Niz strmu stranu kanjona Pive silazimo povezani i isprepletani bezbrojem niti. Na padinama neko ostane mrtav, a neko još silazi prema rijeci — živ ili polumrtav. Duboko dolje trebalo bi da huči Piva, ali je mi ne čujemo. Zaglušili su je topovi i avioni, bacači i mitraljezi. »Štuke« se, kao odvratne i sulude nemani, sunoviraćuju između litica, uz zaglušnu huku motora i zavijanje sirena, da nam sruše mostić, jedinu vezu s drugom obalom. Duga kolona borbenih jedinica, komora, bolnica — Centralne, divizijske, brigadne — žuri da pređe rijeku i dohvati se Vučeva. Dolijeću artiljerijske granate, kidaju kolonu i povećavaju broj žrtava. Poneka pogodi nosioce ranjenika s nosilima, eksplodira i — poslije nema više u koloni ni nosilaca ni ranjenika.
Invalidi s rukama u gipsu ili na štakama umiču ispred topovskih granata, istiskujući iz svoga već iscrpenog života i poslednje trunke snage. Prolazim pored tifusara, popadalih kao snoplje kraj putijage, pospalih između leševa. Ne razlikujem žive od mrtvih jer su muke, patnje, bolovi, glad i rane dali isti izraz njihovim ispijenim licima. Neki daju posljednje znake života, neki ravnodušno i bezizrazno posmatraju kako prolazimo kao da nas se oni ništa ne tiču. Obaram glavu kao na posljednju počast mrtvima, a i onima koji su više mrtvi nego živi, i žurim da ih što manje vidim i prepoznam. U grlu i u srcu nešto steže i krade dah. Zar je moguće da prolazimo pored njih, a oni su do maloprije sa nama koračali, lili krv, osvajali gradove i najveće bunkere i tvrđave neprijateljske?! Moguće je. Malo je nas živih da bismo digli sve ranjene, sahranili sve mrtve i probili obruč koji se steže oko nas… Eh, drugovi i drugarice. Eh, Peta brigado — i brate, i sestro, i majko! — I ovi mrtvi će jurišati s tobom, s nama, i bićeš ti još snažnija, snažnija i slavnija.
Skoro ćemo na rijeku. Prati nas avijacija, mitraljezi i topovske granate. Valovi Pive lome se i njene pjene tužno nešto žagore, kao za sebe. Jeka ranjenika spojila jednu i drugu obalu, i strahovito odzvanja na sve strane.
Idemo užurbano, primičemo se rijeci i našem partizanskom mostu što su ga hrabri pioniri napravili, na najužem dijelu korita, pod kišom neprijateljske vatre.
Rijeka ograđena leševima. Napismo se »krvave« vode i prijeđosmo most; na njemu, s desne strane, stajaše komesar brigade. Na onoj strani se zaustavismo, naložismo vatru i zaspasmo pored nje kao zaklani. Probudila nas je galama. Zora je. Pokret prema Vučevu. Oštra uzbrdica. Put blatnjav, na njemu zastala duga kolona. Sa Milom i Dragom pođoh sporednim putem s namjerom da stignemo naš 4. bataljon, ali se zadržasmo u sastavu kolone, jer ju je teško bilo mimoići. Nije trebalo mnogo pa da izađemo na vrh brda i da se odmorimo, ali neprijatelj pojača artiljerijsku vatru, a i avioni učestaše. Iskoristismo jedan njihov predah i popesmo se na vrh Vučeva. Pohitasmo prema našoj jedinici koja bijaše tek umakla, ali topovske granate su bile hitrije. Obasuše put i isprekidaše kolonu. Pored puta leže ranjenici, oni ne mogu dalje. Jedan od njih me prepozna i zatraži da mu pomognem.
— Ja te poznajem, drugarice, bili smo zajedno u bolnici. Molim te javi nekome od komandnog osoblja, ili mi ti nađi konja, mogao bih još malo jahati, a ovako — ne mogu dalje.
Molba, uzaludna! Pomoći mu ni jesam mogla, a javiti kome od komandnog osoblja bilo je nemoguće. Prođoh ga, ljuta na sebe, i produžih desnom stranom puta ka nekoj stijeni da bih se u jednom malom zapećku sklonila od haubica koje sa Šćepan-Polja, bez prekida, zasipahu prostor oko nas.
Sjedosmo nas sedmoro. Granate prebacuju. Ponovo dolaze avioni. Jednim golim grebenom, ispred nas, stalno poneko prolazi. Neprijatelj ih lako osmatra. Pojavi se i jedna drugarica; kretala se sporo, pomoću štapa. Zastade u jednom udubljenju ispod nas. Pitasmo je iz koje je jedinice. Reče da je iz bolnice.
Jedna granata tresnu o stijenu blizu nas, obasu nas kamenje. U jednom trenu četiri druga postadoše ranjenici. A zar ih i dosada nije bilo dosta!? Konj svezan pored stijene pade izrešetan. Drugarica koja maločas stiže, smrtno ranjena, zove da dođemo i da je ubijemo. Toliko svijesti još ima da vidi da je ne možemo spasiti. Sve se to odigra u sekundi. Dođosmo do nje. Obraća nam se jedva čujnim glasom:
— Ako ikada dođete u Drvar, kažite mojim roditeljima da sam ostala na obali Pive.
Nije rekla na vrhu Vučeva!
Pivo, prokleta bila, koliko mladosti proguta!
Tješila sam je da ne plače, pitala je za ime. Sve mi reče, previjajući se od bolova, stežući rukama svoje smrtne rane. Pribilježih njene riječi. Ali poslije dva dana situacija posta još ozbiljnija, pocijepasmo svoje zabilješke i materijal da ne bi pali u ruke neprijatelju zajedno s nama — mrtvima. Tako izgubih njeno ime. Ali nikada ne izgubili nju i njen lik, koji se tako oštro ureza u sjećanje, i postade dio mene, dio mog života. Ostade i tuga što nikad neću moći da ispunim posljednju njenu želju.
U zlo doba paljba prestade i odlučismo da krenemo granatama razorenim puteljkom. Svoju jedinicu ne stigosmo, te se priključismo nekom drugom bataljonu naše brigade. Mrak se uhvatio.
Ne prođe ni pola sata kad se začu glas u blizini nekih kolibica; prepoznah druga Raju Nedeljkovića. On je sprovodio kolonu lakših ranjenika i drugove zaostale od jedinica. Sa njim je bio i Goran Kovačić. Pođoh prema njima i zamdlih da im se priključim. S grupom svojih drugova uđoh u kolonu. Noć je, i u tami, duž čitave kolone, ocrtavalo se u bijelim omotima mnoštvo ranjenika, koji, i pored zadobivenih rana, uporno odmicahu naprijed. U putu provedosmo noć. U pokretu je čitava 3. divizija; umiče kolona za kolonom. Primakosmo se mjestu predviđenom za zastanak. Tek se odjutrilo, a od Volujaka se već pojaviše avioni, kruže tražeći naše jedinice, kojima su u toku noći izgubili trag. Pohitasmo u obližnju šumu i tu ostasmo da se odmorimo, ali nas avioni počeše zasipati granatama. Od predviđenog ručka, po običaju, ne bi ništa, jer ubrzo uslijedi pokret. Poče padati kiša i navuče se magla. Od gladi i umora noge mi klecaju, a ponekad padam u duboko i hladno blato.
Posljednjim naporom — i uvijek mi se činilo da je posljednji, i čudila sam se otkuda snage za još jedan »posljednji« — stigli bismo jedinicu, pa ponovo zaostajali. Prokleti tifus, kao da nam sputava noge. Tako smo se vukli na začelju, ako se tako može nazvati odstojanje koje je bilo i po kilometar dugo. Blatnjavi put kojim su prošle naše jedinice bio nam je jedina veza i — putovođa. Stigosmo dva ranjenika na konjima. Pozvaše u pomoć — htjeli su da se odmore. Onako mokre i krvave počesmo ih polako skidati, trudeći se da ne povrijedimo njihove polomljene noge. Primakosmo im neke jelove grane i ostavismo ih. Konje čvrsto držahu za uzde, jer ako ih ispuste iz ruku, znali su, bio bi to kraj njihova puta i — života. Ostali su da čekaju nove namjernike da ih ponovo, kad se budu odmorili, postave na konje.
Malo naprijed naiđosmo na tri kurira. Počinuli na kladama slomljenih bukava. Upitaše nas zašto smo izostali. Rekosmo im. Jedan od njih izvadi iz torbe i dade nam po šaku prženog ječma. Zahvalismo i jedući — stičući time novi izvor snage — odmicasmo naprijed.
Najzad stigosmo djelove naše brigade. Zastali su. Neprijatelj je blizu. Bataljoni su pošli prema njemu — da osiguraju prolaz. U neposrednoj blizini vodila se ogorčena borba. I na nas iza borbene linije svaki čas su padale artiljerijske granate. Dozivamo se iza svakog pucnja, provjeravamo ko je ostao živ. Prestade kiša, noć se spusti, a mi umorni i gladni zaspasmo. Probudi nas hladnoća, te pođosmo ka nekim vatrama ispred nas. Tamo smo našli komoru 2. bataljona.
Stiže naređenje: pokret moramo izvršiti u 6 sati, bio prolaz osiguran ili ne. Bolnice pristižu. Nasta gužva.
Sastasmo se nas četvoro: dva brata i dvije sestre. Donijeli smo kratku odluku: da idemo dvoje i dvoje, dok se ne izvrši proboj. Rastanak je bio težak, i nosio je u sebi, možda, posljednje viđenje.
Na putu zastasmo kod štaba divizije. Sava razgovaraše sa drugom Ivanom Milutinovićem. Naredi da ostanemo u pratećoj četi divizije, bar dok ne prođemo Zelengom. Nešto je drugu Milutinu govorio o nama. Volio nas je, a i mi njega, više nego što se da riječima reći. Kao i svi borci brigade.
U pokretu smo.
Kolona se kreće tiho; čuje se samo topot konja koji se pod teretom često svaljuju s ovog strmog puta. Putovali smo, bolje reći, valjali se, do podnožja planine. Žurili smo ka Sutjesci da bismo je prešli noću. Sa mnom je Mihailo; čitavu noć držali smo se za ruke, padali i dizali jedno drugo. Zagazismo u hladnu vodu. Mi i mnogi drugi. Voda zanosi ljude te, i pored strogih opomena, nasta vika. Pregazismo je nekako i nastavismo put oslanjajući se na puške. Neprijatelj poče da nas obasipa granatama. Bolnice i intendantura počeše pristizati. Smjelo su išle kao da su hitale u susret granatama.
Već se primjećuje neki nered u jedinicama. Priđe nam nekoliko drugova i predloži da idemo u pravcu 5. bataljona. Nije daleko, rekoše, svega pedesetak metara! Više nam se išlo s našim batalјonom, ali gdje je on sad? Prihvatismo predlog. Išli smo više od dva sata, pa opet, umjesto na 5. bataljon, naiđosmo na njemačku zasjedu.
Skrenusmo desno, kozjom stazom, po kojoj bijahu pobacana ćebad, šatorska krila i motahu se osedlani, napušteni konji.
Naiđosmo na jednog druga i on nam recé da se jedan bataljon probio tu, na iednu visoku čuku ispred nas. Ali se obruč za bataljonom ponovo zatvorio.
Sad treba da se sami snalazimo. Stvorismo četu od ljudstva što već bijaše pristiglo. Izabrasmo komandira. Jedna patrola dobrovoljaca pođe da izvidi gdje je neprijatelj. Ona je naišla na njemačke položaje i brzo se vratila. Predviđeni plan je morao biti promijenjen.
Ljudstvo stalno pridolazi. Sakupi se skoro čitav bataljon. Najzad doznasmo da je štab divizije u blizini. Od njega uskoro dobismo naređenje da čekamo do mraka tu gdje smo, a u prvi mrak da se prebacimo k njemu.
Kolona je narasla na 300—400 boraca. Pri polasku mi Mira Ivanović šapatom reče da je komandant naše divizije, drug Sava. poginuo. Ne povjerovah i zamolih je da nikome o tome ne govori. Ali sumnja se uvlači u dušu i jednom utisnuta više se ne da istjerati. Upitah je da li je vidjela!
— Jesam, kako ne, pokušala sam da skinem sa njega torbicu, ali miješam imala noža, a smaci je nijesam mogla. Na ruci mu je ostao — ne znam kako reče — prsten ili burma. Pokrili smo mu starješinske oznake, da ga ne bi isjekli u komade.
Sumnje više nije moglo biti. Ali je opet ostao zračak nade: možda to nije bio on.
Ne mogu da mislim. Ali noge navikle na kolonu idu same. Prođosmo pored jednog potoka. Vojo
Cerović mi zatraži porciju da pije i reče:
— Imam namjeru da ostanem ovdje, ne mogu dalje.
Bio je teško ranjen u koljena. Odvraćali smo ga, savjetovali da ide ako ikako može. Rekoh mu:
— Ako ne bude borbe, možda ćeš proći.
— A ja mislim baš obrnuto: išao bih kad bi bilo borbe, da ne kažu da sam kukavica.
Ostade i više nikad ne čuh vijesti o njemu.
Kolona produži. U putu nam osta i Ljubica Martinovdć, naša vrijedna bolničarka. Slomljene joj bijahu obe ruke; išla je, dok je mogla. Na njoj bluza iscijepana visaše sva u trakama. Tamo gdje je ona ranjena poginula je i njena sestra Stana.
Stigosmo kod štaba divizije.
Putovali smo. Ponovo se primicala noć. Naiđosmo ispod nekih visokih stijena. Pola kolone je prošlo. Odjedanput, u raznoraznim bojama, tresnuše ručne bombe, jedna za drugom, lijevo i desno. Ko se nađe naprijed — projuri, a ko se nađe s unutrašnje strane obruča — ostade.
Izgubi se i posljednji zračak nade u to da ćemo se probiti ka glavnini.
Ipak, mnogi su se probili, a neki su ostali tu, na mrtvoj straži.
U jednoj grupi od trideset boraca probijala sam se prema Volujaku. Tu nam je drug Ivan Milutinović naredio da idemo u Crnu Goru do ponovnog dolaska brigade.
Julka Radonjić — Saveljić