ponekad bi natuknuo da sam ja kopile a ja bih mu rekao da sluša
Brahmsa, i rekao bih mu da nauči slikati i piti i da njime ne
vladaju žene i dolari
ali on bi se izderao na me: za ime Božje, sjeti se svoje matere,
sjeti se svoje domovine,
ti ćeš nas sve pobiti!…
krećem se kroz očevu kuću (na koju duguje 8000 dolara nakon 20
godina na istom poslu) i gledam njegove mrtve cipele
način na koji su njegove noge smotale kožu, kao da je bio ljut sadeći ruže,
a i bio je, i gledam njegovu mrtvu cigaretu, njegovu posljednju cigaretu
i posljednju postelju gdje je spavao te noći, i osjećam da bih je trebao prepraviti
ali ne mogu, jer otac je uvijek tvoj gospodar pa i kad ga više nema;
pretpostavljam da se to dogodilo i prije i poslije ali ne mogu si pomoći
da ne mislim
umrijeti na kuhinjskom podu u 7 ujutro
dok drugi peku jaja
nije teško
osim ako se to tebi dogodi.
izlazim van i berem naranču i gulim sjajnu koru;
stvari još žive: trava sasvim dobro raste,
sunce šalje dolje svoje zrake oko kojih kruži ruski satelit,
negdje besmisleno laje pas, susjedi se naviruju iza zastora.
ja sam stranac ovdje, a bio sam (nagađam) donekle i bitanga,
a ne sumnjam da me i on sasvim dobro oslikao (stari momak i ja
borili smo se kao planinski lavovi) i kažu da je sve ovo ostavio nekoj ženi
u Duarteu ali mene nije briga – neka joj bude: on je bio moj
stari
i umro.
unutra, isprobavam svijetloplavo odijelo
mnogo bolje od svega što sam ikad nosio
i mašem rukavima kao strašilo za ptice u vjetru
ali mi ne pomaže:
ne mogu ga održavati na životu
bez obzira koliko smo mrzili jedan drugoga.
izgledali smo sasvim jednako, mogli smo biti blizanci
stari i ja: tako su
govorili. on je imao lukovice u rešetu
spremne za sadnju
dok sam ja ležao s kurvom iz Treće ulice.
u redu. udijeli nam ovaj trenutak: da stojim pred zrcalom
u odijelu mrtva oca
očekujući da i sam
umrem.
Čarls Bukovski