Ja bih bila najbolji diktator
Uvela bih Sud za emocije
kao najviše upravljačko tijelo u državi
Psihopate i nasilnike
tutnula bih na Goli otok
Za kaznu bi se doživotno grlili
Licemjeri i ulizice
(E ti su mi najdraži!)
Radili bi pro bono
i za svaki lažni osmijeh i dodvoravanje
organizirali bi protest protiv
sebe
nasred Trga žrtava fašizma
Prevaranti bi s prevarenima
u istoj sobi proveli mjesec dana odgovarajući na svako pitanje
iskreno
Pjesnici bi imali ministarske kabinete
Saborske klupe zauzeli bi radnici,
a predsjedavajuća bi bila
teta s blagajne
ili ona s kioska koja tijekom smjene
ne smije na toalet
Znate, to su one žene koje vrlim feministkinjama nisu više modisch
Svi bismo bili bocari
i sadili cvijeće
Vratila bih razmjenu dobara,
svatko bi dobio komad zemlje
Jedino onima koje nije sram plakati dozvoljavala bih satiru
No, vi znate da je tirada ova ipak
cazzo!
Jecaj, razvidno je, bulaznosti ponora
Stvar je takva i nagon moj je takav
da sve manje podnosim
salonsku ljevicu koja svršava
na Tita
za kojeg mene lično boli kurac,
ali gnušam se na farizejstvo
istim žarom kao kad slučajno
od svih plastičnih čaša na stolu
nagneš baš tu jednu kojoj je
grah pao
da bude pepeljara
Salonska ljevica posjeduje šume,
a na prosvjedima za radnike, tamo ih, budite sigurni – nećete naći
Baš ta samoprozvana,
šatro ljudskopravaška ljevica
među sobom bira sebi slične
Sve redom neznalice, nesposobnjakoviće, lažljivce i zlostavljače
Ta nek nam onda bude po volji njihovoj
Neka caruje, nek nam ukrade
i posljednji uzdah
Neka vječno živi, živi i nadživi HDZ!
Bojana Guberac