog duha”, a sve zarad Kremerove paralele između Sunčane strane ulice i Clashovog albuma London Calling. Bijesan je strašno Glavan i zbog Kremerove sintagme kad Štulićev glas uspoređuje sa “svilenom maramom nošenom vetrom”. Na istu sintagmu kasnije će se primiti i Zlatko Gall, drugi najzagriženiji Štulićev negativni kritičar koji će poslije etiketiranja tipa “jalova narcisoidnost” također imati potrebu da ironično referira na svilenu maramu. I Glavan i Gall očito su osjećali da je Kremerovo oduševljenje Azrom i Štulićem mnogo smislenije od njihovog grintanja. Pišući u martu 1982. godine o koncertu u SKC-u Kremer, između ostalog, kaže: “Video sam uzdignute pesnice, stegnuta grla, znoj, video sam odsjaje suza, video sam teški očaj i uzvišenu sreću. Ponovo sam mogao plakati kao malo dete. Vazduh je bio gust i pun, sve se osećalo. (…) Osećalo se da to negde mora pući, da to jednom mora probiti na površinu, svuda. Bio sam duboko potresen, kao nikad ranije. Pročišćenje i olakšanje. Odahnuli smo. Suočiti se s Azrom razdrljenih grudi predstavlja jedno od najupečatljivijih, najjačih emocionalnih iskustava koje sebi možete priuštiti ovih dana. Azra nas ščepa neviđenom snagom, mrvi nam lobanju, čupa utrobu, a kičma puca i pluća prskaju. U jugoslovenskom rokenrolu nisam naišao ni na šta tako blisko smrti, i ni na šta tako puno života, kao što je Azra. Branimir Džoni Štulić ide ravno do dna. (…) Mogao sam se ugušiti… i umreti srećan.”

TENŽERA I TIRNANIĆ: Ima početkom osamdesetih Štulić i pohvala i osporavanja, ima svoj dio onih sioranovskih i priznanja i anatema, no kako vrijeme bude prolazilo anatema će biti sve više, priznanja sve manje. Štulićeva plodnost i genijalnost ovdašnje će kritičare sve više nervirati, jer biti produktivan i biti genijalan ovdje je grijeh neoprostiv koji se eventualno i samo donekle toleriše jedino ako umjetnik ima snishodljiv i samoizvinjavajući odnos prema okolini. Štulić, znamo, nije takav te će glavanovsko-gallovski registar u jednom momentu postati dominantan. No, da parafraziramo pjesmu o Ibri Dirki, prava raja je uvijek znala u čemu je trik. Skriveni u ovoj knjizi, kao u škrinji, dva su kratka pasusa u kojima o Štuliću govore Veselko Tenžera i Bogdan Tirnanić. U oktobru 1981. godine, Tenžera je pisao: “(…) Pravu šansu, barem po mojem nezainteresiranom mišljenju, zadržala je još samo ignorirana Azra. Ali Azra nikad nije bila dio trenda, nego možda kaotičan, ali stvarni autorski napor. Ne producentska kamilica po navodnom ukusu publike i trendovima rok svirke, nego osoban napor – po mjeri vlastite darovitosti – da se kaže svoj ćošak svijeta u rok univerzumu.” Četiri mjeseca kasnije, u februaru 1982. godine, u NIN-u, Tirnanić piše: “Trebalo bi poslati Džonija Štulića i on bi rasturio staru Evropu. Ali, zašto bi Džoni glavinjao po pustoj evropskoj duhovnoj provinciji, kada je centar sveta tamo gde on uključi gitaru u pojačalo?”

Džoni je znao da je on centar svijeta u vrijeme kad je pjevao da “ne žali egzotične Papuance”, samo nekoliko godina prije nego ćemo svi mi za najveći dio svijeta postati “egzotični Papuanci”. Poslovična crvena nit koja se provlači kroz ovu knjigu Džonijeva je čvrsta linija, ona zarad koje je “četvrti odozada, isto kao i prije rata”. Kad si u fudbalu “četvrti odozada”, onda se, kako bi sportski novinari rekli, boriš za opstanak. Iz takve je pozicije uvijek i svugdje nastajala prava umjetnost.

Muharem Bazdulj

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=960485

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.