Jasan Pogled
U kupeu voza djevojčica sjediNjen pogled livade, kuće, oblake slijediPita: “Kako je moguće da kuće trče, da oblak blijediKako je moguće da voz stoji”“Jedan, dva, tri, pedeset” – ona brojiKoliko je drveća brzinom munje proletjeloKoliko je kuća na tlo sletjeloNiko je ne može uvjeriti da je voz taj koji se […]
Ona koja živi od osjećaja. Za osjećaj. Da se naježi, da utrne, da se ozari. Kako da opstane među bezdušnima? Ljubav koja raste u njoj biva potisnuta i ne preliva se u novi okean. Zar je njen najveći grijeh što tako silno osjeća sve? Ne zna ništa o svijetu laktanja, […]
Pokušavaš, ne ide.Niko ne vjeruje ni jedne jedine riječi.Ni o brodovima koji tonu.Ni o vozovima koji se survavaju.Ni o djeci koja kolju.Ni o psima koji govore.Ne vjeruju ti da postoje dubrovački golubovi i kotorske mačke.Ni da je more slano.Ni da niko nije koračao mjesecomKad im pričaš o buretu i Diogenu […]
Kažu rad je stvorioČovekaAli dokolicaOdmorBiranje šta želišIl neŠta voliš iliNe TišinuBuku PustitiMašti na voljuSetiti se ko si bilaAko ikadPre popravkePre ukalupljivanjaDugi DaniZa ništaI na krajuShvatimDaI dubineI kvalitetI suštinaAli smehTreba mi smehOd srcaSlobodanVeseliOslobađajućiSmehDa bude kao balončićiŠampanjcaIli prirodnog izvoraMože i đakuziNisam probirljivaKao pena od talasaKao zrak suncaŠto probije oblakeKao veseliPotok Branislava Kosić Vidić
Nebo me juče nagradilo,kao u bajci,sa tri svoja astronomska čuda. U luku poređano šest planetau praskozorju dvanaestog avgustovskog dana,Perseidi što gore u mraku bez Mesečevog sjaja,i Sunce, čije je srceulovljeno u zamku Mesečeve senke. Koliko je zahvalnosti Bogušto se u sedmoj deceniji još radujem praskozorjui vidim, bez naočara, čaroliju na […]
1. Sad mu ne ostaje drugo nego da napiše pesmuO dodirima, poljupcima, šaputanjima,I rečima ih nekako sačuva da ne potonu u zjap zaborava. Vara se. Reči ne čuvaju ništa, i odnose sveKao i vetar koji je ušao kroz prozor što je odneo sveKada se poslednji put zagrliše. 2. Posle poljubaca, […]
Gordo je rušio kamene mostove.Sladostrasno ih pretvarao u prah.Razvijani prah se pretvarao u ništa.On se pretvarao u led.Ona u nigdinu.– Šta to pucketa? – pita – Sjediš li pored vatre?– Moja minđuša se klati – kaže jecajno – Dotiče slušalicu.Zna: velika srebrna alka koja joj divno pristoji ukazuje se ljupko […]
sedi pesniče naspram mene,i tvoja ta naspramnost je pesma,avangarda ima milione licaali da li avangarda vidi milione poginulih lica?Neka je dobro tvoje.A šta je moje?Ja ću senke izvesnih ljudi učiniti krvavim,raskomadaću i tvoje Sunce iraskomadaću lično vreme Sunca izariću kandže u tvoj Mesec.Pa ti piši pesme pesniče.Ti mi kažeš pesniče […]
Pokušavam apsorbovatimutne volšebnikenagomilane kalendare prošlosti.Prošlost koja uvjek juri za nama.Noć pada nad vodom i harpije se bude.U Ohridu oživljavam ljubavi mrtve.Idem protiv zaborava prelazim Rubikon.Odjekuje klopot tačke bez povratka,niz nepregledne stepenice grada.Mrak grli ispupčene figure, miluje –prstima po vazduhu; tvoje sjenke u njemu.Siluetu novog svijeta obrglila je praznina.Mramorni kipovi i […]
Stalno je govorila: Gledam ih s prezirom.Stalno sam želio da me gleda.Nikada me nije gledala.Samo je pričala i krila oči.Kad me je konačno pogledala, stresao sam se od prezira u lijepim očima.I ostavio sam je.Kao umiruću pčelu.Nosim žaoku u srcu. Boris Jovanović