Ingmar Bergman jedan je od najslavnijih filmskih redatelja svih vremena, a žene su odigrale ključne uloge u njegovim filmovima i u njegovom životu.
Krupni kadar mlade Harriet Andersson koja u prijelomnom trenutku filma Ljeto s Monikom, drsko gleda u kameru i tako razbija taj čuveni četvrti zid, izvrstan je primjer bergmanovske filmske izvrsnosti i kadar koji vrlo lijepo sumira raniju fazu stvaralaštva ovog proslavljenog švedskog redatelja.
Ingmar Bergman bio je u filmu toliko precizan, pažljiv i uredan, koliko je u stvarnom životu znao biti neprisutan, nedosljedan i nemaran.
Harriet Andersson je kroz lik mlade, koketne i divlje Monike postala švedski seks simbol, a njene golišave scene iz filma objavljenog 1953. godine postale su senzacija kako u Europi tako i u SAD-u čija je, golotinjom podebljana, verzija filma rezultirala i visokom gledanošću, ali i kaznama za distributere zbog prikazivanja sadržaja koji potiče na seksualno uznemiravanje žena. Bilo je to prije nego što će Bergman 1957. godine izaći sa Sedmim Pečatom i Divljim Jagodama.
Ljeto s Monikom na prvu ostavlja dojam simpatične romantične komedije o mladom paru koji bježi na otok pokraj Stockholma i uživa u samoći i ljubavnom zanosu, ali Bergman ih ubrzo vraća natrag u grad u kojem njihovi životi trunu u žabokrečini svakodnevice, a dolazak bebe dodatno urušava njihov odnos. Bergman je već ranije prikazivao žene kao surove i bezobzirne, primjerice kroz svoj scenarij za film Žene bez lica koji je režirao Gustaf Molander ili kroz film Zatvor koji je Bergman režirao 1949. i u kojem također pronalazimo metafilmske elemente.
Uostalom, 1950-ih je Bergman u svom trećem braku s Gun Grut, spisateljicom i prevoditeljicom, među ostalim, i Ive Andrića. Teško Bergman suspregava svoju ljubomoru, Gun mu je podloga za brojne ženske likove, a puno godina nakon njene smrti u automobilskoj nesreći u Konavlima, Bergman će se kroz scenarij filma, u režiji Liv Ullman – Trolösa (eng. Faithless) – prisjetiti upravo svoje fatalne bivše supruge.
40-ih godina 20. stoljeća Bergman je prvo bio u intenzivnoj vezi s novinarkom i špijunkom Karin Landby koja mu je poslužila kao predložak za scenarij za spomenuti film Žene bez lica. Zatim je dvije godine bio u braku s koreografkinjom Elsom Fisher, a nakon toga pet godina i s Ellen Lundstrom. “Nekad mi se čini da sam se krenuo baviti kazalištem ne bi li na prirodniji način mogao upoznavati djevojke”, reći će kroz nervozan smijeh.
Sveukupno, Ingmar Bergman će se ženiti pet puta i imati devetero djece.
Blaga i zaigrana erotičnost s početka njegove redateljske karijere, evoluirat će u složenu i donekle patološku hiperseksualiziranost zbog kakvih je egzibicionističkih kadrova Bergman istovremeno i slavljen i kritiziran. 1963. godine snima prekrasnu Tišinu, film minimalnog dijaloga o dvije sestre na proputovanju kroz imaginarnu zemlju i njezin grad Timoku čiji jezik ne poznaju. Jedna sestra je bolesna i ograničena na svoju hotelsku sobu u kojoj prevodi, puši i pije Užičku domaću rakiju, dok je druga – samohrana majka s djetetom – sklona izlaženju i seksualnom eskapizmu. U sredini je dječak, prepušten sebi i lutanju nadrealističnim hotelskim hodnicima, a suptilne i neizrečene Bergmanove sugestije gotovo da su potresnije od onoga što vidimo i čujemo.
Bergmanov odnos s roditeljima, od kojih je otac bio autoritativni pastor, a majka žena nesklona pretjeranom iskazivanju topline – postat će nezaobilazna Bergmanova fascinacija, baš kao i institucija braka kojoj se, po vlastitom priznanju, nikada nije uspio posvetiti, a čije banalnosti i zamke je izvrsno secirao kroz, primjerice, Prizore iz bračnog života (1973.) ili Strast (1969.). Kasnije će ta individualna dekadencija supružnika svoju nasilnu kulminaciju doživjeti kroz film za televiziju Iz života marioneta (Aus dem Leben der Marionetten, 1980.).
Od brojnih ljubavnica izdvajaju se, uz već spomenutu Harriet Andersson, svakako i glumice Bibi Andersson i Liv Ullmann. S Harriet je snimio ukupno 10 filmova, s Liv 11, a s Bibi 13 filmova. Upravo su Bibi Andersson i Liv Ullmann odigrale predivne uloge u Bergmanovm remek-djelu Persona (1966.).
Još 1964. godine Bergman će u intervjuu za Playboy reći kako ne misli da postoje muški i ženski problemi već su sve to ljudske priče. “Pitat ćete kako to da tako dobro razumijem žene. Žene su me zanimale kao subjekti jer su bile tako smiješno prikazane u filmovima. Jednostavno sam ih pokazao onakvima kakve zapravo jesu – ili barem bliže onome što jesu od glupih prikaza u filmovima iz tridesetih i četrdesetih. Svaki razuman tretman izgledao je sjajno u usporedbi s onim što se radilo prije.”
1971. godine je Bergman u poznatom intervjuu s Dickom Cavettom izjavio da smatra kako je gluma zanimanje specifično za žene. “Žene imaju više talenta za glumu. Ne kažem to u negativnom smislu. Gledanje u publiku ili u kameru je kao gledanje u ogledalo, a žene su više navikle gledati u to ogledalo. Muškarac se pred ogledalom može sramiti, žena se ne srami.”
Liv Ullmann, s kojom je imao dijete, ali s kojom se nije ženio, pričat će vrlo pozitivno o Bergmannu kao svom velikom prijatelju i sa sjetom se prisjećati njihovih romantičnih otočkih samovanja. Bila je 21 godinu mlađa od njega kada su ušli u vezu. Ipak, čak ni ona ne skriva koliko su Begmanovi napadaji bijesa znali biti neugodni. “Nakon nekog vremena sam se upoznala s njegovom ljubomorom“, prisjeća se Ullmann. “Bila je nasilna i bez granica.”
“Ja sam bila sretna, vrlo sretna osoba, ali nakon pet godina snimanja njegovih filmova – i sama sam postala depresivna i neurotična”, ispričat će mnogo godina kasnije Liv Ullmann za dokumentarac Liv & Bergman. Bergman je sagradio kuću na otoku, ogradio je zidom i uživao u tom izolacionizmu s Liv.
Bergmanov peti brak s Ingrid von Rosen potrajat će to njene smrti 1995. nakon čega se Bergman dodatno izolirao od društva. Umrijet će 2007. na otoku Fårö u 89. godini života.
Liv Ullmann, Krici i Šaputanja
Dokumentarac redateljice Jane Magnusson Bergman: Jedna godina, jedan život, otvorit će određena pitanja o naravi i karakteru ovog redatelja, njegovu odnosu sa ženama s kojima je dijelio život, ali i njegov autoritativni stisak nad švedskom filmskom i kazališnom scenom koju je pred kraj karijere gotovo u potpunosti kontrolirao. Nakon što je zemlju 70-ih godina napustio zbog optužbi za poreznu prijevaru, Bergman se 80-ih vratio rehabilitiran i snažniji no ikad. Dovelo je to do situacije u kojoj je Bergman, prema mišljenju dijela filmske javnosti, praktički privatizirao švedsku filmsku industriju.
Briljantni psihološki profili i tehnička rješenja kojima je uspio prodrijeti duboko u ljudsko stanje uma i duha, opravdano su Bergmana pozicionirali kao redatelja bez presedana. Ključne uloge odigrale su upravo žene. Snažne, borbene, nekad i okrutne žene koje su postale platno preko kojeg bi on zatim oslikavao demone koji su ga proganjali i pokušao odgonetnuti univerzalna pitanja poput vjere ili, kako ju je on volio nazivati, anatomije ljubavi. Možda nigdje toliko uspješno kao u filmu Krici i Šaputanja gdje centralne uloge ponovno igraju četiri žene i u kojem Bergman briljira i scenaristički i redateljski.
U jednom krupnom kadru doktor David dovede svoju bivšu ljubavnicu Marie do ogledala i objašnjava joj koliko joj se lice promijenilo kroz godine. Liv Ullmann ne trepće dok to sluša. “Lijepa si”, govori joj. “Vjerojatno i ljepša nego što si bila.” Kaže joj kako je blijeda i kako su joj bore na čelu od ravnodušnosti, a crte ispod očiju od nestrpljivosti i nezadovoljstva.
“Znaš li zašto to sve vidiš?, uzvraća mu Marie. “Jasno je. Vidiš sve to jer smo ti i ja toliko slični.”
Mario MN