Bila sam protiv braka svim umnim silama svoga bića. Bila sam
i tada i danas, uvjerena da je brak besmislena, ropska ustanova, koja naročito
među umjetnicima neizbježno vodi u razvod, na sudove i glupave brakorazvodne
parnice. Onaj koji sumnja u ovo što kažem, neka napravi mali pregled razvedenih
umjetnika i skandala koje su donijele američke novine za poslednjih deset
godina.
Ipak je nečuven i necivilizovan varvarizam da žena mora biti prinuđena da trpi
toliko mučenje. To se mora zaustaviti. Mora biti izmišljeno neko sredstvo za to
da se ono izbjegne. Zapravo je neshvatljivo da u naše vrijeme, moderna nauka
nije pronašla sredstvo za bezbolan porođaj, kao nešto sasvim normalno. Kakvo je
to neviđeno strpljenje, ili je nedostatak inteligencije, kada žena uopšte može
sebi dozvoliti da i za jedan jedini minut prolazi kroz takav užasni masakr
svoga tijela. Kakva bezumna predrasuda stoji na putu toj stvari? Kakva mlitava
i kriminalna nebriga! Naravno, neko će mi odgovoriti da ne pate sve žene do te
mjere. Ne, možda ne pate indijanke, neke seljanke ili afričke crnkinje. Ali nažalost,
što je žena civilizovanija, to je strašnija ova agonija, opet kažem nepotrebna
agonija. Dakle zbog te civilizovane žene, mora se pronaći civilizovan lijek za
ovaj užas. Dobro, eto, ipak nisam umrla od svega toga. A zatim reći ćete, kad
sam ugledala dijete shvatila sam da su se sve muke isplatile. Da, da, ali ja i
dan danas kad se sjetim svega onoga što sam podnijela, zadrhtim od muke i
bjesa, jer tolike žene podnose muke zbog neviđene sebičnosti naučnika koji
mirno dopuštaju stradanja koja mogu da se sprijece
Isidora Dankan