igrani, triler, humorna drama, SAD, UK, 1991
REŽIJA: Joel & Ethan Coen
ULOGE:
John
Turturro (Barton Fink),
John Goodman (Charlie Meadows),
Judy
Davis (Audrey Taylor),
Michael Lerner (Jack Lipnick),
John
Mahoney (W.P. Mayhew),
Tony Shalhoub (Ben Geisler),
Jon
Polito (Lou Breeze),
Steve Buscemi (Chet)
SCENARIJ:
Joel
Coen,
Ethan Coen
FOTOGRAFIJA:
Roger
Deakins
GLAZBA:
Carter
Burwell
MONTAŽA:
Ethan
Coen,
Joel Coen
SADRŽAJ:
Barton Fink čovjek je ranih srednjih godina, njujorški kazališni scenarist koji se početkom 40-ih godina prošlog stoljeća u radu vodi idejom približavanja teatra običnom čovjeku. Nakon što jednim svojim komadom postigne priličan uspjeh na ´daskama koje život znače´, njegov ga menadžer uspije nagovoriti na prihvaćanje novog izazova. Naime, Barton se ubrzo iz New Yorka preseli u Los Angeles, da bi se ondje okušao kao filmski scenarist za studio Capitol Pictures. Po dolasku u prijestolnicu filma sastane se s vlasnikom studija Jackom Lipnickom, koji ga upozna s budućim projektom. Riječ je o B-filmu na temu profesionalnog hrvanja koji će režirati Wallace Beery, no kao za nevolju to je tematika koju Barton nimalo ne poznaje. Stoga mu producent Ben Geisler predloži da potraži savjet drugog scenarista, na što Barton kontaktira W. P. Mayhewa, poznatog pisca koji radi za holivudske studije. Hotel Earle u kojem se Barton smjestio ruševno je zdanje u kojem su sobe pune vlage, a sa zidova se odljepljuju tapete. To svakako nije okruženje pogodno za scenaristički rad, osobito kad se spoji s Bartonovom nesigurnošću u vezi novog angažmana i napadima klaustrofobije koji će postajati sve intenzivniji. Određeno olakšanje donijet će mu poznanstvo s gostom iz susjedne sobe, trgovačkim putnikom Charliejem Meadowsom koji je oličenje običnog čovjeka i s kojim će često razgovarati. Istodobno će početi maštati o odlasku na neko rajsko mjesto, kakvo prikazuje plakat na zidu njegove sobe, plaža s djevojkom zagledanom u pučinu.
Godine 1991. na festivalu u Cannesu ovjenčana Zlatnom palmom te nagradama za najboljeg redatelja i glumca, godinu kasnije nominirana za Oscara u kategorijama najbolje sporedne muške uloge, scenografije i kostimografije, te također 1992. nominirana za Zlatni globus za najuspjeliju sporednu mušku ulogu Johna Goodmana, impresivna crnohumorna psihološka drama s elementima krimića braće Joela i Ethana Coena ostvarenje je enigmatične priče koje se može interpretirati na više načina. S jedne strane kao elaboriranje kreativnog procesa odnosno nastanka umjetničkog djela, s druge kao satira na račun ne samo klasičnog Hollywooda, ali ponajprije njega, s treće kao posveta američkom piscu Josephu Campbellu i njegovom književnom djelu dominantno temeljenom na tumačenju simbolike mitoloških priča, s četvrte o stvaranju jednog prijateljstva koje posjeduje i elemente apsurda kao i nijemofilmske groteske, te koje će se u ključnom dramskom trenutku raspasti, s pete o egzistencijalnoj samoći protagonista koja je u korijenu njegove kreativne blokade, a sa šeste, prema nekim interpretacijama koje su se mogle pročitati u vrijeme premijere filma, i kao alegorija na uspon nacizma. Coenovi su se ovim filmom predstavili kao majstori atraktivnih i zavodljivih obrada načelno neatraktivnih situacija kakve su dugi dijalozi koji se odvijaju u ambijentima poput vlažnih soba i općenito u interijerima, a velike zasluge za to pripadaju i njihovom kasnije stalnom suradniku Rogeru Deakinsu, dvaput Oscarom ovjenčanom snimatelju s kojim su suradnju započeli upravo u ovom filmu. Tome valja pridodati maestralno poigravanje slikom i zvukom, pri čemu osobito valja naglasiti sjajno korištenje zvukova bez jasnih izvora, te fascinantno gradiranje tjeskobe koja protokom vremena precizno odmjerenim ritmom prerasta u paranoidno ozračje. Psihologizacija protagonista Bartona Finka, kojeg sjajno i s osjećajem za nijanse interpretira John Turturro, suptilna je i minuciozna, a Turturro nepodnošljivu egzistencijalnu tjeskobu i izmijenjena stanja svog lika dočarava krajnje promišljenim gestama i grimasama. Moguće su i asocijacije na glasovite filmove srodnih tematskih i motivskih sklopova kao i slične ugođajnosti, konkretno na Stanara Romana Polanskog i na Uvećanje Michelangela Antonionija, a opisani stilski i izvedbeni prosede djelo odvodi i do ruba nerealnog pa i nadrealnog, što je u izvrsnom suglasju s psihološkim stanjima protagonista.
BOJA, 116′
https://kinotuskanac.hr/movie/barton-fink