Kada je Bankei preminuo, slijepi čovjek koji je živio nadomak učiteljevog hrama ispriča svom prijatelju:
„Pošto sam slijep, ne mogu da vidim čovjekovo lice, tako da o njegovoj naravi moram da sudim na osnovu njegovog glasa. Kada čujem da neko čestita drugom na sreći ili uspjehu, obično u glasu začujem prigušeni ton surevnjivosti. Kada, pak, neko izrazi saučešće drugom koji je doživio kakvu nesreću, u njegovom glasu čujem i zadovoljstvo, kao da vjeruje kako će zbog zlog udesa drugog za njega ostati više koristi u ovom svijetu.
Međutim, kad god sam čuo Bankeijev glas, u njemu nije bilo ničega sem iskrenosti. Kad je izražavao sreću, nijesam čuo ništa osim sreće, a kad je izražavao tugu, tuga je bilo sve što se moglo čuti.”