Fenomeni

Emmanuel Lepage: Nacrtati radijaciju

 

Piše: Miljenko Jergović

Na 26. travnja 1986. bila je subota. Još nisi navršio dvadesetu, baki se bliži smrt, uskoro će sezona jagoda. Sutradan, u nedjelju, na jutarnjim vijestima na radiju objavljeno je da se dogodio “incident” u atomskoj elektrani Černobil u Sovjetskom Savezu. Pogledao si na zemljopisnu kartu: Černobil je na samoj granici Ukrajine i Bjelorusije, oko sto pedeset kilometara od Kijeva. U tri sljedeća dana na televiziji i u novinama objavljivane su proturječne vijesti o razmjerima nesreće i o nuklearnom oblaku koji se preko Skandinavije spušta na Europu. Sovjetska ambasada u Beogradu slala je demantije. Eksperti iz Vinče smirivali su građane, govoreći da oblak neće stići do Jugoslavije. Drugi su upoznavali publiku s polaganim umiranjem od radijacije, s time da bi moglo biti ljudi koji će i nakon trideset, četrdeset godina obolijevati od onog što se zbilo u Černobilu. Tog proljeća i ljeta nećemo jesti jagode i rotkvice. Zemlja je kontaminirana. I zauvijek će biti tako. Zemlja je izgubila nevinost. Zemlja je smrtnim sjemenom zasijana. Baki radijacija nije više ništa mogla. Ona će umrijeti početkom lipnja, prije nego što njezino tijelo zasvijetli u mraku.

Takvi su bili dani od Černobila u Jugoslaviji. Kasnije će incident prerasti u “nuklearnu katastrofu”, a mi ćemo ga u svojoj svijesti potisnuti. Tako se živi sa smrću. Ubrzo, Černobil će se od stvarnoga mjesta preobraziti u metaforu, i više nitko neće ni pomisliti da je i takvo mjesto postojalo na zemlji. Povremeno će se na televiziji prikazivati dokumentarni filmovi o umirućoj djeci Černobila, zapravo Pripjata, modernog, lijepog grada od pedesetak tisuća stanovnika uz atomsku centralu, u kojem danas ne živi nitko. Trebat će stotine, možda i tisuće godina da se razina radijacije u Pripjatu spusti na uobičajenu razinu.

Emmanuel Lepage (1966.) francuski je strip-crtač. Briljantan grafičar, angažirani intelektualac, strip-esejist i pripovjedač, jedan od onih umjetnika koji šire okvire žanrova: likovnog, književnog, novinarskog. U izdanju Fibre objavljeni su prijevodi tri njegova albuma. Prije pet-šest godina: crtani roman “Muchacho”, homoerotska pripovijest o fizičkom i revolucionarnom odrastanju koja se odvija u Nikaragvi. A 2013, u suradnji sa scenaristkinjom Sophie Michel, crtani roman “Oh cure”: naoko nepretencioznu, vedru ljetnu priču o tri djevojčice, prijateljice iz tri suprotstavljena društvena sloja. U “Muchachu” se, u liku svećenika, naslućuje veliki latinoamerički pjesnik, svećenik i biskup siromašnih Ernesto Cardenal kojemu je, pri posjetu Nikaragvi, Wojtila uskratio prsten na cjelivanje jer je Cardenal podržavao sandinističku revoluciju i bio revolucionarni ministar prosvjete. Lepageova priča ni u emocionalno-tjelesnom ni u političkom smislu nije jednostavna ni jednoznačna. Recimo, kako podržati revoluciju, ako na Kubi progone pedere?

U proljeće 2015, baš oko dvadeset i devete godišnjice Černobila, Fibra objavljuje “Jednog proljeća u Černobilu”, Lepageovu grafičku reportažu iz 2012. Na oko sto šezdeset tabli, i isto toliko stranica, ispripovijedao je putovanje u Ukrajinu, u Černobil i Pripjat, tu za ljude danas zabranjenu zonu. Išao je u sklopu jedne umjetničko-aktivističke skupine, i to s jednim jedinim ciljem: da nacrta ono što tamo vidi. Na polasku mu ni samom ideja nije do kraja jasna, pita se zašto da ide negdje gdje si može ugroziti život, samo zato da bi crtao. I što, zapravo, crtež znači u zadnjem stoljeću ili dva, otkada su dagerotipija, ambrotipija, fotografija pred čovjekovim okom i rukom preuzele primat vjerodostojnog prikazivanja fizičke stvarnosti? U Černobilu se u danima katastrofe nije moglo snimati. Prvi fotoreporter koji je, naravno iz daljine, snimao rastaljeni reaktor, vratio se u redakciju s osvijetljenim, tojest ozračenim filmom, na kojem nije bilo ni traga slike. Ono što se u Černobilu ili Pripjatu može vidjeti, i što se mora zabilježiti, uglavnom je nevidljivo fotografskom i filmskom objektivu. Kao što je nevidljiva radijacija, kao što je nevidljiva smrt od koje su ti ljudi umirali. Atmosferu tog pustog mjesta, na kojem nema ljudi i okruženo je policijskom stražom poput neke u se zatvorene države, tog grada koji već trideset godina slobodno propada, nedirnut od ljudi i od ljudske destrukcije, iz čijih avenija rastu stabla, i u kojem žive divlje životinje, ne može zabilježiti fotografski aparat, ali može dobar crtač. Atmosfera je poput radijacije: nevidljiva, sveprisutna i sveodređujuća.

Lepageovo putovanje u Ukrajinu i u Černobil slikano je u crno-bijelim tonovima, kroz koje probije sepija, i tek povremeno iznenadna žuta i crvena boja prometnih znakova. Neprestano je nekakav sumrak, žalosna siva boja postsocijalističkog beznađa i beskrajne tuđine. Iz Lepageove francuske i zapadnoeuropske perspektive Ukrajina je, skupa sa svojim Černobilom, beskonačno daleko. Mnogo dalje od Kine i Japana. Ljudi koje tamo sreće žive unutar druge civilizacije i drukčije antropološke matrice. Oni nisu osjetljivi na smrt, kao što, recimo, ni ljudi u okupiranom Sarajevu, gledano iz perspektive ratnih turista, nisu bili osjetljivi na smrt. Kao što su stranci po tom gradu šetali s pancirnim prslucima i sa šljemovima, tako se po šumama oko Černobila, po napuštenim grobljima i ulicama Pripjata, stranci kreću s gumenim rukavicama, s maskama na licima i najlonskim navlakama za cipele. A domaći ljudi? Njima ne trebaju rukavice ni maske. Odbijaju ih, kao da je za njih sramota štititi se.

Lepage se u svojoj grafičkoj reportaži Černobilom, Ukrajinom i općenitim kompleksom istočne Europe bavi na način koji se doista rijetko sreće među europskim piscima, filmskim redateljima i intelektualcima. On ne hini da razumije išta više od onog što razumije prosječni zapadni ignorant, koji se tek prigodimice i o humanitarnoj prigodi sjeti braće s istoka. O sebi ima gore mišljenje nego što bi oni mogli imati o njemu. Obilježen svojevrsnim sramom i strahopoštovanjem prema kulturnim različitostima, Lepage junački prihvaća svoju porciju radijacije, svoje breme i svoj nevidljivi križ.

Osim što je crtajući reportažu “Jednog proljeća u Černobilu” nacrtao niz najuspjelijih, krajnje vjerodostojnih grafičkih slika ozračenog i nepuštenog svijeta, otvorio je neke teme o kojima bi se moglo dugo misliti. Recimo, što su Černobil i Pripjat, što su sva ona sela unutar zabranjene i ozračene zone, onima čiji je to bio zavičaj prije 26. travnja 1986? Zašto su se oni starci vraćali u svoje napuštene kuće, zašto su mimo policije prodirali u zabranjenu zonu, nanovo tako osvajajući svoje zavičaje? Nije ih bio strah smrti, dugog i bolnog umiranja? Ili je pripovijest o zavičaju u čovjeku intenzivnija i od pripovijesti o smrti?

Lepage tematizira općeprihvaćenu floskulu da se nesreća mogla dogoditi samo u Sovjetskom Savezu, gdje je tehnologija bila nedovoljno sigurna i zastarjela. To je, najvjerojatnije, laž. Francuska je zemlja s najviše nuklearnih elektrana po glavi stanovnika na svijetu. Da se građani ne bi uzbunjivali, u proljeće 1986. francuske su vlasti, a s njima i mediji, lagali da nuklearni oblak nije prešao preko njihove zemlje. A jest. Zašto smo tako osjetljivi na sovjetske laži, dok one sa zapada prihvaćamo s nekom vrstom podrazumijevajućeg prihvaćanja?

Lepage razmišlja o stotinama tisuća sovjetskih muškaraca koji su od proljeća 1986. čistili zabranjenu zonu i gradili betonsku kapsulu za rastaljene reaktore, svjesno izlažući svoje zdravlje i živote krajnjoj pogibelji. Uskoro su umirali. Danas, trideset godina od događaja, malo je živih “čistača” ili “likvidatora”. Oni su spasili Europu. Je li moguće zamisliti Francuze koji bi u slučaju potrebe činili istu stvar, upitat će se Lepage. I je li Europa ikad pokazala zahvalnost prema tim ljudima? Ne, Europljani su samo bili bijesni na Sovjete, jer im se dogodila nuklearna katastrofa. I uvjerili su sebe da se njima, koji su za kapitalizam i parlamentarnu demokraciju, takvo što nipošto ne može dogoditi.

Grafička knjiga Emmanuela Lapagea potresno je i snažno svjedočanstvo o jednom putovanju, ali i o svojevrsnoj intelektualnoj i moralnoj avanturi, kakve su rijetke u suvremenoj europskoj književnosti i umjetnosti. Na početku knjige Lepage crta sebe koji čita knjigu Svetlane Aleksijevič o černobilskim žrtvama. Lijepa i vrlo precizna posveta. Lepageovo djelo dostojno je takve posvete, dostojno ljudi koji su u Černobilu izgubili svoje živote i zavičaje.

08. 08. 2015

 http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/emmanuel-lepage-nacrtati-radijaciju/

prvi dio stripa:

http://www.fibra.hr/preview/CernobilPreview.pdf