Piše: Jurica Pavičić
“Taksi”, novi film najslavnijeg disidenta filmaša danas , Jafara Panahija. Panahiju je – kako je poznato – iranski sud odredio zabranu snimanja, javnog nastupanje i zatvor koji je kasnije odmijenjen kućnim pritvorom.
Ulicama Teherana
Kazna se u Iranu očito interpretira rastezljivo, jer je Panahi otkad je kažnjen samo u Berlinu prikazao tri filma. “Taksi” je treći, te prvi koji je snimljen izvan četiri zida njegove kuće. U filmu, sam Panahi tijekom 82 minuta gotovo u realnom vremenu taksira užurbanim, modernim ulicama Teherana. Ljudi ulaze i izlaze iz njegova taksija, a kroz smjenu putnika upoznajemo svijet iranskog velegrada – od ilegalnog videotekara, preko džepara, do dilera piratskim CD-ovima i praznovjernih gospođa. U taksi, kako film teče, sve više ulaze ljudi koji su Panahiju u životu važni: njegova odvjetnica kojoj prijeti izgon iz Komore te njegova nećakinja koja hoće postati filmaš.
‘Sirovi realizam’
Panahi pri tom cijelo vrijeme fingira metodu skrivene kamere. S vremenom, film sve više postaje autoreferencijalan. Putnici prepoznaju Panahija, komentiraju njegove filmove. U jednoj sceni, Panahijeva nećakinja kaže da želi snimiti film “koji će se moći distribuirati” te izvadi naputke iranskog ministarstva bogoštovlja. Naputci zvuče kao neka šaljiva, islamska verzija Haysovog koda, a na jednom mjestu – primjerice – stoji da je poželjno da pozitivci imaju muslimanska, a ne narodna imena, te da ne nose kravatu. Malo poslije, u taksi ulazi Jafarov prijatelj koji ima narodno ime i kravatu! Najzabavniji dio filma je onaj u kojem nećakinja Panahiju čita preporuku po kojoj “treba izbjegavati sirovi realizam”, pa ga pita što je “sirovi realizam”. U idućoj sceni, pokušat će iz kadra otjerati dječaka koji skuplja plastične boce, jer joj unosi u školski film “sirovi realizam”, pa neće biti distribuiran. Panahi je uvijek bio režiser s finim smislom za humor, a – kako se vidi – nije ga izgubio ni nakon zatvorske epizode.