IV Poglavlje
Do kasna ljeta novosti o događajima na Životinjskoj farmi proširile su se okrugom. Svakog su dana Snowball i Napoleon slali jata golubova da životinjama susjednih farmi govore o povijesti Pobune i da ih nauče pjevati “Životinje Engleske”.
Za to je vrijeme gospodin Jones provodio dane sjedeći u točionici “Crveni lav” u Vilingdonu, žaleći se svakome tko je bio spreman slušati ga na strašnu nepravdu koju je pretrpio od gomile ništavnih životinja koje su ga protjerale s posjeda. Drugi su farmeri uglavnom suosjećali s njim, ali mu u prvo vrijeme nisu mnogo pomogli. U dnu srca svaki se od njih potajno pitao ne bi li mogao Jonesovu nesreću okrenuti u vlastitu korist. Na sreću, vlasnici dviju susjednih farmi bili su stalno u lošim odnosima. Jedna od tih farmi, po imenu Foksvud (Foxwood), bila je velika, zapuštena, obrasla šikarom, sa zapuštenim pašnjacima i neurednom živicom. Njen vlasnik, gospodin Pilkington, bio je lakomislen čovjek, farmer koji je, ovisno o sezoni, veći dio vremena provodio u lovu i ribolovu. Druga farma, po imenu Pinchfield (Pinchfield), bila je manja i bolje obrađivana. Njen je vlasnik bio gospodin Frederick, grub i lukav čovjek, stalno upetljan u parnice i poznat po upornosti kod cjenkanja. Njih su se dvojica toliko mrzila da su se teško sporazumijevala čak i onda kad se radilo o čuvanju njihovih Vlastitih interesa.
Pa ipak bili su dobrano prestrašeni Pobunom na Životinjskoj farmi i veoma zainteresirani da spriječe svoje životinje da saznaju o njoj nešto više. Isprva su joj se, doduše, podrugivali i smijali se i samoj pomisli da bi životinje same upravljale Farmom. Govorili su da će sve to biti gotovo za dva tjedna. Širili su glasine da se životinje na “Vlastelinskoj farmi” (inzistirali su na tome da je zovu “Vlastelinska farma”, jer nisu trpjeli naziv “Životinjska farma”) stalno međusobno glože i skapavaju od gladi. Nakon izvjesnog vremena kada je postalo očito da životinje ne skapavaju od gladi, Frederick i Pilkington promijenili su pjesmu i počeli govoriti da na Životinjskoj farmi cvjeta strašna pokvarenost. Razglasili su da su se životinje odale kanibalizmu, da muče jedna drugu usijanim željezom i da su im žene zajedničke. Eto do čega dolazi kad se netko buni protiv zakona Prirode, govorili su Frederick i Pilkington.
Tim se pričama, međutim, nikada nije vjerovalo do kraja. Govorkanja o divnoj farmi s koje su izbačeni ljudi i na kojoj životinje same upravljaju svojim poslovima počela su poprimati najfantastičnije oblike i te je godine val pobuna zahvatio čitav kraj. Bikovi koji su oduvijek bili poslušni, postali su odjednom divlji, ovce su kidale živicu i uništavale djetelinu, krave su prevrtale vedra ispod sebe, a lovački konji nisu preskakivali ograde, nego su zbacivali jahače. Štoviše, melodija, pa čak i riječi “Životinje Engleske”, znale su se posvuda. Širile su se zapanjujućom brzinom. Kad bi čuli tu pjesmu, ljudi nisu mogli suzdržati svoj bijes, ali su se pretvarali da pjesmu drže pukom besmislicom. Ne možemo razumjeti, govorili su, kako se čak i životinje mogu spustiti na to da pjevaju tu glupost koja je vrijedna jedino prezira. Svaku životinju koju bi uhvatili da to pjeva, izbičevali bi na licu mjesta. Ipak, pjesma se širila: kosovi su je fićukali po živicama, golubovi gugutali po brijestovima; uvukla se čak u zveket kovačnica i zvonjavu crkvenih zvona. A kada bi je osluškivali, ljudi su potajno drhtali, naslućujući u njoj proročanstvo svoje skore propasti.
Početkom listopada, kada su životinje već požnjele žito i spremile ga, a dio već i ovršile, sletjelo je u dvorište Životinjske farme strahovito uzbuđeno jato golubova. Jones i njegovi nadničari s nekolicinom ljudi s Foksvuda i Pinchfielda uspjeli su proći kroz glavna vrata s pet zasuna i kolskim putem približavali su se Farmi. Osim Jonesa, koji je imao pušku i stupao na čelu grupe, svi ostali su bili naoružani štapovima. Očito su željeli ponovo preuzeti Farmu.
To se očekivalo već odavno i bile su izvršene sve pripreme. za obrambene operacije bio je zadužen Snowball, koji je proučio staru knjigu o ratničkim pohodima Julija Cezara što ju je našao u kući. Brzo je izdao naređenja i za nekoliko minuta svaka je životinja bila na svom mjestu.
Dok su se ljudi približavali gospodarskim zgradama, Snowball je započeo prvi napad. Svi golubovi, njih trideset i pet, nadlijetali su ljude i gađali ih izmetinama; dok su se ljudi baktali s njima, navalile su guske, koje su se skrivale iza živice i oštrim kljunovima grizle im listove nogu. Međutim, to je bio samo blag manevarski okršaj koji je trebao unijeti malo nereda, i ljudi su se štapovima lako oduprli. Snowball tada pusti u napad drugu liniju. Muriel, Benjamin i sve ovce, sa Snowballom na čelu, nasrnuli su na ljude, boli ih i udarali sa svih strana, dok se Benjamin okrenuo i ritao svojim malim kopitima. Ali ljudi sa štapovima i okovanim čizmama bili su ipak jači od njih, i iznenada, na Snowballovo skvičanje, što je bio znak za povlačenje, sve se životinje okrenu i kroz vrata uteknu u dvorište.
Ljudi su pobjednički i glasno likovali. Vidjeli su, kao što su i očekivali, svoje neprijatelje u bijegu i navališe na njih kako je tko stigao. To je bilo upravo ono što je Snowball želio. Kad su ljudi upali u dvorište, iznenada se iza njih pojaviše tri konja, tri krave i one svinje koje su se skrivale u staji za krave, te im presjekoše put za povlačenje. Sada Snowball dade znak za napad. On sam jurnu pravo na Jonesa. Jones vidje da mu se približava, podigne pušku i opali. Meci ostave krvav trag na Snowballovim leđima, a jedna ovca padne mrtva. Ne zaustavljajući se ni za tren, Snowball se sa svojih stotinjak kila obori na Jonesa, odbaci ga na gomilu đubreta, te Jonesu puška ispadne iz ruku. Ali je najstravičnije bilo vidjeti Boxera kako se propinje na stražnje noge i udara svojim ogromnim potkovanim kopitima kao kakav pastuh. Prvi udarac pogodi konjušara iz Foksvuda u lubanju i obori ga u blato, gdje je ostao ležati kao da je mrtav.
Vidjevši to, nekolicina ljudi baci štapove i pokuša pobjeći. Zahvatila ih je panika, i u slijedećem trenutku životinje su ih već počele goniti uokolo dvorišta. Bole su ih rogovima, udarale nogama, gazile i grizle. Nije bilo nijedne životinje na farmi koja im se nije osvećivala na svoj način. Čak je i mačka s krova iznenada skočila jednom čovjeku na rame i zarila mu pandže u vrat na što je ovaj strahovito zaurlao. Kada je prolaz načas bio slobodan, ljudi su glavom bez obzira pobjegli iz dvorišta prema glavnoj cesti. Svega pet minuta poslije napada ljudi su se sramno povlačili istim putem kojim su i došli; za petama im je bilo jato gusaka gačući i grizući ih čitavo vrijeme.
Svi su pobjegli osim jednog. U dnu dvorišta Boxer je kopitom pokušao okrenuti konjušara koji je potrbuške ležao u blatu. Momak se nije micao.
“Mrtav je”, žalosno reče Boxer. “To nisam namjeravao učiniti. Zaboravio sam da imam željezne potkove. Tko će mi vjerovati da to nisam uradio namjerno?”
“Bez sentimentalnosti, druže!” poviče Snowball, iz čijih je rana još curila krv. “Rat je rat. Jedini dobar čovjek je mrtav čovjek.”
“Nisam želio nikoga ubiti, čak ni čovjeka”, ponovio je Boxer, a oči su mu bile pune suza. “Gdje je Mollie?” uzviknu netko.
Zaista, nje nije bilo. Na trenutak nastala je velika uzbuna. Bojali su se da su je ljudi ranili ili čak odveli sa sobom. Međutim, na kraju su je pronašli sakrivenu u staji, glave zarivene u jasle.
Pobjegla je čim je pukla puška. Kada su se iz potrage za Mollie životinje vratile u dvorište ustanovile su da se konjušar, koji je bio samo omamljen, osvijestio i da je pobjegao. Sve su se životinje sada ponovo okupile i vrlo uzbuđeno, iz svega glasa prepričavale svoje podvige. Odmah su proslavile pobjedu. Podigle su zastavu, više puta otpjevale “Životinje Engleske”, a onda svečano sahranile ubijenu ovcu i na grob zasadile lovorov grm. Nad grobom je Snowball održao kratak govor naglašavajući da, bude li potrebno, svaka životinja mora biti spremna umrijeti za Životinjsku farmu.
Životinje jednoglasno odlučiše da ustanove vojno odlikovanje “Životinjski heroj prvog reda”, koje odmah dodijeliše Snowballu i Boxeru. Bila je to brončana medalja (u stvari, to je bio brončan ukras za konje što su ga pronašle u spremištu) koja će se nositi nedjeljom i praznicima. Uvele su i odlikovanje “Životinjski heroj drugog reda”, koje su posmrtno dodijelile poginuloj ovci.
Dosta su raspravljale o tome kako nazvati bitku. Na kraju je nazvaše Bitkom kod staje za krave, jer su tamo postavile zasjedu. U blatu su pronašle pušku gospodina Jonesa, a znale su da u kući ima municije. Odlučile su da pušku postave uz podnožje jarbola za zastavu, kao artiljerijsko naoružanje, i da iz nje pucaju dva puta godišnje — jedanput 12. listopada, na godišnjicu Bitke kod staje za krave, a drugi put na Ivanje, godišnjicu Pobune.
Džordž Orvel
Nastaviće se