Piše: Muharem Bazdulj
(Pogovor za knjigu izabranih pjesama Leonarda Koena – Moj život u umjetnosti, izdavač – Alternativni Institut, Mostar)
Jesus was a sailor
(L.C. Suzanne)
Više nego itko drugi, Leonard Cohen je svjestan samoće koja prati naše živote. Ovako veli Michel Houellebecq, valjda najvažniji suvremeni francuski pisac. Treba mu vjerovati, ako ni zbog čega drugog, a ono zarad činjenice da je Houellebecq u svojim romanima stvorio neke od najupečatljivijih opisa samoće, čežnje i tjeskobe u modernoj književnosti.
Ako on, dakle, tu Cohenu priznaje prvenstvo, to ipak nešto znači. S druge strane, međutim, Cohenu nikakve preporuke, pa ni Houellebecqove, ne trebaju. Ko god je (a ko nije?) proveo neke sate i minute svog života u mračnoj sobi ispunjenoj tek Cohenovim glasom, zna ono o čemu Houellebecq govori. I zbilja, nema danas većeg pjesnika samoće od Leonarda Cohena.
Samoća nas upućuje u esenciju stvari, jer je njihova esencija također samoća. Ovako zbori pjesnik, nešto mlađi Cohenov suvremenik, i sunarodnjak na izvjestan način, danas nažalost pokojni, ruski Židov Josif Brodski što će pišući na Leonardovom maternjem jeziku postati Joseph Brodsky. Po pitanju samoće, kao i po drugim pitanjima, Brodski je čovjek kojem treba vjerovati. Leonard Cohen je, dakle, pjesnik samoće, pjesnik koji nas upućuje u esenciju stvari.
Svaka priča o Leonardu Cohenu je samotna i osobna. No stvari tu nisu jednostavne. Naime, koliko god svačiji doživljaj njegovih pjesama bio vezan za samoću, toliko su njegovi fanovi i otvoreni pred drugim članovima ove sekte. Prostije rečeno, kad Cohenov fan utvrdi da pred sobom ima svog sektaškog subrata, on se otvara. I pošto bi oni koji ovo čitaju trebali biti Cohenovi fanovi i ja mogu, u kratkim crtama, opisati svoje otkriće njegove magije.
A ja sam Cohena otkrio kao pjesnika, a ne singer / songwritera, hoću reći da sam ga prije čitao, nego što sam ga slušao. U onim ranopubertetskim godinama, s dvanaest ili trinaest, naišao sam negdje na Snagu robova, Cohenovu zbirku pjesama koju je preveo Vladislav Bajac i iščitao je brzo i pomalo začuđeno. Nije to, naime, poezija poput one iz čitanki: životnija je i jasnija, nekako prizemljenija. Godinama kasnije, kad budem čitao Gombrowitza, shvatiću da Cohen piše poeziju na način da ova samu sebe brani.
Upravo to svojstvo učinilo je da se ona može svidjeti i dvanaestogodišnjaku. Oni frajerski stihovi o savršenom dupetu i petnaestogodišnjim djevojkama stvarali su u isto vrijeme i neku željenu stariju pozu, kao što su i anticipirali buduću emociju: nekakav cohenovski amalgam dekadentnog skrivanja sentimenta nalik na devetnaestovjekovne francuske pjesnike pomiješan sa otrovnom (auto)ironijom karakterističnom za naše vrijeme. Kasnije, mnogo kasnije, doći će rat i doći će jedna ratna fešta na kojoj ću u adolescentskom pijanstvu naglas deklamirati Cohenove pjesme iz BIGZ-ovog izbora Napredovanje stila. U to sam vrijeme, naravno, već doživljavao Cohena onako kako ga valjda doživljavaju svi njegovi fanovi, kao trubadura, pjesnika i pjevača u isto vrijeme, no navodim ovaj podatak kao uvod u jednu sasvim ličnu pričicu za koju mi se čini da je grijeh ne ispričati ju, a ovaj mi kontekst tu djeluje naročito prigodno. Naime, nekoliko mjeseci nakon spomenute fešte, bio sam učesnik državnog prvenstva srednjoškolaca iz fizike, no ja sam na sve zadatke umjesto brojevima i formulama odgovorio stihovima. Možda u arhivi sarajevskog PMF-a još postoji moj rad u kojem sam zaguljeni zadatak iz optike riješio Cohenovom pjesmom, onom što završava stihovima Ako si ti svjetlost/ daj mi svjetlosti, prijatelju. Fizičari, međutim, nisu cijenili metaforu i nisu mi dali nijedan poen. Mnoge sam poene, zato, osvojio igrajući fliper u travničkom salonu zabave Slay gdje smo te devedeset treće i devedeset četvrte manijački slušali Cohena, i to uglavnom album I’m your man. Zapravo Cohen i nije tako često svirao dok se igrao filiper, no u noći, za vrijeme policijskog sata, kad bi se ekipica zaključala i do jutra igrala bilijar, Cohen je pičio bez prestanka. To mi je nekako prva muzička asocijacija na Cohena, te ratne noći uz bilijar, ta muzika samoće u zamračenom gradu dok se zelenom čohom kotrljaju šarene kugle.
I tu se vraćamo na početak. Kako je moguće da Leonard Cohen bude i paradigmatski pjesnik samoće i pjesnik čije pjesme slušamo u društvu i pjesnik čiji se fanovi međusobno lako prepoznaju i povjeravajući se jedni drugima tvore svojevrsno tajno bratstvo? U istom onom gore citiranom tekstu Houellebecq ističe kako se Cohen na svojim nastupima publici obraća na jedinstven način; zove ih, naime, drugovima, comrades – drugovima iz zatvora, drugovima u borbi. A u atmosferi lebdi – kako kaže Houellebecq – dojam dalekog bratstva.
To su ključne riječi: daleko bratstvo drugova. Ako volimo Cohena nećemo sliniti i vlažno se grliti kao na svirkama Sinana Sakića, ako volimo Cohena nismo braća na način na koji si tu međusobno utvaraju oni što slušaju Thompsona, ako volimo Cohena – možemo biti drugovi, u onom smislu u kojem smo tu riječ koristili u djetinjstvu. Jer drug nema tu dostojanstvenu i monopolistički auru koju ima prijatelj, nema također ni prijateljske intime i bliskosti, ali ima drugarski svjetonazor. Zajedno prepoznajemo emocije, ali smo svaki sa svojim emocijama sami. I zato je moguće da Cohen bude u isto vrijeme i pjesnik samoće i pjesnik čiji se fanovi tako lako međusobno prepoznaju. Zato je moguće da njegovi stihovi sintetiziraju podjednako ljubavnu čamotinju i ono što bi profesori nazvali socijalnim angažmanom. A njegovo evanđelje, kako to evanđelja i čine, donosi u isto vrijeme i samoću i bratstvo: samoće u bratstvu i bratstvo samoća.
Završiću ovaj kratki pogovor onako kako sam ga i započeo, citirajući Houellebecqa: Zahvaljujem Leonardu Cohenu što je pokušao govoriti o politici kao što je govorio o ljubavi: s dubokim poštenjem.
Zahvaljujem mu što je pronio malo inteligencije usred gluposti, malo dubine usred plitkosti.
Zahvaljujem mu što je na sebe preuzeo krivnju koja se uvijek, neizbježno, vežu uz čovjeka koji pokušava reći istinu. To nije bilo lako u vremenu u kojemu je započeo; to nije toliko lakše niti danas.