2. Jul 2009. godine
17:30
Lahden Stadion, Lahti
Referee: Petur Reinert (Faroe Islands)
Lahti (Finska) – Dinamo (Tirana)
4 1
Rafael 2′, 86′ Kuli 28′
Moilanen 43
Haara 52`
Konsta Pitkala je ušao u svoj restoran u Lahtiju i začudio se kada je vidio ženu kako sjedi za stolom i razgovara sa nepoznatim ljudima. Ona to inače nikada nije radila, jer nije željela sa gostima da bude u bilo kakvom odnosu van poslovnog. Konsta Pitkala je otišao do šanka i pitao konobara da li je sve u redu.
– Jeste, oni tamo – pokazao je glavom ka stolu gdje je njegova žena sjedjela – su iz Albanije.
– Da, utakmica – sjetio se Konsta.
– Kako je bilo?
Konobar se nasmiješio:
– Pobijedili smo: 4:1.
Konsta Pitkala je pomislio da ti stranci sigurno poznaju njegovu ženu i uznemirio se, jer, ona nikada nije govorila o svojoj prošlosti, a on je nikada o tome nije pitao.
– Ko je dao golove – pitao je Konsta a uopšte ga to nije interesovalo. Konobar je rekao tri imena – Rafael, Moilanen i Haara.
Kada je Bekim Brahja pogledao natpis iznad vrata restorana rekao je svojim pratiocima:
– Stigli smo.
Bekim je bacio cigaretu na pločnik iako je nije dovršio do kraja. Niti on, niti njegovi pratioci nijesu uopšte razmišljali o rezultatu. Gledali su utakmicu bez velikih emocija iako su željeli da njihov tim pobijedi.
Dok je stajao ispred vrata restorana, Bekim je mislio samo o jednom: da ispuni ono što je obećao da će učiniti, tamo, u Tirani. Ništa više. Otvorio je vrata restorana, i prvo ugledao njeno lice.
Elsa Ferraj je već dvije godine očekivala sličan poziv i pripremala se za njega ali ipak nije mogla da sakrije drhtaj koji je prošao njenim tijelom. Od jutra je bila uznemirena, a predosjećaj je rijetko varao. Čula je na vijestima da stiže fudbalski tim iz Tirane, kvalifikacije za Ligu Evrope, naš tim je izraziti favorit.
Elsa Ferraj je dobro čula i dobro razumjela:
– Mogla bi malo sjesti sa nama – rekao joj je na njenom maternjem jeziku.
– Iz Albanije ste?
– Naravno, kao i ti.
Sjela je sa njima. Da nije, da je odmah, brzo, otišla, da li bi, šta bi se, iza ugla, ispred, sa druge strane brda, farovi u daljini, ali ko smo mi da mijenjamo stvarnost, šta mi znamo o suštini nevjerovatnih stvari koje se dešavaju svuda i stalno?
– Živim već nekoliko godina u Lahtiju. Imam muža i dvoje djece. Miran život.
– Kako se prezivaš?
– Ferraj, Elsa Ferraj.
– Ne prezivaš se Pitkala, kao muž? Očekivao sam da upoznam Elsu Pitkala. Ili kako već.
– Ostavila sam isto prezime, nije ovdje kao kod nas.
– Imaš pozdrave. Iz Tirane.
Ćutala je.
Tog drugog jula 2009. godine u gradu Lahti, u Finskoj desile su se tako obične, tako fantastične stvari, da bi se o njima moglo pisati do vječnosti same. Prošao sam ulicom do Kauppatorija, čula se pjesma iz nekog stana, slavili su pobjedu, ili rođendan, ili nečije rođenje, ili…dlanovi su mi se oznojili, nekada čovjek može da poludi, ako samo pomisli, ako se usudi. Jer tako se dešava, stojiš, posmatraš i pomisliš – mogla bi to biti i dobra priča. Začudiš se kada shvatiš da ti je ključ u džepu i da je lako. Vrata se odškrinu. I tako sve počne…
Tog drugog jula 2009. godine i ja sam krenuo na putovanje. Putovanje za koje nijesam imao ni najmanju ideju kako će se završiti, ali tako je bolje. Bolje je. Nikada ne znati. Ne znati, iz kog će grma iskočiti zec.
Iz 52 kratke priče o evropskom fudbalu, Fenomeni, 2012.