Higanbana, igrani, humorna drama, Japan, 1958
REŽIJA: Yasujirō Ozu
ULOGE:
Shin
Saburi (Wataru Hirayama),
Kinuyo Tanaka (Kiyoko Hirayama),
Ineko
Arima (Setsuko Hirayama),
Yoshiko Kuga (Fumiko Mikami),
Keiji
Sada (Masahiko Taniguchi)
SCENARIJ:
Yasujirô
Ozu,
Kôgo Noda (prema priči Tona Satomija)
FOTOGRAFIJA:
Yûharu
Atsuta
GLAZBA:
Takanobu
Saitô
MONTAŽA:
Yoshiyasu
Hamamura
SADRŽAJ:
Kad ga njegova nekadašnja školska kolegica Mikami zamoli da joj pomogne pronaći kći Fumiko, koja je pobjegla nakon sukoba s ocem Shukichijem, dobrostojeći tokijski poslovni čovjek Wataru Hirayama spremno pristane. Nakon što ju ubrzo pronađe u baru u kojem djevojka trenutno radi, Wataru sasluša njenu verziju priče. Fumiko tvrdi da je otac vrlo tvrdoglav čovjek koji inzistira da joj on pronađe budućeg supruga, iako je djevojka snažno zaljubljena u glazbenika i odlučna u tome živi onako kako sama želi. Nekoliko dana kasnije Wataru će se i sam zateći u sličnoj situaciji, kad mu priđe mladić Masahiko Taniguchi, koji ga zaprosi ruku njegove starije kćeri Setsuko. Ovog će puta Wataru biti izuzetno nezadovoljan činjenicom da mu je kći bez njegova znanja došla nadomak udaje, zbog čega će nakon njegova povratka kući izbiti svađa između oca i kćeri. Dok Wataru na poslu preko svojih podređenih pokušava doznati više o Taniguchiju, prijateljica njegove kćeri Yukiko odluči pomoći Setsuko tako što će Watarua zamoliti za savjet u sličnoj situaciji u kojoj se i sama nalazi, jer Yukiko njezina majka pokušava privoljeti na udaju s muškarcem koji se djevojci ne sviđa.
Komedija suscenarista i redatelja Yasujirôa Ozua temeljena je na istoimenom romanu japanskog pisca Tona Satomija (pravim imenom Hideo Yamanouchi), prozaika koji je kroz sjajne dijaloge demonstrirao izvrsno poznavanje japanskog jezika, a čiji je roman uz Ozua u scenarij pretočio i redateljev praktički stalni suradnik Kôgo Noda. Prvi redateljev film u boji, realiziran sedam godina nakon prvog japanskog kolor-filma uopće, također komedije Carmen se vraća kući Keisukea Kinoshite, očekivano je angažirana obiteljska drama u kojoj se Ozu u žanru komedije bavi nekima od svojih stalnih tema. Ponajprije odnosom tradicije i modernosti te s tim povezanim sukobom generacija, kao i uplivom zapadnjačkih vrijednosti u tradicionalno japansko društvo i obitelj, uz jasno sugeriranje da starije generacije moraju biti fleksibilnije u nošenju sa socijalnim i kulturnim promjenama koje donosi novo vrijeme. Autori se pritom nadaju da će tradicija u dovoljnoj mjeri ostati sačuvana, o čemu svjedoči uravnotežen prikaz obiteljskog života, bez izraženijeg zauzimanja strana te uz blag ironijski odmak. Pohvalno nepretenciozna, emotivna i suptilna komedija uobičajeno je dojmljivo režirana, a Ozu je u izboru filmske vrpce prednost pred domaćim Fujifilmom dao njemačkoj Agfi, jer je smatrao da njihova vrpca kvalitetnije prenosi jarkost crvene boje.
BOJA, 118′
http://kinotuskanac.hr/movie/cvijece-ravnodnevnice