NEŠTO LIJEPO ZA KRAJ.

ABDULAH SIDRAN I POVRATAK NA ITAKU

.

Vratiti se na Itaku
Nesalomiva je
Tvoja nakana
A prepreke
Na putu do nje
Takve
Da te svaka može
Požderati
U trenu
Zato
Da bi se na nju vratio
Moraš ponekad
Zaboraviti
Itaku

.

ABDULAH SIDRAN (02. Listopada 1944. – 23 ožujka 2024.)

.

VUDSTOK I „ILUZIJE ZAOKRUŽENIH FORMI“

Negdje pročitah, „Pod hitno bi se trebao organizirati evropski Vudstok na kome bi se slušala muzika vlastite propasti“. Ideja je super, mada nisam siguran da smo baš toliko zaglibili. Jedva čekam taj „evropski Vudstok“, do tada bi možda mogli prozborit koju riječ o onom pravom Vudstoku.

Dokumentarac redatelja Majkla Vudlija koji je sniman tokom legendarnog koncerta je postigao ogroman komercijalni uspjeh. U to vrijeme mlađašni Martin Skorseze bilježi svoj prvi uspjeh radeći na ovom filmu koji je 1971. nagrađen prestižnim Oskarom Umjetnost muzike pokušava da iz melodijskog toka zvukova izdvoji određene pasaže i dionice, i da od njih oblikuje muzičko djelo, bilo da je u spoju sa poezijom, tj. jezikom ili ne. Tako da jedna klasična muzička numera (modernog pop-rock tipa) jeste zapravo kombinacija muzičko-jezičkog zaustavljanja. Jedan niz tonova, nekoliko zanimljivih dionica, koje posjeduju podudaranja sa zvučanjem jezičke rime, se izdvajaju, odnosno zamrzavaju u iluziju „zaokruženih formi“, koje kao takve daju impuls, životni takt, ili pak utječu na bio-ritam samoga života. Vudstok kao muzički događaj je samo kosmički bio-ritam generacija nakon Drugog svjetskog rata, koje su tražile veći stepen sloboda, oslobađanje od stega i trauma rata i tome slično. Svi veliki koncerti moraju pratiti taj kosmički bio-ritam čovječanstva, kao što je svako pojedinačno sviranje zapravo traganje za harmonijom, koja usklađuje životno pulsiranje. Zvuk je energija, kao što je to i svjetlost. Zvukova ima jako mnogo, a muzika u modernom smislu riječi je tek jedna forma zvuka. Ali u svakom slučaju je muzika vrlo moćna energija. Između umjetnost i života se uvijek odvija interakcija koja se tiče pokušaja zaustavljanja vremena, koje se ne može zaustaviti. Umjetnost kreira iluziju kontinuiteta, jer ona umrtvljuje i zaustavlja kretanje. Zato je umjetnost umjetnina, a ne živa stvar. Ona ne može zamijenit život, ali može podupirati njegove procese. Bez umjetnosti, i tog mukotrpnog rada na zaustavljanju, život bi uistinu završio u otklizavanju, jer njega napaja spomenuto zaustavljanje u vremenu, dok postoji i traje u tom vremenu koje se ne može zaustaviti. Muzičko djelo koje slušamo na radiju je samo jedan vješto upakovani fragment muzičkog toka, koji prati određene trendove u kulturi i ekonomiji ili životnoj modi. Tako se kaže Punk je mrtav, ili Rock and Roll je mrtav, premda je bio velika društvena pokretačka snaga u prošlom stoljeću. To ne znači da je muzika mrtva, ona se samo uštimava sa novim trendovima, i pokušava da promijeni oblik, i nastavi svoje postojanje. Tu se krije njena vitalnost, kao što jezik posjeduje svoju vitalnost. Književnost se prva ubaci u sisteme novih vremena i trendova koristeći uvijek iznova tu iluziju zaustavljanja vremena, i poigrava se sa njom.

„Kada kritičar ima posla sa književnim djelom, za njega je najprirodnije da ga zaledi (to freeze it), da zaboravi na njegovo kretanje u vremenu i da ga posmatra kao potpuni oblik riječi čiji svi dijelovi postoje istovremeno“, savjetuje nas Fraj (Priče o identitetu, 21).

Naravno da je spomenuto zaleđavanje vremena samo iluzija, jedna životna obmana, obmana života koji se ne može zaustaviti, jer je vrijeme od života do smrti tok i pokret, koji nema pauze. Taj tok prati jedan ritam, pulsiranje srca, što je baza umjetnosti muzike. Vrlo je važan taj bio-ritam u protocima životnih fenomena, jer čovjek mora pratiti harmoniju drugih bitnih elemenata, koji kreiraju okvir u kojem se odvija ljudski život. Umjetnost kreira iluziju kontinuiteta, jer ona umrtvljuje i zaustavlja kretanje. Kada je literatura u pitanju sam jezik prati životne procese ljudskih tijela u obnavljanjima. Ljudsko tijelo rađa novo tijelo i preporađa vrijeme, i podaruje pričama nastavak.

Dođu vremena kad čovjek izgradi jednu simboličku kulu smisla koja se neko vrijeme uspješno odupire stihiji besmisla, ali prije ili kasnije poražena položi oružje. Tako su srednjovjekovni skolastici stoljećima gradili jedan svemir smisla; uporno su zidali, osmišljavali, životu davali okvir, ali sada je taj njihov svijet „jedro bez vjetra“, kojeg besciljno nose i šibaju vjetrovi po okeanskoj pučini. To se dešava i sa stvarnošću iz 20-tog vijeka, jer ona jeste pitanje prošlosti, koja je raskomadana, ali ti komadi još postoje, kao i ljudi koji se na olupini broda, koji je pretrpio brodolom, ljackaju na morskoj površini; na komadima jednog broda, koji je izgrađen da se odupre izazovima nevremena, ali je ipak završio u brodolomu.

„U ČETRI OKA, BEZ SVJEDOKA“

U medijskom se Eteru trenutno emitiraju neke prohujale stvarnosti poput filma u praznoj prostoriji nekog futurističkog vremena, u kojem nema niti svjedoka iz tog nestalog vremena niti bilo kakvih pojmova o vremenu koje film prikazuje. U tom smislu treba naglasiti da između Stvarnosti i Fantazije uvijek mora da postoji jedan proces prožimanja. Ako iz stvarnosti nestane posljednja doza fantazije, onda ona opustoši pred talasima besmisla, svede se na borbu za opstanak, u kojoj nema nikakvog simboličkog poretka ili hijerarhije vrijednosti. S druge strane, ako iz sna i fantazije nestane impuls neposredne stvarnosti, onda takva svijest postaje poput balona bez olovne kuglice na dnu, koji se besciljno kreće olujnim nebom, prije nego što potpuno nestane u daljinama modrog beskraja.

Ukoliko želimo razumjeti prirodu autentičnog narodnog folklora ili mitologije, moramo poznavati zakonitosti duboke pod-svijesti, kako individualne tako i kolektivne. Heinrich Heine je u svome eseju „Bogovi u egzilu“ pisao o sudbini junaka staro-grčke mitologije, nakon što su izgubili „vlast“ u Europi: Umjesto Nektara sada su naši simpatični bogovi pili pivo. Apolon, Bakhe i Mars su morali da pronađu nova zanimanja. (Tako je Apolon postao pastir.) Ali, spomenuta smjena se ne dešava jednom u 2000 godina. Ona se tiče i izmjene unutar jednog režima. Kada jedan režim doživi stanje raspada, njegovi nosioci se obično „pometu s pozornice“, ali u svakom slučaju mnogi završe u progonstvu. Baš onakvom progonstvu, o kojem piše Heine u svome eseju. Poznat je pojam „lutajućih motiva“, posebno prisutan u folklornoj, narodnoj književnosti. To je motiv koji na čudnovate načine dospije u drugo podneblje, vremensko ili kulturno. Nešto se slično desilo i Heineovim „prognanim“ Bogovima.

Možda je Carstvo sjenki u koje silazi Odisej prilikom svog povratka iz Troje samo slutnja tog podzemnog svijeta, koji je mnogo prostraniji i bogatiji, nego trenutačni svijet iznad površine, koji živi samo u sadašnjosti. Folklor isto tako ključa iz tog podzemnog vrela, jer je sazdan od prirodnih sokova. Da li će se narodna kultura u današnjem vremenu oduprijeti silikonskoj poplavi u procesima robotizacije, koja prati globalizaciju? U Ukrajini vidimo da se događa upravo taj sukob. Nije se zgorega još malo pozabaviti tim imaginarnim podzemnim labirintom, koji se nalazi „ispod“ evropskog kontinenta, što je možda i Carstvo sjenki, u koje se spuštaju duše nakon smrti.

Evo još nekoliko zanimljivih primjera iz eseja „Bogovi u egzilu“: Heine piše da je Merkur u isto vrijeme bio bog lopova i trgovaca, i bilo je prirodno da bi trebao biti u skladu sa svojim talentima, prilikom odabira maske, koja će ga skriti. Bio je najdomišljatiji od Olimpijaca, izumio je kornjačinu liru i sunčev plin, krao je od ljudi i Bogova, a još kao dijete bio je mali Kalmonije, koji je kliznuo iz kolijevke da ukrade par goveda. Njegova dugogodišnja praksa kao vodiča sjena, učinila ga je posebno prikladnim za otpremanje duša, za čiji je transport na bijeli otok, on bio zadužen.

U „Bogovima u egzilu“, Heinrich Heine dalje piše: „U eseju o legendi o Faustu dovoljno sam raspravljao o popularnim vjerovanjima, koja se tiču Plutonovog kraljevstva i njega samog. Tamo sam pokazao kako je staro kraljevstvo sjena postalo do krajnosti razvijeni pakao i kako je stari, mračni vladar istog postao potpuno demonizoran. Ali samo zbog stila propovjedaonice crkve, stvari zvuče tako drečavo; unatoč kršćanskoj anatemi, Plutonov stav je ostao u biti isti. On, bog podzemlja, i njegov brat Neptun, bog mora, nisu emigrirali kao drugi bogovi, te su i nakon trijumfa kršćanstva ostali u svome domenu i elementu.“

Neptun je tako ostao vladar vodenog kraljevstva, kao što je Pluton ostao princ podzemlja, premda je pretvoren u đavola. Spominje se i njihov brat Jupiter, treći Saturnov sin, koji je nakon očevog pada stekao vlast nad nebom; bio je bezbrižan kao kralj svijeta na Olimpu, sa svom svojom sjajnom pratnjom nasmijanih bogova, božica i nimfi, dok je vodio svoj puk veselosti.

Onaj Homerov „starac na Zečjem otoku“ neosporno je stari Bog Jupiter, sin Saturna i Ree, bivši kralj bogova. Ptica uz njega, koju zamišljamo na crtežu „naslikanom riječima“ očito je orao koji je nekad nosio strašne munje u svojim kandžama. A stara koza je po svoj prilici bila niko drugi nego Althea, stara dojilja poznatija kao „hraniteljica bogova“.

Na koncu sve završi „hepiendom“ kao u onoj Sidranovoj pjesmi o Itaki: „Moraš ponekad zaboraviti Itaku, da bi se na koncu njoj sretno vratio“.

Još nešto:

Prije par dana, nećete vjerovati, dok sam tražio ovaj završni Sidranov stih o Itaki čuh u eteru glas (još uvijek živi Sidranov glas) koji šapatom progovara:

„Neka, uvijek mi je drago čuti kad neko moje ime pomene“.

Počivaj u miru, naš dragi Sidrane.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 24. 03. 2024.