Mirku Kovaču
Vidim sebe kako čekam vlak na koji ću se ukrcati
sam
tamo bi trebao biti jedan kupe u kojem ću sjedeti
sam
i čitati tvoje knjige dok ispred mene moja domovina klizi kraj prozora
sama
kao i ja što sam ostavljen od nje i od svih, kao i ja što sam
sam
Napustiću sve mi znano, svaku ulicu kojom sam hodio toliko puta
sam
ponijeću sa sobom možda jedan krstić koji mi je majka podarila i neću biti baš toliko
sam
biće samnom njene molitve i riječi, uspavanke, ruske pjesme kojim bi me uspavljivala dok bijaše
sama
sa nama
Kad stignem u Istru, tamo gdje si i ti jednoga dana stigao
sam
sješću negdje pokraj mora, zapaliću cigaru, gledati u more i valove, raditi negdje kao baštovan
živjeti u kamenoj maloj kući pokraj kamene male crkve, pričaću sa fratrima i pjevati po vas dan
Biću sam,
sam sa sobom,
kao i ti što bio si
Mirko,
sam
Srđan Sekulić
O autoru:
Srđan Sekulić (Priština, 1993) piše poeziju i prozu. Njegove kratke priče i pjesme objavljivane su u časopisima, na web portalima i u književnim zbornicima. Prevođen je na mađarski, persijski (farsi), albanski, makedonski i engleski jezik. Jedan je od dobitnika nagrade Mak Dizdar za 2018. godinu. Bavi se prevođenjem poezije i proze sa makedonskog i bugarskog jezika. Trenutno živi i stvara u Novom Sadu.