Prije mnogo godina, kada sam odrastao u gradiću Wexford, na jugoistočnoj obali Irske, silno sam želio da se dokopam primjerka knjige Uliks Jamesa Joycea.
Pročitao sam Dablince i Portret umjetnika u mladosti, i čak sam na velikoj crnoj pisaćoj mašini “remington”, koju sam posudio od moje tete Sadie, napisao u maniru koji sam smatrao joyceovskim nekoliko tugaljivih pripovijetki, uglavnom posvećenih temi smrti i sve su se zasnivale na rastrojenom mladom junaku, neshvaćenom od svih, čija je duša jako sklona pretjeranom uzbuđenju i koji uvijek ima drugo ime, ali je uvijek ja.
Nisam nimalo sumnjao da je moj početni književni trud pokazao da sam već jedan od izravnih Joyceovih nastavljača – pa možda čak i jedini nastavljač – ali požurio sam da ove djetinjaste pokušaje ostavim iza sebe i napredujem ka pravoj stvari. Već sam se upoznao sa Stephenom Dedalusom u Portretu, ali čovjek za kojim sam tragao bio je Leopold Bloom, baš kao što je (možda i značajnija) Molly bila žena koju sam tražio.
Tehnički govoreći, bilo je moguće da kupim primjerak Uliksa, možda ne u ljupkoj provinciji Wexforda ali zasigurno u Dublinu, jer ta knjiga nije ni tada niti ikada bila zabranjena u Irskoj, što je još jedna od onih čudnih anomalija kojih
ima napretek u zamršenim odnosima između piščeve rodne grude i pisca, kojeg je jedan nastavnik u Joyceovoj školi, isusovačkom Clongowes Wood Collegeu, navodno opisao kao “ne jedan od naših uspjeha”. Međutim, dječaku iz teške provincije trebalo je prikupiti dosta hrabrosti da se usudi i uđe u “Fred Hanna’s” ili “Hodges Figgis”, glavne knjižare u Dublinu, i naglas izmuca ime sramnog željenog predmeta. Isto tako, a to nije sporedna činjenica, bilo mu je teško sakupiti dovoljno novca da plati knjigu u tvrdom povezu Bodley Heada, jedinog izdanja koje je tada bilo dostupno.
U Irskoj je tih dana – govorim o kasnim pedesetim 20. stoljeća – Joyceovo remek djelo bilo poznato, izvan akademskog okruženja i u nekolicini rijetkih naprednih domaćinstava, samo po čuvenju, i to uglavnom lošem čuvenju. Uliks, tako se vjerovalo, barem zasigurno među većinom irskih katoličkih malograđana, jedna je od najvulgarnijih knjiga ikad napisanih. Na lomači pornografije konkurencija su mu bile knjige poput Ljubavnika Lady Chatterley i Rakove obratnice, za koje smo samo čuli; no na Joyceov se roman gledalo sa osobitim užasavanjem.
Ne samo da je to djelo napisao Irac i katolik, već poprilično kipti bogohuljenjem i seksom, a mjestimice je to dvoje skandalozno i kombinirano. Kada sam kasnije, sa 17 godina, konačno kupio svoj prvi primjerak Uliksa – od prodavca-emigranta iz Irske u jednoj liverpoolskoj knjižari – moja majka je zaprijetila da će “tu knjigu baciti u vatru!”
Čak i prije ove moje značajne kupovine, o Uliksu sam znao više od mnogih koji su ga zapravo pročitali. Javna biblioteka u Wexfordu bila je obilato snabdjevena kritičkim studijama o Joyceu i ja sam ih sve progutao, jedva shvaćajući njihov smisao, ali očaran dahom tajanstvenih, svećeničkih tumačenja i zahvalan za opsežne odlomke koji su citirani iz tog svetog teksta. I doista, kada sam došao do iščitavanja samog Uliksa, imao sam istu prijatnu seriju reakcija prepoznavanja koju su prvi čitaoci Puste zemlje morali iskusiti kada su nailazili na jedan poznati odjek za drugim u Eliotovom tekstu ispunjenom aluzijama.
Jedan obiman svezak istraživanja o Joyceu koji sam posudio iz biblioteke u Wexfordu, a čiji je autor neki američki akademski stručnjak kome sam ime davno zaboravio, posvetio je u cijelosti jedan dugačak odlomak Uliksa paralelama odnosa između Stephena Dedalusa i Leopolda Blooma i Sherlocka Holmesa i doktora Watsona. To je imalo za posljedicu da sam godinama smatrao kako istinsku podlogu knjige čine holmesovske a ne homerovske paralele – tako da sam kasnije, čitajući studiju Stuarta Gilberta o Uliksu, koju je izravno inspirirao (izravno diktirao, rekli bi neki) sâm Joyce, ostao zbunjen odsustvom referenci, u toj cijeloj složenoj mreži odabranih sličnosti, na detektiva iz Ulice Baker i njegovog vjernog pratioca. Još od tada se pitam šta je pravi zadatak akademskog proučavanja u odnosu na umjetnička djela.
Joyce se rado hvalio kako je Uliks tako detaljan prikaz Dublina da bi se, ukoliko bi grad bio uništen – mogućnost koju je u svojim mračnijim trenucima irskofobije vjerojatno priželjkivao – mogao ponovno izgraditi, ciglu po ciglu, koristeći njegovu knjigu kao uzorak. U eseju “Precesija simulakruma” veliki francuski znalac Jean Baudrillard prisjeća se priče Jorge Luisa Borgesa u kojoj kartografi Imperije provode godine sastavljajući mapu koja je bila toliko detaljna da je, kad je bila završena, tačno pokrivala područje Imperije, a opadanje Imperije bi se zavjerenički smislilo tako što bi se pohabala mapa sve dok od nje ne bi ostalo svega nekoliko komadića. Ako bismo oživljeli ovu priču danas, u ovom našem svijetu kojim vladaju mediji, sugerira Baudrillard, ta mapa bi proizvela Imperiju, i “bila bi područje čiji komadići polako trunu po mapi.”
Dublin, čak i u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, kada sam došao da u njemu živim, bio je na mnogo načina još uvijek grad koji je Joyce znao i koji je ludačkom pomnošću slavio u Uliksu. Sada se sve promijenilo. Doduše, većina
ulica i mnoge zgrade kojima Joyceovi likovi kruže na svom putu u vječnost još uvijek postoje, ali srce mjesta je organ presađen iz Silikonske doline preko polja maka u Afganistanu: Irska je najveći izvoznik kompjuterskog softvera u svijetu, a njen glavni grad je važan uvoznik najtežih od teških droga. Gdje je sada “pravi” Dublin?
Treba izbjegavati imenovanje Joycea utemeljiteljem turističke industrije Irske. Naš ministar kulture, turizma i sporta poziva nas da se “veselimo/džojsiramo”* 16. juna ove godine, na stogodišnjicu Bloomsdaya, ali u Dublinu, kao i drugdje, Uliks je i dalje jedno od djela svjetske književnosti o kome se najviše priča, a koje se najmanje čita. Nema ničeg lošeg u zabavi – doručak od slanine, kobasica, krvavica i najtipičnijeg irskog jela – prženog rendanog krompira, bit će poslu- žen masi od deset hiljada “džojsovaca” na Ulici O’Connell – a javna kritička eksplozija Roddyja Doylea protiv Uliksa početkom ove godine vjerojatno nije toliko književni sud koliko primjer onog ogorčenja koje mnogi od nas osjećaju zbog sveprisutnosti i srozavanja mita o Joyceu.
Bloomsday (termin koji sam Joyce nije upotrijebio) bio je smišljen 1954. godine, na pedesetu godišnjicu, kada su romanopisac Flann O’Brien i pisac i urednik časopisa John Ryan organizirali nešto što je trebalo biti cjelodnevni obilazak rute iz Uliksa. O tom pothvatu piše Ryan u svojoj knjizi uspomena Prisjećajući se kako smo stajali – koju su duhoviti Dablinci preimenovali u Prisjećajući se kako smo teturali – i u knjizi Nije šala, biografiji o O’Brienu iz pera pjesnika Anthonyja Cronina, koji je bio jedan od hodočasnika. Croninova tmurna verzija tog “strukturiranog i na neki način neveselog” događanja vjerojatno je tačnija verzija.
Pohod je počeo u domu arhitekta Michaela Scotta pored kule Martello u Sandycoveu, gdje su posljedice pića koje je Scott ponudio izazvale tuču između O’Briena i pjesnika Patricka Kavanagha. Kao što se moglo očekivati, nakon toga
stvari su pošle nizbrdo i obilazak je prekinut na pola puta, kada su iscrpljeni Lestrigonci podlegli pijanstvu i gnjevu u pubu Bailey u centru grada.
* U originalu stoji “rejoyce”; neprevediva igra riječima koja sadrži i upućivanje kako na samog Joycea tako i na glagol u značenju “veseliti se”, ali i na ovogodišnji festival proslave Bloomovog dana u Dublinu koji nosi naziv “ReJoyce Dublin 2004”. (Prim. prev.)
Cronin je bio začetnik još jedne manifestacije na Bloomov dan 1982, kada su pisci iz cijelog svijeta bili pozvani u Dublin da proslave Joyceovu stogodišnjicu. Među istaknutim umjetnicima koji su došli bio je – da, da – Borges, koji je tada imao osamdesetak godina i bio je potpuno slijep. Po njega je na aerodrom došlo par dobrovoljaca dočekivača-domaćina, koji su ga ostavili u njegovom apartmanu u hotelu Shelbourne, a zatim su otišli da obave još dočekivanja i dobrodošlica. Kada su se vratili, kasno istog dana, Borges je još uvijek bio u svojoj sobi i u stvari je nije ni napuštao svih proteklih sati. [ta je mogao učiniti, upitao je Borges, budući da ne poznaje grad niti bilo koga u njemu? Sve od tada, kad čujem za proslave Bloomovog dana, to je nažalost slika koja mi odmah iskrsne pred očima: stari, slijepi pisac, jedan od najvećih svoga vremena, sjedi sâm u hotelskoj sobi s pogledom na nevidljivi park St. Stephen’s Green.
John Banville
Objavljeno u New York Timesu 13. juna 2004.
Prevela: Ksenija Kondali