Slušajući Milove domobrane srce mi se velikosrpsko steglo. Gotovo pa
sam se pokajao što sam se radovao pobjedi i gotovo da sam se posramio što sam
im pobjedničkim notama nanio toliki bol…
Teško je i najtvrdokornijem četničkom krvoločnom srcu gledati tu domobransku
ojađenost i slušati te domoljubne jadikovke. Da mi je ruka nešto duža, rado bih
im doturio svilenkasti šumadijski rubac sve do skupštinskih klupica ne bi li
otrli suze bolne i razmetne…
Bilo je u tom poraznom bolu i sveopštem plaču mnogo srdžbe i teško prituljenog
bijesa, pa sam odustao od političkog saučešća ošinut opet i opet neizlječivim
bičevima domobranske mržnje. Htjedoh reći: ni u najdubljoj tuzi, ni u
najganutljivijoj sućuti nijesu zaboravili da preziru i mrze sve one koji su se
drznuli da ih tako velikosrpski poraze i posrame…
Dakle, shvatio bih tugu, no ne smijem prihvatiti mržnju koja je isijavala iz
klupica i radioaktivno zapljuskivala i nas razuzdane krvožedne velikosrpske
jurišnike kraj malih ekrana. Umjesto utjehe, za koju bijah spreman, bolje im je
ponuditi istinu za koju oni, kakvim ih je zli usud dao, nikada neće biti
spremni…
Dakle:
Neće vam niko, ojađeni i rasrđeni domobranci, odnijeti zemljicu kao saksijicu.
Neće, tvrdu riječ vam dajem, saksijica vaša završiti kao trofejni ukras na
nekoj ogroooomnoooj velikosrpskoj terasi..
Vaša blesavo preglumljena vizija o ljupkoj državici koju će ugrabiti crna
velikosrpska kandža prošla je zauvijek kao što prije ili kasnije prolazi svako
teško pijanstvo i trovanje ukoliko se ne završi bunilom do smrti…
Dosta je bilo domobranskih gljiva ludara, previše je bilo i kokainske
diplomacije, a i odvratnog i gnjecavog patriotizma na unijatskim steroidima.
Nekako dođe zeman da se ovako trezvenjački pogledamo u oči. Mi u vaše čakaraste
domobranske, vi u naše krvave velikosrpske…
U vašim očima koje se ovih dana pune strahom pluta i mržnja koja se ovih dana
samo pojačava. Ispod te mrzilačke skrame bljesne i sječivo bijesa i oštrica
prezira.
Elem, odlučili ste se za oprobanu taktiku svih politbandita: svoj lopovski
plijen branite brigom o državici koju su vam otele crne četničke trojke.
Sve vaše pokvarene igre su slične ovoj i od tih pokvarenih igara pokvarila se i
državica, a gotovo i nebo nad njom. U toj sveopštoj trovačini vi ste uživali
prodajući strašan otrov kao najslađu poslasticu svima onima koje ste ubijedili
da je otrov lijek, a mržnja ljubav…
Uspaničeni onim što slijedi, posežete i za prijetnjama znajući da je to
poslednja linija domobranske odbrane.
Elem, ukoliko neko preseka Lovćen i posadi ga pored Avale, imaće posla s vama.
Ukoliko neko prejazi Moraču i ulije je u Moravu, završiće u crnom paklu.
Ako bi neko plavetnu pučinu premjestio u panonsku ravnicu, potpisao bi sebi
smrtnu presudu…
A ako bi se našao neki novi osvetosavljeni prosvjetitelj, pa vam opet raskopao
domobransku baštinu, biće nabijen na modernizovani i digitalizovani dukljanski
kolac i proklet do devetog koljena…
I sve tako, sublesasto i debilasto, sa puno specijalnih efekata, prangijanja i
galame, uz barutne dimove i patriotska krkljanja…
Kao nekada davno, kad su nestašni dječaci pljuckali u garbit u konzervici i
opaljivali. Bijahu to neka bezbrižna vremena…
Pa još rasrđene domobranske amazonke-patnice-patriotkinje – koje su pogrešno
pred zrcalom zaključile navježbavajući skupštinski nastup, da im mržnja i bijes
doprineose neodoljivom šarmu…
Ova kaža je morala biti prepuna gluposti, jer ne postoji ništa gluplje i
sramotnije od domobranskog noblesa koji glumi patnju i dukljanske svireposti
koja glumi brigu…
I još nešto:
Niko neće doći izdaleka i oteti vam plijen. Ti koji dolaze su tako blizu,
neodoljivo među vama…