Napisah na ovom mjestu, lanjske godine, nešto o slobodi koja će možda doći, ali
koja će, vjerovatno, zakasniti…
Sada ne znamo je li došla, a ako je možda došla, sigurno je zakasnila. Ne znači
to da nije trebala ni dolaziti. Bolja je i ovakva, precvala i gnjecava, klecava
i trapava, izmoždena i mutava, nego nikakva…
Dobra je čak i ovakva polusloboda, pogurena i mrčna, nego ona nesloboda,
odvratna i gadna…
Dobar je makar i pomen od slobode, tek da se ukvasi, da zakane, da se usiri, ne
bi li se nekada objutrilo, ne bi li iz te i takve kaplje nikla neka
prava-pravcata sloboda…
Dosad smo bauljali u mraku, odbacivali očinji vid kao suvišak, pretvorili se u
krtice i podzemljaše, a odsad makar kroz polusljepačke mrene i partijske
katarakte ponešto i razaznajemo…
Bolje je i tako, bolji je i vid pod mrenom, pod skramom našega stida i sramote,
nego potpuno ćorilo.
Očni živac izgleda i nije sasvim ugašen, kao što se ni vid još i još neće
povratiti…
No, i ovakvi malovidi, vidimo golotinju koja se ni sljepačkom skramom ne može
pokriti…
Pisah jednom na ovom mjestu, čini mi se lanjske godine, a može biti i ove koja
je slična lanjskoj, o kotarici sa trulim jabukama od čije trulosti i gnjilosti
i one zdrave stradaju…
Pa tragom te pisanije, zapitah se, vječno zapitan, ostade li i jedna zdrava
jabuka u svoj ovoj trulosti i gnjilosti…
I može li iko biti zdrav u ovoj sveopštoj boleštini koja nas je zadesila još i
prije nove ere…
Ovo što sad liči na ozdravljenje može i zaličiti na akutnu fazu boleštine čak i
onim dobrim vidarima koji vidanje zasnivaju na nadi…
Izgleda da je došlo vrijeme koje ne zna ništa sem da u strepnji prolazi
ajkajući uzgred onu koračnicu o slobodi koja možda neće zapjevati kao što
sužnji pjevahu o njoj…
Niko nije dovoljno jak, niti dovoljno slab…
Ta terazijska klackalica još nije pretegla na pravu stranu, ako je prava strana
ova koja nije kriva…
Pretežak je crni teg koji drži ravnotežu…
Ili su se tegovi potpuno pomiješali u nekoj paklenoj partiji pokera u kojoj je
ulog sve, a dobitak – ništa…
Od svega je izvjesna jedino neizvjesnost koja krilati glas daje crnim prorocima
koji proriču još gora i sramotnija vremena…
Takvih je ponajviše i takvima je jedini poraz – narodna pobjeda. A jedini
željeni ishod im je konačni poraz koji im stvara pobjedničko raspoloženje…
Onima koji su Zdravka doživjeli kao Mandraka (i kad
zanemarimo pomjeranje planina) moramo izjaviti političku sućut…
Sve biva, ali ne biva da iz onog sveopšteg poraza koji je trajao još od
titogradskih vremena, dirigentskim pokretom čarobnog štapića stupimo u
zemaljski san o slobodi, pravdi i poštenju…
Ukoliko su nam snovi isti i ukoliko i Zdravko, a ne Mandrak, takve snove sniva
i takvu oslobađajuću rabotu snuje…
Ostaje nam da popričekamo voz koji još nije krenuo…
Ili je prošao poodavno čak i klopot njegovog posljednjeg vagona…
Nastaviće se još dugo mučno arlaukanje milojurišnika koji čeznu za dobrim
starim vremenima, koja još nijesu prošla…
Ko o čemu, oni o poštenju, pravici i zakonu…
O periklovskom dobu koje je usrećilo sve u Crnoj Gorici i istovremeno je
učinilo nikada gorom i crnjom…
A nova vlada koja je naprasno ostarila postavlja svoje haubice, partijske
drugare i drugarice tek da nas nostalgično vrate u ona današnja vremena…
Sve je moglo biti i drugačije, jedino mi nijesmo…
Dozivesmo i tu “poluslobodu”. Neki je jos uvek nemaju, a moramo realno nekad i ovime da se zadovoljimo.
Dozivesmo i “poluslobodu”, neki ni nju nemaju, a moramo se necim zadovoljiti.