Fenomeni

Je li istina mrtva?

Istina se nekada činila prilično jednostavnom: nešto je istinito ili nije, a najčešće je postojala i opća suglasnost o tome što je istina. Danas se pak čini da živimo u post-istinitom svijetu gdje Istina više ne postoji kao takva, već samo kao “moja” ili “tvoja” i gdje je, očigledno, nečija vlastita istina uvijek istinitija od istine nekoga drugoga. No, je li istina zaista mrtva? ­I je li uvijek bila tako jednostavna i jednodimenzionalna?

Možda se zaista promijenilo jedino to što smo shvatili da je istina kompleksnija nego što smo mislili. I da čak ni činjenice nisu u potpunosti “činjenične”, već su višeslojne.

Zamislite sljedeći scenarij: brižna i savjesna majka daje oboma od svoje dvoje djece ulje jetre bakalara po preporuci pedijatra. Djeci se to ne sviđa, ali u to ­vrijeme nije bilo tableta koje bi zamaskirale taj neugodan okus. Međutim, jedno dijete ima pozitivno iskustvo, jer je majčin postupak učinio da se osjeti voljeno. Drugo dijete pak ima negativno iskustvo jer je natjerano da uradi nešto protiv svoje volje i samim tim se ne osjeća voljeno. Dva vrlo različita iskustva i percepcije istog događaja i iste majke. Je li majka bila dobra ili loša?

Možda je istina nekada bila jednostavnija jer smo nekako vjerovali da je ona nešto apsolutno. Kada je naš svijet postao multikulturalniji i nalik globalnom selu, odjednom smo se suočili s relativnošću onoga što smo smatrali ispravnim, pristojnim i dobrim. Postali smo svjesni da su jednostavne “činjenice”, kao što je doba dana, ustvari relativne. Na jednoj strani svijeta može biti pet ujutro, dok je na drugoj strani pet popodne. Isto tako, je li dan ili noć, ljeto ili zima? Ovisi gdje smo.

Sigurnost i udobnost “apsolutnih istina” je razbijena, i preplavila nas je nedokučiva kompleksnost stvarnosti. No, svijet se nije promijenio. Možda smo se tek probudili iz dječjeg binarnog razumijevanja svijeta (istina ili laž, ispravno ili pogrešno) i trebamo proširiti svijest koja će nam omogućiti percepciju jedinstva koje se nalazi u pozadini stvari. Zamislite da ste dvodimenzionalno biće koje ne može vidjeti trodimenzionalni valjak. Sve što vidite je dvodimenzionalna sjenka recimo kruga ili kvadrata. Tek nakon što biste razvili trodimenzionalnu svijest, bili biste u mogućnosti vidjeti da i krug i kvadrat mogu biti dio iste stvari.

Prethodni primjer majke pokazuje da mi sami kreiramo naše iskustvo stvarnosti. Stvarnost brižne majke koja radi ono što vjeruje da je najbolje za njenu djecu može se doživjeti na različite načine. Međutim, činjenica da kreiramo naše iskustvo stvarnosti ne znači da ne postoji temeljna stvarnost.

Razlika između temeljne stvarnosti i iskustva te stvarnosti je u istočnoj filozofiji ponekad predstavljena kao apsolutna i relativna stvarnost. Apsolutna stvarnost je temeljna stvarnost koja uvijek ostaje nepromjenjiva bez obzira na to tko je doživljava. Ona je takva kakva jest, nezavisna stvarnost. Relativna stvarnost je stvarnost koju promatramo i doživljavamo, koju kreiramo u našem umu.

U grčkoj filozofiji postoji razlika između fenomena (pojavnosti) – stvarnosti koju oblikujemo u umu, i numena ili nespoznatljive stvarnosti na kojoj se ona temelji. Prema obje filozofije, postoji samo jedna apsolutna stvarnost, ali su relativne stvarnosti brojne i svaka je relativna s obzirom na iskustvo određenog pojedinca u određenom trenutku u vremenu i prostoru. Lijek protiv relativnosti istine nije povratak udobnosti jednostavnih istina. Protuotrov se sastoji u prihvaćanju kompleksnosti stvarnosti i uzdizanju do više dimenzije gdje se različiti stavovi doživljavaju kao aspekti istog “arhetipa”. Istina nije mrtva, samo je potrebno promijeniti naše razumijevanje iste. Možda samo trebamo biti “otvoreniji” s istinom i prihvatiti da drugačija, pa čak i oprečna predstavljanja iste činjenice mogu biti istinita. A prvi korak prema Istini bio bi naučiti se staviti u položaj drugog čovjeka i pokušati promatrati svijet iz njegove perspektive.

Autor: Sabine Leitner
S engleskog prevela: Ivana Jovović