Film „Događaj“ smješten je u 1963. godinu, kada mlada studentica Anne (Anamaria Vartolomei) zatrudni. Želi pobaciti, ali u to je vrijeme pobačaj u Francuskoj zakonom zabranjen. Iz tjedna u tjedan njezina zabrinutost je sve veća, roditeljima krije istinu, traži pomoć prijatelja te se odlučuje na ilegalni pobačaj koji može završiti ili njenom smrću ili odlaskom u zatvor. Tih nekoliko tjedana života mlade studentice 41-godišnja Audrey Diwan prikazala je kroz mješavinu drame i napetog trilera koji pogađa u srž problema koji je i danas aktualan, a to je borba za pravo na legalan pobačaj.
O svemu tome prošlog tjedna razgovarali smo s redateljicom Audrey Diwan ekskluzivno za Nacional. Zoom nas je povezao dok je ona bila u Parizu a mi u Zagrebu, pri čemu smo razgovarali o svemu, od njene fascinacije knjigom koja je, inače, prošlog ljeta objavljena u hrvatskom prijevodu, preko anegdota o tome kako je mislila da je film ispao loš, pa do jasne želje da s ovim filmom istakne pravo na pobačaj u svakoj zemlji.
NACIONAL: Jeste li već nakon prvog čitanja knjige „Događaj“ autorice Annie Ernaux pomislili kako bi se temeljem toga mogao snimiti sjajan film?
Ne, jer mi uvijek treba mnogo više vremena da dođem do takvog zaključka. Knjigu sam pročitala nakon što sam i sama pobacila. Nakon pobačaja željela sam pročitati knjigu koja se bavi tom temom. Do tada sam već pročitala mnogo knjiga Annie Ernaux, ali ne i ovu. Prijateljica mi je posudila knjigu „Događaj“ i nakon što sam je pročitala, shvatila sam koliko sam malo znala o pobačaju. Shvatila sam kolika je razlika između medicinskog pobačaja koji je rutinski i nezakonitog pobačaja, pri čemu je sve stvar slučajnosti. Ne znaš hoće li ti ljudi pomoći ili će te predati policiji, ne znaš hoćeš li završiti u zatvoru, hoćeš li umrijeti, sve je stvar slučajnosti. Čitajući knjigu pomislila sam da se nalazim u filmu strave i užasa, nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Međutim, tek godinu dana kasnije odlučila sam početi pisati scenarij za film. Da odgovorim na vaše pitanje – trebalo mi je vremena.
NACIONAL: Taj osjećaj užasa vrlo dobro ste prenijeli na film. Kako ste u tome uspjeli?
Već na početku snimanja filma taj dio mi je bio vrlo važan. Nisam željela gledati tu mladu djevojku, željela sam biti ona. Moje umjetničke odluke išle su u tom smjeru. Željela sam da publika osjeti sav užas te priče. Annie Ernaux je, dok je pisala knjigu, željela izreći istinu. Ona je to mogla jer je to i proživjela, dok ja to s filmom nisam mogla jer to nije moja priča. Ono što sam mogla jest napraviti tu priču stvarnom, tjelesno stvarnom.
NACIONAL: Koji je bio vaš motiv da snimite ovaj film?
Ne mislim da mogu točno odgovoriti na vaše pitanje. U nekom trenutku ova priča mi se učinila i intimnom i političkom te nisam mogla prestati razmišljati o njoj. Volim pisati o temi uz koju sam intimno vezana, ali i koja će publici reći nešto što nema veze s mojom intimnošću. Razlog zbog kojeg sam se tako snažno vezala uz ovu priču nije bila njena tema, a to je ilegalni pobačaj, već glavni lik filma, djevojka Anne, i njeno putovanje. Više je razloga za to. Osim o ilegalnom pobačaju, govorimo o slobodama općenito. O seksualnoj slobodi gdje Anne kaže „ja sam žena i želim seks, želim zadovoljstvo“. Ona želi studirati, prva je generacija u svojoj obitelji koja je upisala fakultet, iako je siromašna. Sve su to teme o slobodi i to u društvu koje ti mnogo toga ne dopušta.
NACIONAL: S obzirom na to da i danas postoje države koje ne dopuštaju legalan pobačaj, u kojem trenutku ste shvatili da ne snimate film o događajima od prije 50 ili 60 godina, već da snimate vrlo aktualan film?
Shvatila sam to dok sam pisala scenarij. Iako se radnja filma događa u šezdesetim godinama u Francuskoj, nisam željela imati egocentričan pogleda na te događaje. U stvarnosti, to se i danas događa mnogim ženama u mnogim zemljama kao što su to one u Južnoj Americi, Africi, imate i Poljsku, a kada smo film premijerno prikazali na festivalu u Veneciji, čula sam za takav zakon koji se donosi u Teksasu. To je razlog zbog kojeg nisam željela snimiti povijesni film.
NACIONAL: Jeste li opis događaja iz tog vremena preuzeli iz knjige ili ste obavili i dodatno povijesno istraživanje?
Morali smo puno istraživati jer nismo pronašli mnogo fotografija iz kojih bi se vidjelo kako je to tada izgledalo. Upravo mi je Annie Ernaux dala knjigu u kojoj su se nalazile ispovijesti žena iz tog vremena koje su se odlučile na ilegalne abortuse. Osim toga, surađivali smo s medicinskim fakultetom i znanstvenim muzejom kako bismo u detalje saznali što se točno događalo u procesu ilegalnog pobačaja. To je bilo teško, ali i zanimljivo jer nam je sve to pomoglo pri snimanju filma.
NACIONAL: Film počinje kao drama koji se, malo po malo, pretvara u triler. Jeste li od početka imali ideju o drami koja postaje triler?
Na taj je način napisana knjiga. To je knjiga koja sadržava i tragediju i neizvjesnost. Kao što se u knjizi nalaze i te užasne rečenice koje smo prenijeli na film. Na sve to nadogradili smo protok vremena, iz tjedna u tjedan, kada se tijelo mlade Anne mijenja uslijed trudnoće, a njoj nije jasno što je to. To je užasan osjećaj, tada nije postojao internet tako da ona nije znala što se događa u njenom tijelu. O tome sam razgovarala s Annie Ernaux, postavljala sam joj mnoga pitanja, naročito o stvarima koje nisu u knjizi. Puno smo razgovarali o strahu jer se svi glavni likovi boje da će završiti u zatvoru. Zato sam napisala tri različite verzije scenarija koje je ona pročitala. Nikada nije tražila da scenarij bude što sličniji knjizi. Ono na što me upozoravala bili su događaji iz tog vremena, objašnjavala mi je što je točno, a što nije. Zahvaljujući njoj, kreirala sam put kojim sam se kretala i bila sam prilično uvjerena da idem u pravom smjeru.
NACIONAL: Ulogu Anne dodijelili ste mladoj glumici Anamariji Vartolomei. Ona je izvrsno iznijela film tako da se čini da nije samo glumila u filmu, već da je bila i vaša glavna suradnica.
Znate, iako sam redateljica, na snimanju filma ne držim sve konce u rukama. Trebam intelektualnu suradnju. Zato sam rekla svojoj suradnici zaduženoj za odabir glumaca da trebam glumicu s kojom mogu surađivati. Anamaria Vartolomei imala je nekoliko osobina koje sam tražila. Prvo, nije se bojala kamere, što je bilo važno jer je snimatelj filma neprestano bio u njenoj blizini. Ona je uspjela zaboraviti na njega. Osim toga, precizno sam joj opisivala svaku scenu u kojoj ona glumi. Morala je zapamtiti oko 35 scena u kojima glumi ali ih je, tijekom snimanja, zaboravila. No to je nije zaustavilo, ona je spontano nastavila glumiti. To je bilo neočekivano. Nadalje, voljela je razgovarati o književnosti, što je bilo vrlo važno jer Anne studira književnost, ali mi je to bilo važno i zato da razumije tekst scenarija koji sam napisala. Osim toga, sjećam se da je došla na audiciju i uopće me nije nastojala zavesti. Umjesto toga, na audiciji mi je postavljala pitanja, čemu ova scena, zašto sam ovo napisala, i tako dalje. Tada sam rekla „pa ona je već Anne“. U konačnici, obožavala sam raditi s njom.
NACIONAL: Kakvu reakciju publike ste očekivali na vaš film, a kakvu ste dobili?
Očekivala sam da će žene podijeliti svoja iskustva, a bila sam iznenađena kada sam vidjela kako je film utjecao na muškarce. Iskreno, nekoliko se puta dogodilo da su ljudi padali u nesvijest, a većina njih bili su muškarci.
NACIONAL: Je li istina da su se u Francuskoj već javile neke katoličke organizacije koje protestiraju protiv vašeg filma?
Mislim da ih ima, ali nisu previše glasne. Voljela bih razgovarati o ovoj temi, ali ne želim sukobe, to neće donijeti nikakve zanimljive zaključke. Zato sam sretna što nisam čula puno toga od njih. U Italiji mi se dogodilo nešto zanimljivo, a to je da mi je jedan novinar, koji je sjedio u prvom redu tijekom konferencije za novinare u Rimu, rekao: „Mora vam reći da sam protiv pobačaja, ali vaš film me potaknuo na ponovno razmišljanje“. Razgovarali smo, ne vjerujem da je nakon toga promijenio svoje mišljenje kao što ni ja nisam svoje, ali smo otvorili diskusiju.
NACIONAL: Vi ste prije 15 godina počeli pisati filmske scenarije, a prvi film ste režirali prije tri godine. Kako je došlo do toga da se, pored scenarističkog posla, počnete baviti i režijom filmova?
Nikada nisam planirala baviti se režijom. Ono što sam željela bila je sloboda isprobavanja različitih stvari u životu, isprobavanja nekoliko različitih poslova. Svi ti poslovi na kraju su mi pomogli da postanem redateljica. Primjerice, bila sam novinarka, uređivala sam magazin, znala sam kako voditi grupu ljudi tako da napravimo dobar magazin. I to mi je pomoglo na snimanju filma. Kao što mi je novinarstvo pomoglo pri pisanju scenarija, ali od prije sam bila povezana i s književnošću. Ujedno, veliki sam filmofil, svakog dana sam gledala jedan ili dva filma. Nakon toga postala sam pomalo arogantna, rekla sam – nikada nisam režirala film, ali mislim da bih to mogla. Uslijedilo je uvjeravanje ljudi u to, što je zanimljiv proces kada vrlo jasno moraš predstaviti svoju ideju filma i opisati kako ćeš je realizirati. A film „Događaj“ imala sam u svojoj glavi i točno sam znala kako želim da izgleda, od početka do kraja. Iskreno, u jednom trenutku montaže filma pomislila sam da sam se pogubila, da nisam bila u pravu kada sam govorila da znam kako ću snimiti ovaj film. Čak sam nazvala producenta i rekla mu „znam da sam rekla da znam kako ovo napraviti, ali nije tako“. Ubrzo sam se sabrala, nazvala ga još jednom i rekla „zaboravi na sve što sam ti rekla“.
NACIONAL: Čekajte, u čemu je bio problem, zbog čega ste se pogubili?
Montaža filma mi je bila jako teška. Kao prvo, odlučila sam se na montiranje filma bez glazbe, pojma nemam zašto. Bila je to glupa ideja. Sedam tjedana smo montirali film i nakon toga smo pogledali prvu verziju. Izašla sam očajna s projekcije, toliko očajna da sam sjela na bicikl koji nije bio moj, krenula i zabila se u zid. Bila sam toliko depresivna da nisam vidjela zid. Tada sam odlučila nazvati svog producenta i rekla mu da je ovo posljednji film koji radimo zajedno. Podsjetit ću vas, rekla sam mu da znam kako snimiti film, bila sam puna samopouzdanja, rekla mu da vjerujem u ovu nepoznatu glumicu, da teška tema nije problem i da mi mora vjerovati. A onda sam na projekciji rekla samoj sebi „možda sam lagala“.
NACIONAL: U konačnici, vaš film je prikazan na festivalu u Veneciji i pobijedio. Kako se ta pobjeda odrazila na vašu karijeru, a kako na isticanje važnosti teme filma?
Kada smo konačno završili film, moj producent i ja imali smo samo jednu želju, a to je da se film negdje prikaže kako bi ga ljudi mogli vidjeti. Mislili smo da ćemo se morati boriti kako bismo našli dvoranu u kojoj će se film prikazati. Bili smo spremni na tu borbu. A onda je poziv na festival u Veneciji sve promijenio, bilo je to prekrasno iznenađenje. Zahvaljujući toj pobjedi obilazili smo mnoge europske zemlje, nakon Italije ovaj film se počeo prikazivati u Austriji i Njemačkoj, nadam se da ćemo doći i u Poljsku. Želim razgovarati sa što više ljudi o temi filma i u što više zemalja. Što se tiče moje karijere znam da, korak po korak, zaslužujem slobodu. Slobodu pri stvaranju sljedećeg filma. A uz to dolazi i ponešto pritiska.
Razgovarao – Dean Sinovčić