Rado odlazim na tržnice. Tržnica je veoma spiritualno (ah, koja odvratna riječ!) mjesto. Drugim riječima, to što je za mnoge bogomolja, za mene je tržnica. Kupnja svježe ribe, povrća i voća tek je racionalno pokriće za nejasni magnetizam koji me pokreće i upravljuje prema tržnici.Tržnica prema kojoj idem obavijena je maglicom peludnog praha koji izaziva groznicu i jakim mirisima prekomorskih začina – cimeta, klinčića, orašćića – pomiješanima s mirisom vjetra i soli.
Zrak se ljeska i titra od odsjaja raskošnih bala lagašne svile i teškog pliša, od prekomorskih dragulja, srebra, biserja, od sedefa razbludno rastvorenih školjki i ljeskavog srebra svježe ribe. Jabuke na mojoj tržnici sjaje zlatastim sjajem, bobice grožđa svijetle kao da su u njima smještene nevidljive lampice, sir i mlijeko gusti su i bijeli kao koža žena na Veermerovim slikama. Tržnica prema kojoj idem spada u vrijeme kada su se na holandskim obalama nasukavali kitovi, kada su se, opijene pivom, žene . velike, slobodne i bijele . nasukavale u holandskim krčmama…
A onda, u toku šetnje tržnicom, magnetizam moje hedonističke fantazije rasplinjava se i osjećaj nejasne nelagode narasta u meni kao kvasac. Na tezgama ravnodušno leži mrtva riba, boje su nekako zagasite, da, jabuke su crvene, salata je zelena, ali je sjaj nekamo ispario. Pod šatrama stoje olinjali prodavači jeftine odjeće, lagano galvanizirani sintetikom i najlonom. Stoje prodavači trica kojima nitko ne zna pravo ime: grickalica, rezalica, brisalica za prašinu, plastičnih češljeva i četki, umetaka najlonske kose u svim bojama, češalica za leđa s malom rukom na vrhu, izljevenom u plastici. Stoje prodavači sapuna, šampona, krema, jeftinih torbi, umjetnog cvijeća, umetaka za ramena, zakrpi za rukave, igala i konca, jastuka i prekrivača, rama i slika, čavala i čekića, kobasica i sireva, pilića i fazana, odjeće koja se raspada na dodir…
Stoji mesarnica “Zuid” u kojoj bivši Jugoslaveni mogu smiriti svoju gastronomsku nostalgiju. Svinjski papci, janjetina, makedonski ajvar, srpske kobasice, hrvatsko maslinovo ulje, keksi .Plazma., kiseli kupus, u glavicama, to za obaveznu novogodišnju sarmu, i sveujedinjujuća, jugoslavenska .Minas. kava, turske proizvodnje. Tu se mogu naći čak i bomboni moga djetinjstva “Negro-odžačar grla”. Osjećaj nelagode prerasta u laganu mučninu. Tržnica je mjesto gdje odrasli kupuju hranu, ali i svoje igračke. Mnogi od tih kupaca platili su tešku cijenu da bi se obreli u tzv. boljem svijetu, ostvarili tzv. ljudsko dostojanstvo, ostvarili pravo na tzv. pristojan život, pravo na kupnju kobasice, umetka najlonske kose i češalice za leđa s malom rukom na vrhu, izljevenom u plastici.
Vraćam se Albert Cyupstraatom nazad i na taksi stanici u Ferdinand Bolu ulazim u taksi. U taksiju još neko vrijeme grijem svoju ekskluzivističku fantaziju o tržnici. Ne žalim zbog izdatka za taksi, dopuštam si mali luksuz, taksi je najbrž i način da stignem do skloništa, do doma…
Odakle ta nelagoda? I što bih ja zapravo htjela? Jer kao alternativa preostaje mi drugi Albert, “Albert Hein”, lanac samousluga koje su poput puzavica čvrsto ispreplele Nizozemsku i unificirale je više nego što to mogu učiniti jezik, država, zastava i nacionalna himna. .Albert Hein. ne preže od toga da se zalijepi za Stedelijk muzej i postane njegovim neodvojivim dijelom. Pogledavši Maleviča, posjetilac odlazi u muzejsku kafeteriju gdje mu se nudi pogled u plava slova “Alberta Heina”. U udžbenicima za holandski jezik stranac uči riječi. Pekar je tamo pekar, mesar je mesar, prodavač sira je prodavač sira, a holandska riječ za samouslugu je “Albert Hein”. U amsterdamskim urbanim getoima “Albert Hein” je često ne samo jedina trgovina nego i jedini javni prostor. I ljudi ga koriste, što da drugo rade. Stavljaju male oglase na oglasnu ploču u “Albert Heinu”, susreću se u “Albertu Heinu”, djeca za vrijeme školskih odmora koriste “Albert Hein” kao mjesto gdje će kupiti kakvu slatku tricu i usput usvajati život odraslih. Kako za gulden izvaditi kolica, kako platiti na kasi, kako vratiti kolica i povratiti svoj gulden…
U taksiju prisjećam se svog ranog socijalističkoga djetinjstva, u kojem se tvrdi sir zvao trapistom. Bila je to jedina vrsta tvrdog sira koja se tada mogla naći. Naziv se zadržao, čak i onda kada su se pojavile druge vrste. Svi tvrdi sirevi zvali su se neko vrijeme trapistom. U siromaštvu je jedno zamjena za sve. I u bogatstvu je jedno najčešće zamjena za sve. Razlika je samo u iluziji.
Dubravka Ugrešić