U bašti lampa soli, probijeni bregovi pehara,
devojče iscepanih sukanja, sukno žala od vode;
ždrebe golubice na gnezdima, oblaci malarije,
bolesnici poslati u vagonima.
Violet-indigo fabrika mraka,
dvorišta na sandalama,
žabe boginja Peruđe, nebrisana sapunica sa prepona –
prag bola, izdisaj, vruć miris noćne vatre.
U pristaništima: talasi Visle reke istočnih polja.
Mirom pokazane rane na licu, ravan osmeh dečaka,
u crvenilu luke, u boji Sunca.
Tirkizna nit od ramena do ramena,
ruku uperenih ka severu,
bolnički provalni cvet sa lokvanja,
ugriz, poljubac, riza…
u šipražju
polja kokosa.
U raljama sa juga,
urme husara sa brodova mleka,
kreča, vodoskaka,
salem-kupatilo, u šinama,
noćnih ruža, nemoćnih ugriza, gorgost trešanja,
jabuka, saća;
Od Fride… čeka ga, čeka, na raskrsnici neba i mleka, i žitnica;
indigo lampe u močvarama, poharane okom.
Babmusov list,
dor vrha prsta, plamenovim vrhom prsta užasa.
Magle za cvrkut ptica iz Istre
zacarelih ptica,
sa Manarole –
so Bergama!
Potopljeni bregovi korala,
na ulicama pariski psi,
sitnice,
kao šapati Parižana,
otopljenih tabana i oteklih plikova, Parižana,
Parižanka, žmuri, Sunce joj reže lice punog kokosa,
uzdah vazduha, jesenjih ulica i smirne.
Na ulicama crvene ptice.
Po pijacama gospođice od šećera,
smola iseckanih kajsija, koštice u vodi,
oblutak nokta zbijen u breskvu.
Ukrasna paprat pored puta,
u žaru, virtaž vansaga i ptica, krilatih žena majmuna,
koraci otvorenih kostima sa crnilima palate,
peska sa Dina,
ostavljenih u neredu lučkih garsonjera.
Svetluca u oblacima isparenja kraj labudova,
indigo magala prozora vazduha,
plavi podsmeh, močvarom plutali brod;
plavetnilo utopljeno ćilibarom –
tako da da plamti!
Dušan Mijušković