Fenomeni

Bojan Bilić (ur.): U mrežama drugosti [Mediterran Publishing]

Foto: Jason Leung

Nasilni raspad države, erupcija destruktivnog nacionalizma, sveopšte osiromašenje i deindustrijalizacija, nelegalna privatizacija, korupcija, prekarnost, kršenje ljudskih prava, nedostatak stabilnosti, predvidljivosti i sigurnosti – sve su to elementi konteksta u kom su pitanja povezana s LGBT populacijom u postjugoslovenskom regionu dospela na političku agendu aktivističkih grupa. Rodna i seksualna emancipacija su često – iako ne obavezno na eksplicitan način – u srži debata i zakonodavstva koje instrumentalizuje (naročito žensko) telo zarad navodno „nacionalne stvari” i marginalizuje one koji ne uspevaju da se identifikuju sa strogim okvirima heteronormativnog kanona.

U mrežama drugosti je briljantna, pravovremena i angažovana knjiga koja doprinosi rastućem broju LGBTQ studija. Sociološke analize retko pristupaju višestrukim, ukrštajućim diskriminacijama na tako eksplicitan način nudeći mnoštvo autorskih glasova i perspektiva. Ovaj zbornik će bez sumnje ostaviti trajan utisak na sve koji ga budu pročitali.
(Paul Stubbs, Ekonomski institut, Zagreb)

Intersekcionalnost i LGBT aktivizam u Srbiji i Hrvatskoj

„Intersekcionalnost je bila življena stvarnost pre nego što je postala termin”, uskliknula je crna feministkinja i profesorka prava Kimberle Crenshaw (2015, na mreži) u prikazu vijugave putanje razvoja pojma koji je skovala 1989. godine. Razočaranje koje provejava iz njene izjave pokazuje da se intersekcionalnost – naširoko veličana i osporavana – pretvorila u poštapalicu zbog koje više nema mnogo saglasnosti o tome šta ona znači i kako je primeniti u analitičkoj praksi (Davis, 2008). Prvobitna ideja trebalo je da pruži pojmovni okvir za objašnjenje pozicije crnih i drugih ne-belih žena u zakonu o građanskim pravima i pokretima za građanske slobode u Sjedinjenim Američkim Državama. Crenshaw je svoju kritiku usmerila ka tada uobičajenom viđenju „rase” i roda kao uzajamno isključujućih kategorija. Naglasila je da su zbog takvog „jednoosnog“ pristupa crne žene pravno nevidljive, te da se ne uvažava njihovo složeno iskustvo.1 Drugim rečima, dotadašnji teorijski instrumenti nisu mogli da „uhvate” efekat koji je proizvodila diskriminacija crnih žena pred zakonom. Pojam intersekcionalnosti izazvao je tektonsko pomeranje u feminističkoj teoriji jer je ukazao na to da iskustvo crnih žena zahteva nove paradigme i ponudio analitičku platformu koja potcrtava raskršća opresije povezujući političke ciljeve inkluzije s teorijom moći (Cooper, 2015).

Iako pozdravljen kao najtrajniji teorijski doprinos crnog feminizma u poslednjoj četvrtini 20. veka (Cooper, 2015; McCall, 2005), pojam intersekcionalnosti dugo je optuživan za „smrtni greh u ženskim studijama” – esencijalizovanje identiteta (Davis, 2014, str. 19). Imajući na umu tu optužbu, u novom izdanju članka iz 1989. godine, Crenshaw (1991, str. 1244) tvrdi da zadatak intersekcionalnosti nije da ponudi „sveobuhvatnu teoriju identiteta”, već da omogući kritički pogled na delovanje moći koji bi naglasio njegovu višestrukost. Na taj način, Crenshaw uspostavlja razliku između ličnog i strukturnog identiteta: dok se lični odnosi na ukuse, crte, rodnu performativnost i intimne odnose, strukturni uzima u obzir kombinaciju roda, „rase”, klase, seksualne orijentacije, državljanstva i telesne sposobnosti koja ima konkretne pravne i društvene posledice (Cooper, 2015). U tom smislu, „intersekcija nije odredište nego polazište” (The Editors, 2015, na mreži), a intersekcionalnost nije teorija identiteta nego „analitički senzibilitet, način razmišljanja o identitetu i njegovom odnosu prema moći” (Crenshaw, 2015, na mreži). Intersekcionalnost je, dakle, političko sočivo kroz koje se otkrivaju stecišta širih (geo) političkih i pojedinačnih iskustava diskriminacije, tako da ono što je izbrisano postaje vidljivo.2 Prema tome, intersekcionalno osetljiva empirijska analiza, u kakvu se upuštaju autorke i autori ove knjige, upire prstom u institucionalizovane privilegije3 i prakse isključivanja koje ograničavaju životne mogućnosti istovremeno otkrivajući sposobnosti delovanja i strategije opstanka.

Intersekcionalnost i LGBT aktivizam u Srbiji i Hrvatskoj

Ovaj zbornik se rukovodi političkim potencijalom intersekcionalnosti zasnovanim na njenoj povezanosti sa severnoameričkim borbama protiv rasizma i odgovara na prazninu u istraživanju višestrukih i međusobno povezanih kategorija diskriminacije na prostoru bivše Jugoslavije. Nedostatak intersekcionalne svesti proističe iz mnoštva činilaca vezanih za dugotrajnu postjugoslovensku tranziciju u kapitalizam, koja se ogleda u negiranju progresivnih dostignuća državnog socijalizma, kao i iz prateće fragmentacije i profesionalizacije postjugoslovenskog feminizma.

Ratovi za jugoslovensko nasleđe i period koji im je usledio podudarili su se s većom vidljivošću aktivnosti vezanih za ljudska prava, između ostalog i lezbejskih i gej inicijativa. U nepovoljnim okolnostima, obeleženim strahom, egzistencijalnom nesigurnošću, siromaštvom i nadmetanjem za ograničene strane donacije, glavni deo aktivističke „scene” brzo se profesionalizovao (Bilić, 2016). Iz profesionalizacije i birokratizacije potekli su pritisci stranih donatora koji su išli u prilog tankom urbanom sloju (Bilić & Stubbs, 2015) iako je on već računao na znatan društveni i simbolički kapital. To je dovelo do ubrzane „podele rada“, što je omogućilo organizacijama da se, mada su deklarativno davale prednost saradnji a ne nadmetanju, specijalizuju za određene oblasti (npr. ženska prava, nasilje u porodici, problemi Roma, tranziciona pravda itd.). Preklapanja i ukrštanja mnogobrojnih osa opresije često su ostajala izvan vidokruga tako fragmentisanog aktivističkog polja. Široko prihvaćen pristup ljudskim pravima koji implicitno legitimizuje postojeću raspodelu statusa i moći (Kennedy, 2002) udružio je snage s odsustvom pitanja vezanih za društvene klase, nejednakost i stratifikaciju u postjugoslovenskim studijama.4

Intenzivna nacionalistička homogenizacija 1990-ih godina ojačala je autoritarno i patrijarhalno nasleđe koje je uslovilo uglavnom heteronormativna društvena istraživanja orijentisana na političku elitu. Proučavanja društvenih aspekata roda i seksualnosti, naročito onih koji se ne mogu podvesti pod heteronormativni kanon, i dalje su daleko od institucionalnih centara sociološkog znanja u regionu. Zato se takve studije moraju potražiti u alternativnim „epistemičkim zajednicama“ čije se delovanje uglavnom odvija izvan univerziteta i instituta koje finansira država.5 Takve „epistemičke zajednice” se oslanjaju na finansijsku pomoć stranih donatora i retko uspevaju da nađu put do zvaničnih univerzitetskih programa i čitalaca izvan uskog kruga u kojem nastaju.6 U okolnostima obeleženim visokim stepenom homofobije i transfobije, rodno i seksualno nenormativne grupe i naročito ukrštanja njihovih pozicija stoga ostaju ispod sociološkog radara.

Pored toga, nedostatak intersekcionalnog promišljanja i delovanja odraz je fragmentacije i generalno lošeg stanja postjugoslovenskog (i globalnog) feminizma. Feministički aktivizam u regionu nije mogao da izbegne sudbinu Jugoslavije koja je kao multietnička zajednica pružala povoljan okvir za feminističko organizovanje budući da ono, u principu, s podozrenjem gleda na nacionalnu državu. Jugoslovenski (pretežno akademski) feminizam, koji se suočavao s mnogim preprekama, nije uspeo da uzdrma duboko ukorenjene patrijarhalne obrasce iako su društvenoekonomske strukture i zakonska rešenja podržavali emancipaciju žena. Postjugoslovenski procesi aktivističke profesionalizacije i osnivanje nacionalnih kancelarija i agencija za rodnu ravnopravnost oslabili su feminističku politiku delimično je redukujući na proces uvođenja rodne ravnopravnosti u društveni mainstream (Grozdanić, 2013; Petrović, 2012). Diskurs o rodnoj ravnopravnosti, artikulisan po tehnokratskim merilima, proizvodi efekte suprotne nameravanim, odnosno „obezrođuje” (Jalušić, 2009, str. 60) i depolitizuje feministička pitanja.

Zalaganjem za intersekcionalni pristup i nalaženjem inspiracije u teškom iskustvu borbe crnih osoba protiv rasne potčinjenosti želimo da naglasimo moguće paralele između intelektualnog temelja koji su postavile crne feministkinje i pokušaja postjugoslovenskih teoretičara/ki i aktivista/kinja da se u svom „poluperifernom” kontekstu izbore s ukrštajućim opresijama. Osnovu bliskosti između ova dva antihegemonijska projekta čine nastojanja da se i ne-bele osobe i ljudi iz bivše Jugoslavije i, šire posmatrano, Istočne Evrope, tretiraju i kao subjekti, a ne samo kao objekti znanja. S jedne strane, pitanja o primenljivosti intersekcionalnosti u domenima nevezanim za crne osobe odraz su supremacijske sumnje da crne feministkinje mogu da stvore „univerzalno primenljivu” teoriju (Carbado, 2013),7 dok se, s druge, prostor bivše Jugoslavije često posmatra kao „laboratorija“, odnosno empirijsko „skladište” podataka koji se analiziraju i objavljuju na nekom drugom mestu, u publikacijama koje retko imaju povratnu spregu s lokalnim političkim diskusijama. Feministička teoretičarka Svetlana Slapšak (2012, str. 40) u tom smislu kaže:

Postoji izvesna međunarodna senka – kolonijalno ponašanje koje se sastoji u grabljenju, banalizovanju „vrućih” tema i odnosu prema njima koji ponekad otvoreno ispoljava nepoznavanje i nepoštovanje lokalnih izvora, kao i proizvoljan i površan i/ili nepouzdan izbor lokalnih podataka. Povrh svega, toj kolonijalnoj situaciji često su služili i doprinosili pripadnici lokalne zajednice, spremni na ponašanje kolonijalizovanih. To je vrlo ozbiljan problem u regionu, jer je „mudrost kolonijalizovanih” delotvorna – gotovo bez izuzetka – u obnavljanju konzervativnih „vrednosti” koje su nametnute kao oslobađanje od socijalističkih ideoloških prinuda i, zauzvrat, nameću nacionalističke diskurse i praksu, koriste prisilno ćutanje i druge antropološke znake moći distribuirane novim kanalima.

Kad postavljamo pitanje o tome kako se aspekti nenormativnih rodnih i seksualnih identiteta kombinuju u pojedinačnim životima i kako se prema njima odnose aktivistička politika i inicijative u Srbiji i Hrvatskoj, imamo na umu tu neokolonijalnu „međunarodnu senku” (Slapšak, 2012, str. 40) što prelazi ne samo preko svega što radimo, nego i preko svih sistema opresije koje ovaj zbornik razotkriva, noseći potencijal da u nama izazove posebno problematičnu „autokolonizaciju” (Blagojević, 2009; Kiossev, 2011). Dok preplićemo intersekcionalnost i LGBT aktivizam u složenom političkom prostoru savremene Srbije i Hrvatske, ne tragamo samo za jezikom koji otkriva iskustvene aspekte višestruke opresije i glasove straha i frustracije što prate praksu isključivanja, nego nastojimo da povežemo tokove aktivističkog delovanja i osnažimo kritički potencijal intersekcionalnosti kao osnove za inkluzivnu koalicionu politiku.

Priznavanje ukrštenih vidova diskriminacije koji oblikuju rodno izražavanje i seksualne identifikacije, kao i pisanje o tome, naročito su važni na osiromašenom prostoru bivše Jugoslavije gde premoć neoliberalnog kapitalizma sve više prikriva nesigurnost i neizvesnost predstavljajući ih kao stvar individualnog izbora i razvojnih šansi. Otuda nam je cilj da uspostavljanjem komunikacije između političkih i pojmovnih pitanja i aktivističke prakse prevaziđemo elitističko „istraživanje aktivizma” i učvrstimo svoju posvećenost refleksivnom aktivističkom istraživanju. Ta naučnoaktivistička simbioza, koja iziskuje „uklapanje različitih stavova i perspektiva” (Stubbs, 2012, str. 12) ne samo što usidruje teoriju u življenu stvarnost, nego je i sastavni deo našeg uverenja da LGBT pokret kao nosilac progresivnih društvenih promena treba da bude „prvi među onima koji postavljaju teško pitanje ko je i zašto isključen, kao i šta učiniti povodom toga” (Sears, navedeno u Sernatinger & Echeverria, 2013, na mreži).

Ova knjiga povezuje Srbiju i Hrvatsku kako bi uspostavila analitički temelj koji priznaje zamagljene interakcije, tenzije, napukline i razočaranja unutar i između naših zemalja i na širem postjugoslovenskom prostoru. Iako se većina priloga odnosi na dešavanja u okviru nacionalne države, svi, u manjoj ili većoj meri, problematizuju „metodološki nacionalizam” (Chernilo, 2011)8, jer prate višestruke transrepubličke odjeke događaja i činove otpora ohrabrujući inkluziju drugih republika u buduće analize.9

Fokusiranje na Srbiju i Hrvatsku je, dakle, pre svega politički čin kojim se ukazuje na potencijal rodne i seksualne nenormativnosti da ospori uzajamno potkrepljujuće patrijarhalne mehanizme isključivanja prisutne u obe zemlje. Tu „antitetičku solidarnost” (veljak, 2005) dobro ilustruje jedan kvir aktivista, učesnik i beogradske Parade 2001. i zagrebačkog Prajda 2002. godine:

Fašisti i nacionalisti došli su da prebijaju ljude. Svi su izgledali kao muškarci, onako kako tradicionalni muškarci izgledaju. Svi su se pozivali na svoj nacionalni identitet i svi su se pozivali na Boga. To su tri stvari koje najčešće idu jedna s drugom. Uzvikivali su: „Idite u Hrvatsku!”, „Ustaše!”. Kad sam otišao na Gej paradu u Hrvatskoj, nacionalisti su vikali: „Idite u Srbiju!”, „četnici!”. To je ista stvar, samo se govori tamo. vidimo isti obrazac… Srpski identitet se uglavnom konstruiše nasuprot hrvatskom – ili bilo kojem drugom, ali hrvatski identitet je u to vreme bio najveća pretnja srpskom identitetu (navedeno u Dioli, 2011, str. 128).10

Otuda, ova knjiga pokazuje da su i nemogućnost prilagođavanja sputavajućem nacionalnom kanonu i metode oslobađanja tokova znanja i emocija koji se ne mogu zadržati unutar nacionalnih granica blisko povezani s rodnim i seksualnim različitostima i praksom koja se oslanja na transnacionalne mreže solidarnosti.

Svako poglavlje osvetljava dimenzije proživljenog iskustva kojem do sada nije posvećena odgovarajuća pažnja. Tematski i metodološki raznovrsni tekstovi koji kombinuju empirijsku analizu s autoetnografskim narativima daju složen prikaz isključivanja i hijerarhizacija koji postoje ne samo u još uvek homofobnim/transfobnim državnim institucijama, medijima i na drugim javnim mestima, nego i u okviru samih LGBT aktivističkih poduhvata kojima često nedostaje intersekcionalna osetljivost i refleksivnost.

Bojan Bilić

1 Crenshaw (1989) polazi od sudskog procesa „DeGraffendreid protiv General Motors” u kojem su Emma DeGraffendreid i još nekoliko crnih žena tužile General Motors za diskriminaciju Afroamerikanki, a ne samo za diskriminaciju žena i Afroamerikanaca. Za vreme suđenja General Motors je izneo dokaze da zapošljava i (bele) žene i crne muškarce i nije proglašen krivim za diskriminaciju drugih žena i druge „rase”. Sud, dakle, nije imao pravnu osnovu za priznavanje višestrukih aspekata identiteta crnih žena.

2 Cooper (2015) koristi metaforu „skidanje vela” kojom je w. E. B. Du Bois označio procese upoznavanja belaca sa životnim iskustvom crnaca. Autorka kaže da intersekcionalnost ne može „uvesti zajednice koje se nalaze iza vela u potpunu legibilnost“, ali može „pocepati veo i pobrinuti se da nijedan argument u korist njegovog obnavljanja ne bude artikulisan” (Cooper, 2015, na mreži).

3 Svi identiteti su višedimenzionalni i „intersekcionalni” (na primer, beli, telesno sposobni heteroseksualni ili gej muškarci srednje klase takođe imaju intersekcionalni identitet), ali intersekcionalna analiza – kao pristup primenjen u ovoj knjizi – treba da označi sistemske nejednakosti u društvenom položaju. Imajući na umu „intersekcionalnu” prirodu identiteta, yuval-Davis zagovara upotpunjavanje interkategoričkog pristupa intrakategoričkim pristupom (npr., nisu svi heteroseksualni muškarci privilegovani i nisu sve lezbejke potlačene). Ako to izostane, interkategorički pristup „može biti shvaćen više kao dopunski, a ne kao konstitutivni pristup odnosu između društvenih kategorija” (yuval- Davis, 2011, str. 7).

4 više o tome i o skorašnjim izuzecima vidi, na primer, u Lazić (2011), Bieber i dr. (2014), Horvat i Štiks (2015).

5 Indikativno je zapažanje Biljane Kašić (2016) da kurs feminističkih teorija koji drži na Katedri za sociologiju Univerziteta u Zadru ne može da dobije status obaveznog predmeta pošto je interdisciplinarnog karaktera. Ona tvrdi da „sociologija nije poseban slučaj niti izuzetak” (Kašić, 2016, str. 136).

6 Npr., Blagojević i Dimitrijević (2014), Dobrović i Bosanac (2007), Stojaković (2014). Pronicljiv opis odnosa između (levičarski nastrojenih) teoretičara i aktivista u današnjoj Srbiji i Hrvatskoj vidi u Grupa za konceptualnu politiku (2013).

7 Carbado (2013) kaže da su neki teoretičari marginalizovali intersekcionalnost, jer polaze od pretpostavke da ona na esencijalizovan način predstavlja crnkinje i odnos između „rase” i roda. Da bi osporio takva tumačenja, autor koristi intersekcionalnost u svom pristupu pitanjima vezanim za muškarce, muškost, „rasu” i seksualnu orijentaciju.

8 Chernilo (2008) tvrdi da se metodološki nacionalizam odnosi prema nacionalnoj državi kao prema nečemu što nužno predstavlja moderno društvo stavljajući znak jednakosti između sociološkog pojma društva i procesa istorijskog formiranja nacionalne države u modernom vremenu.

9 Stubbs (2012, str. 14) kaže da se „promenljiva geometrija i diskurzivne pretenzije na prostor, razmere i domet moraju proučavati bez ograničenja koje apriorno nameće nacionalna država”, ali i da je transnacionalni istraživački okvir u jugoslovenskim studijama „više stav ka kojem treba težiti nego što je sine qua non”.

10 Slično tome, Selmić (2016) pokazuje da se mnogi neheteroseksualni pojedinci u Bosni i Hercegovini pozicioniraju izvan etnokratskog političkog sistema koji se i dalje drži ideje da je etnička pripadnost ključni kriterijum političkog života. Autorka se pita da li LGBT aktivističke inicijative mogu da ohrabre transetničke mreže solidarnosti i podrške koje bi otvorile put ka drukčijoj vrsti političkog uređenja u toj duboko podeljenoj zemlji.

Reference

Bilić, B. (2016). whose Pride? The ‘LGBT community’ and the organisation of Pride parades in Serbia. U Slootmaeckers, K., Touquet, H., & vermeersch, P. (ur), The EU enlargement and gay politics: The impact of Eastern enlargement on rights, activism and prejudice (str. 203-220). London: Palgrave Macmillan.

Bilić, B., & Stubbs, P. (2015). Unsettling „the urban” in post-yugoslav activisms: Right to the City and Pride parades in Serbia and Croatia. U K.

Jacobsson (ur), Urban movements and grassroots activism in Central and Eastern Europe (str. 98-113). London: Ashgate.

Blagojević, J., & Dimitrijević, O. (ur). (2014). Među nama: Neispričane priče gej i lezbejskih života. Beograd: Heartefact.

Blagojević, M. (2009). Knowledge production at the semiperiphery: A gender perspective. Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja.

Carbado, D. (2013). Colorblind intersectionality. Signs: Journal of Women in Culture and Society, 38, 4, 811-845.

Chernilo, D. (2011). The critique of methodological nationalism: Theory and history. Thesis Eleven, 106, 1, 98-117.

Cooper, B. (2015). Intersectionality. U Disch, L., & Hawkesworth, M. (ur), The Oxford handbook of feminist theory. Preuzeto sa https://www.academia. edu/15810756/Intersectionality

Crenshaw, K. w. (2015). why intersectionality can’t wait. The washington Post. Preuzeto sa www.washingtonpost.com/news/in-theory/wp/2015/09/24/ why-intersectionality-cant-wait

Crenshaw, K. w. (1991). Mapping the margins: Intersectionality, identity politics, and violence against women of color. Stanford Law Review, 43, 6, 1241-1299.

Crenshaw, K. w. (1989). Demarginalizing the intersection of race and sex: A black feminist critique of antidiscrimination doctrine, feminist theory and antiracist politics. The University of Chicago Legal Forum, 140, 139-167.

Davis, K. (2014). Intersectionality as critical methodology. U Lykke, N. (ur), Writing academic texts differently: Intersectional feminist methodologies and the playful art of writing (str. 17-29). New york: Routledge.

Davis, K. (2008). Intersectionality as buzzword: A sociology of science perspective on what makes a feminist theory successful. Feminist Theory, 9, 1, 67-85.

Dioli, I. (2011). Queer theatrical performance and social action in Belgrade (neobjavljeni masterski rad). University of Bologna, Bologna. Preuzeto sa www.pecob.eu/Ma-theses-on-Central-Eastern-Europe-and-Balkan-Countries

Dobrović, Z., & Bosanac, G. (ur). (2007). Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj. Zagreb: Queer Zagreb.

Đilas, M. (1957). The new class: An analysis of the communist system. New york: Frederick A. Praeger.

Grupa za konceptualnu politiku. (2013). Bud’ i ti ljevičarski aktivista! Deo 2: Ljevičarske konferencije i letnje škole. Preuzeto sa http://konceptualnapolitika. blogspot.rs/2013/10/bud-i-ti-ljevicarski-aktivista-deo-2_11.html

Horvat, S., & Štiks, I. (ur). (2015). Welcome to the desert of post-socialism: Radical politics after Yugoslavia. London: verso.

Kašić, B. (2016). ‘Unsettling’ women’s studies, settling neoliberal threats in the academia: A feminist gaze from Croatia. Women’s Studies International Forum, 54, 129-137.

Kennedy, D. (2002). The international human rights movement: Part of the problem? Harvard Human Rights Journal, 15, 101-126.

Kiossev, v. (2011). The self-colonizing metaphor. Preuzeto sa http://monumenttotransformation. org/atlas-of-transformation/html/s/self-colonization/ the-self-colonizing-metaphor-alexander-kiossev.html

Lazić, M. (2011). čekajući kapitalizam: Nastanak novih klasnih odnosa u Srbiji. Beograd: Službeni glasnik.

McCall, L. (2005). The complexity of intersectionality. Signs: Journal of Women in Culture and Society, 30, 3, 1771-1800.

Petrović, J. (2012). what is left of the feminist left. U Kašić, B., Petrović, J.,

Prlenda, S., & Slapšak, S. (ur), Feminist critical interventions: Thinking heritage, decolonising, crossings. Ljubljana, Zagreb, Beograd: Red Athena University Press.

Sears, A. (2005). Queer anti-capitalism: what’s left of lesbian and gay liberation? Science & Society, 69, 1, 92-112.

Selmić, A. (2016). S one strane etnokratske države? LGBT aktivizam u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini. U Bilić, B. (ur), Preko duge u Evropu: LGBT aktivizam i evropeizacija na prostoru bivše Jugoslavije (str. 207-232). Beograd: Centar za kvir studije.

Sernatinger, A., & Echeverria, T. (2013). Queering socialism: An interview with Alan Sears. New Politics. Preuzeto sa http://newpol.org

Slapšak, S. (2012). women, yugoslavia, anti-communist narcosis and new colonialism: Maps, roads, exists. U Kašić, B., Prlenda, S., Petrović, J., & Slapšak,

S. (ur), Feminist critical interventions: Thinking heritage, decolonising, crossings (str. 40-49). Ljubljana, Zagreb, Beograd: Red Athena University Press & Centre for women Studies.

Stojaković, A. (ur). (2014). Parada ponosa i LGBT populacija. Beograd: Fond za otvoreno društvo.

Stubbs, P. (2012). Networks, organisations, movements: Narratives and shapes of three waves of activism in Croatia. Polemos, 15, 2, 11-32.

The Editors. (2015). Letter from the editors: „Intersectionality, class, and (de) colonial praxis. Preuzeto sa http://postcolonialist.com/global-perspectives

veljak, L. (2005). Granice liberalne demokracije. Arhe, 2, 4, 237-246. yuval-Davis, N. (2011). The politics of belonging: Intersectional contestations. London: Sage.