ovo sam dok ti govorim
ne možemo biti zajedno
a jedino se pored tebe osjećam živom
ovo sam ja zbunjena i razapeta
između ljubavi i zaljubljenosti
ja tvoja srodna duša
koja je zakasnila na dejt
i sad je sve pogrešno
neko je već zauzeo moje mjesto
za tvojim stolom mene su stavili
da sjedim sa prostodušnom poslugom
pored smrdljivog wc-a kao podsjetnik
da sve što prođe kroz čovjeka
mora jednom postati sranje

volim te

ne volim te
ne znam šta ljubav znači
sebična sam lažem
drogiram se tvojim pogledom
želim umrijeti umrijeti umrijeti
ne mogu živjeti u svijetu gdje moram
biti samoživa i okrutna
da bih se mogla nazvati
lažem ponovo
ne želim
umrijeti želim suprotno
ja sam već mrtva

molim poljubi me

ne prilazi mi onda ću morati da se mrzim
do kraja života ja sam zauzeta žena
nosim prsten na lijevoj ruci
to nešto znači nisam kriva
što mi se od tebe dlanovi znoje
a tad prstenje sklizne
ne znam šta da radim
zapravo znam
samo neću
treba te odgurnuti oslijepiti
da me ne gutaš pogledom
ne bacaš sihire
da ne zaboravljam ime
svaki put kad mi se osmjehneš
nonšalantno kažeš šta ima novo

hoćeš da znaš

svaku noć mi se omakne
u snu izgovorim tvoje ime
dok se moj čovjek pravi da spava
ujutru ne znam kako da objasnim
mokre gaćice pa se zaključavam
satima u kupatilo
sa porodičnim pakovanjem sladoleda
koji jedem onako pomiješan sa suzama
ne mogu više da slušam radio
svaka pjesma koju puštaju je o nama
da ne povjeruješ koliko ima
ljubavnih pjesama a tako malo ljubavi
inače sve pet

molim nemoj ništa da kažeš
znam reći ćeš pravu stvar
uvijek kažeš pravu stvar
i to me nervira
jer sada moram postati dostojna
ne smijem biti sebična i lažljiva
moram se boriti za ljubav
uprkos zaljubljenosti koja razara
mekoći tvojih prstiju
usprkos svemu što se desilo
samo u mojoj glavi
ovo sam dok pokušavam
biti plemenita i jaka
kao što si ti
ne ide mi baš
raspadam se
kao jugoslavija devedes’ prve

ali osvetiću se za sve obećavam
u paralelnom univerzumu
ljubiću te do smrti

Vladana Perlić