Gospođi de Grammont, Grofici de Guissen1
Gospo, ne poklanjam vam ništa svoga ili zato što je već vaše ili zato što ne nahodim ništa što bi bilo vas dostojno. Ali, htio sam da ovi stihovi pa ma gdje da se budu čitali nose na svom početku vaše ime radi časti što će ih predvoditi velika Corisande d’Andoins. Činio mi se ovaj dar priličnim vama zato što u Francuskoj ima malo gospođa koje bolje sude i umješnije se služe poezijom nego vi; a zatim i zato što nema onih koje bi ih tako mogle oživiti i produhoviti kao što to vi činite u lijepu i bogatu skladu žica2, a time vas je – između tisuća drugih ljepota – priroda obdarila. Gospođo, ovi stihovi zavređuju vašu ljubav, jer znam da ćete se složiti sa mnom da nema stihova koji su proizišli iz zemlje gaskonjske koji bi bili probraniji i skladniji i koji svjedoče da su potekli iz bogatije ruke. I nemojte biti ljubomorni što u rukama imate samo ostatak onoga što sam poodavno dao tiskanjem objaviti pod imenom gospodina de Foix3, vašeg poštovanog rođaka, jer ti stihovi imaju u sebi nešto najživljega i najuzavrelijega, onako kako se slažu u najljepšoj mladosti. Poneseni su lijepim i plemenitim žarom o kojem ću vam, Gospo, reći nešto kad budem mogao usmeno. Drugi su napisani nakon toga, kad se spremao na ženidbu, upravljeni su njegovoj ženi i u njima se već osjeća nešto kao neka bračna hladnoća. A ja sam oduvijek bio od onih koji misle da pjesma nije nigdje tako nasmijana kao što je u pjesnika koji je veseo i razuzdan.
Ti su stihovi objavljeni na drugom mjestu i ondje se mogu naći4.
Mišel de Montenj
1 Bila je to “La belle Corisande d’Andouins”, Diane, vicomtesse de Louvigni, kasnija ljubovca Henrika IV. G. 1567. udala se za grofa de Grammont et de Guiche (neki pišu Guichen i Guissen), ubijenog prigodom opsade tvrdog grada La Ferea. On je bio Montaigneov prijatelj, a pisac Eseja mu je nosio srce na sprovodu u Soissonsu.
2 Misli se na glazbeni sklad, jer su se stihovi u Montaigneovu stoljeću pjevali uz pratnju lutnje.
3 Zbirku OEuvres d’Estienne de La Boetie Montaigne je objavio 1572. u Parizu i posvetio je grofu de Foixu, rođaku “lijepe Corisande”.
4 Montaigne ih je izostavio iz svog ispravljenog primjerka Eseja, jer su između 1588. i 1592. objavljeni u izdanju koje do danas nije pronađeno. Ranija su izdanja umjesto posljednje rečenice na tom mjestu donosila tih 29 soneta.