Fenomeni

Kataloniji u čast (10) [Tema: Orvel]

10

Oko podneva 3. svibnja, jedan prijatelj koji je prolazio predvorjem hotela reče usput: »Čujem da je bilo nekakvih neprilika u telefonskoj centrali.« Iz nekog razloga tada tome nisam pridavao pažnju.

To poslijepodne, između tri i četiri, bio sam na sredini Ramblasa kad iza sebe začuh nekoliko hitaca iz puške. Okrenuh se i ugledah nekoliko mladića s puškama u rukama i crvenim i crnim anarhističkim maramama oko vrata, kako se udaljuju jednom pokrajnjom ulicom što je od Ramblasa vodila prema sjeveru. Očito su razmjenjivali pucnjeve s nekim u visokom osmorokutnom tornju – crkvi, mislim – koji se nadvisivao nad pokrajnjom ulicom. Smjesta pomislih: »Počelo je!« Ali pomislio sam to bez ikakva velikog osjećaja iznenađenja – već su danima svi očekivali da »to« počne u svakom trenutku. Shvatih da se odmah moram vratiti u hotel i vidjeti je li s mojom ženom sve u redu. Ali skupina anarhista na ulazu u pokrajnju ulicu pokazivala je ljudima da se udalje i vikala im neka ne prelaze liniju vatre. Opet prasnuše pucnjevi. Meci iz kule letjeli su preko ulice i gomila uspaničenih ljudi trčala je niz Ramblas, dalje od pucnjave; gore i dolje niz ulicu čulo se tres-tres-tres dok su trgovci spuštali željezne kapke na svojim izlozima. Ugledah dva oficira Narodne armije kako se oprezno povlače od stabla do stabla s rukama na revolverima. Ispred mene, gomila se gurala prema stanici podzemne željeznice usred Ramblasa tražeći zaklon. Smjesta odlučih da ne pođem za njima. To bi moglo značiti da ću satima ostati zarobljen pod zemljom.

U tom trenutku dotrči do mene jedan američki liječnik koji je bio s nama na fronti i zgrabi me za ruku. Bio je vrlo uzbuđen.

— Hajde, moramo otići u hotel Falcón. — (Hotel Falcón bio je neka vrsta pansiona kojeg je držao POUM, a u njemu su boravili većinom milicionari na odsustvu.)

— Momci iz POUM se tamo sastaju. Moramo se držati zajedno.

— Ali što je sve to, dođavola? — rekoh.

Liječnik me je vukao za ruku. Bio je previše uzbuđen a da bi mogao jasno govoriti. Pokazalo se da je bio na Plazi de Cataluñi kad se nekoliko kamiona naoružanih civilnih stražara dovezlo do telefonske centrale, u kojoj su radili većinom radnici CNT, i napalo je. Tada su stigli neki anarhisti i nastala je opća gužva. Shvatio sam da su »neprilike« ranije toga dana bile zahtjev vlade da se preda telefonska centrala koji je, naravno, bio odbijen.

Dok smo odlazili ulicom, kraj nas iz suprotnog smjera projuri kamion. Bio je pun anarhista s puškama u rukama. Naprijed je ležao kuštravi mladić na hrpi madraca iza lakog mitraljeza. Kad smo stigli do hotela Falcon koji je bio u dnu Ramblasa, gomila ljudi komešala se u predvorju; bila je velika zbrka, nitko kao da nije znao sto bismo trebali učiniti i nitko nije bio naoružan osim sacice pripadnika udarnih trupa koji su obično predstavljali stražu u zgradi. Pošao sam u Comité Local POUM, koji je bio gotovo točno nasuprot. Na katu, u prostoriji gdje su milicionari inače odlazili po svoje Place, tiskala se druga gomila. Visok, blijed, dosta zgodan muškarac tridesetih godina, u civilnoj odjeći, pokušavao je uspostaviti red i dijelio je redenike i kutije s mecima s hrpe u kutu. Činilo se da još nema pušaka. Liječnik je nestao – vjerujem da je već bilo ranjenika i da su zvali liječnike – ali stigao je još jedan Englez. Tada su iz unutrašnje prostorije, visok čovjek i još neki počeli iznositi i dijeliti ih unaokolo. Drugi Englez i ja, kao stranci, bili smo pomalo sumnjivi i u početku nam nitko nije htio dati pušku. Tada je stigao i prepoznao me jedan milicionar kojeg sam poznavao s fronte pa smo nakon toga dobili puške i šaržere, ponešto preko volje.

U daljini se čuo zvuk puškaranja a ulice su bile potpuno puste. Svi su govorili da je nemoguće krenuti Ramblasom. Građanska straža zauzela je zgrade na dominantnim položajima i pucala je na svakog tko bi prošao. Bio bih riskirao i vratio se u hotel, ali širila se neodređena misao da će Comité Local u svakom trenutku biti napadnut pa je bilo bolje da ostanemo. U čitavoj zgradi, na stubištu i na pločnicima ispred, stajale su grupice ljudi i uzbuđeno razgovarale. Činilo se da nitko nema jasnu ideju o tome što se događa. Uspio sam shvatiti samo to da je građanska straža napala telefonsku centralu i zauzela razne strateške točke koje su dominirale nad drugim zgradama što su pripadale radnicima. Opći je dojam bio da civilna straža progoni CNT i radničku klasu općenito. Moglo se zapaziti da, u toj fazi, još nitko kao da nije okrivljavao vladu. Siromašnije klase u Barceloni gledale su na civilnu stražu kao na nešto što dosta podsjeća na britanske trupe u Irskoj i činilo se kako se uzima zdravo za gotovo da je ona započela te napade na vlastitu inicijativu. Kad sam čuo kako stvari stoje, bilo mi je lakše pri duši. Stvar je bila posve jasna. S jedne strane CNT, s druge strane policija. Nisam osjećao osobitu sklonost za idealiziranog »radnika« kakav se pojavljuje u buržoaskoj komunističkoj svijesti, ali kad sam vidio pravog radnika, od krvi i mesa, u sukobu sa svojim prirodnim neprijateljem, policajcem, nisam se morao pitati na čijoj sam strani.

Mnogo je vremena prošlo a u našem dijelu grada kao i se ništa nije događalo. Nije mi palo na um da bih mogao nazvati hotel i saznati kako je mojoj ženi; smatrao sam posve razumljivim da telefonska centrala neće raditi – iako je zapravo bila izvan pogona samo nekoliko sati. Činilo se da se u dvije zgrade nalazi oko tristo ljudi. Pretežno su to bili ljudi iz najsiromašnijih klasa, iz stražnjih ulica pokraj pristaništa; među njima je bilo nešto žena, neke su nosile malu djecu, i gomila kuštravih momčića. Rekao bih da mnogi od njih nisu imali pojma što se događa te su jednostavno pobjegli u zgrade POUM radi zaštite. Bio je tamo i određen broj milicionara na odsustvu i nešto malo stranaca. Koliko sam mogao procijeniti, na sve nas bilo je samo oko šezdesetak pušaka. Ured na katu neprekidno su opsjedale gomile ljudi koje su zahtijevale puške i kojima se govorilo da pušaka više nema. Mlađi momci iz milicije koji su sve to, kako se činilo, smatrali nekom vrstom piknika, šuljali su se uokolo pokušavajući izmamiti ili ukrasti puške od svakoga tko ih je imao. Nije prošlo mnogo vremena i jedan mi je od njih oduzeo pušku posluživši se lukavštinom i smjesta je nestao. I tako sam opet bio nenaoružan, osim maloga automatskog pištolja za koji sam imao samo jedan šaržer.

Smračilo se, bio sam gladan, a u Falcónu, činilo se, nije bilo hrane. Moj prijatelj i ja umakosmo u njegov hotel, koji nije bio daleko, da bismo večerali. Ulice su bile u posvemašnjem mraku i tišini, nigdje ni žive duše, željezni kapci spušteni na svim izlozima, ali barikade još nisu bile podignute. Nastalo je veliko natezanje prije no sto su nas pustili u hotel – koji je bio zaključan i osiguran zasunom. Kad smo se vratili, saznao sam da telefonska centrala radi pa sam otišao gore u ured da nazovem zenu. Karakteristično, u zgradi nije bilo telefonskog imenika, a ja nisam znao broj hotela Continental; nakon što sam čitav sat pretraživao sve sobe, naišao sam na neki vodič u kojem je bio broj. Nisam mogao uspostaviti vezu sa ženom, ali uspio sam naći Johna McNaira predstavnika Nezavisne radničke partije u Barceloni. On mi je rekao da je sve u redu, da nitko nije pogođen, i upitao me je li s nama sve u redu u Comité Local. Rekoh mu da bismo bili dobro kad bismo imali cigareta. Time sam se samo našalio; no, pol sata kasnije pojavio se McNair sa dvije kutije Lucky Strikea. Hrabro se upustio kroz ulice mračne kao u rogu kojima su švrljale anarhističke patrole; zaustavile su ga dva puta s uperenim pištoljima i pregledale njegove dokumente. Neću zaboraviti taj mali čin heroizma. Bilo nam je vrlo drago zbog cigareta.

Na većinu prozora postavili su naoružane stražare, a dolje na ulici mala grupa ljudi iz udarnih jedinica zaustavljala je i ispitivala rijetke prolaznike. Dovezao se jedan anarhistički patrolni automobil prepun oružja. Kraj vozača je lijepa crnokosa djevojka osamnaestih godina čuvala u krilu automat. Proveo sam mnogo vremena tumarajući zgradom, velikom nepravilnom građevinom kojoj je bilo nemoguće shvatiti konfiguraciju. Posvuda je bilo uobičajeno smeće, razbijeni namještaj i poderani papir što je, kako se čini, neizbježan proizvod revolucije. Ljudi su spavali po čitavoj zgradi; na razbijenoj su sofi u hodniku dvije siromašne žene iz pristaništa mirno hrkale. Zgrada je bila kabaretsko kazalište prije nego što ju je preuzeo POUM. U nekoliko prostorija bile su uzdignute pozornice; na jednoj je od njih bio napušteni koncertni glasovir. Konačno sam otkrio ono što sam tražio – oružanu. Nisam znao što će se iz svega toga izleći i silno sam želio oružje. Toliko sam često slušao kako suparničke stranke, PSUC, POUM i CNT-FAI podjednako potajno gomilaju oružje u Barceloni, pa nisam mogao povjerovati da dvije glavne zgrade POUM imaju samo onih pedeset ili šezdeset pušaka koje sam vidio. Prostorija koja je služila kao oružana nije bila pod stražom i imala je slaba vrata; drugom Englezu i meni nije bilo nimalo teško da ih razvalimo. Kad smo ušli, otkrili smo da je ono što su nam rekli bilo istina – oružja više nije bilo. Pronašli smo samo oko dva tuceta malokalibarskih pušaka zastarjela modela i nekoliko sačmarica, ali za njih nije bilo municije. Otišao sam u ured i upitao je li im preostalo što municije za pištolj; nisu imali ništa. Bilo je, međutim, nekoliko kutija bombi koje je dovezao jedan od anarhističkih patrolnih automobila. Stavio sam ih nekoliko u jednu od svojih kutija za metke. Bio je to nesavršen tip bombe koja se aktivirala trljanjem neke vrste šibice na vrhu i koja je mogla sama eksplodirati.

Ljudi su spavali ispruženi svuda po podu. U jednoj je sobi plakalo dijete, plakalo neprekidno. Iako je bio svibanj, noć je postajala hladna. Na jednoj od kabaretskih pozornica još su se nalazile zavjese pa sam nožem odrezao jedan zastor, umotao se u nj i odspavao nekoliko sati. Sjećam se, san mi je uznemiravala pomisao na one proklete bombe koje bi me mogle odnijeti u zrak ako se prejako natisnem na njih. U tri ujutro probudio me je onaj visok zgodan čovjek koji je, kako se činilo, zapovijedao, dao mi je pušku i postavio me na stražu kraj jednog prozora. Rekao mi je da je uhapšen Salas, šef policije, odgovoran za napad na telefonsku centralu. (Zapravo, kao što smo saznali kasnije, bio je samo skinut s položaja. Ipak, ta je vijest učvrstila opći dojam da je građanska straža postupila bez naređenja.) Čim je nastupila zora, ljudi u prizemlju počeli su graditi dvije barikade, jednu ispred Comité Local, a drugu ispred hotela Falcón. Barcelonske su ulice popločene četvrtastim kamenjem od kojeg se lako može sagraditi zid, a ispod kamenja je neka vrsta krupnog šljunka prikladnog za punjenje vreća. Gradnja tih barikada pružala je neobičan i divan prizor; volio bih da sam to mogao snimiti. S nekom strastvenom energijom kakvu Španjolci izražavaju kad se napokon definitivno odluče prionuti uz bilo koji posao, dugi nizovi muškaraca, žena i posve male djece izvlačili su kamenje iz pločnika, vukli ga u ručnim kolicima koja su negdje pronađena i posrtali tamo-amo pod teškim vrećama pijeska. U veži Comité Local, jedna mlada njemačka Židovka u milicijskim hlačama, kojih joj je dugmad na koljenima dosezala do gležnjeva, promatrala je smiješeći se. Za nekoliko sati barikade su bile visoke do iznad čovječje glave, kod puškarnica su stajali strijelci s puškama, a iza jedne barikada gorjela je vatra i ljudi su pekli jaja.

Opet su mi uzeli pušku i činilo se da za čovjeka nema nikakva korisnog posla. Drugi Englez i ja odlučili smo se vratiti u hotel Continental. U daljini je bilo dosta pucnjave, ali naizgled ne i na Ramblasu. Usput smo zavirili na tržnicu. Bilo je otvoreno tek nekoliko štandova; opsjedale su ih gomile ljudi iz radničkih četvrti južno od Ramblasa. Upravo kad smo stigli onamo, izvana se začu snažno praštanje pušaka, nekoliko stakala na krovu rasu se u komadiće, a gomila nagrne prema stražnjim izlazima. Nekoliko je štandova, međutim, ostalo otvoreno; uspjeli smo dobiti svaki po šalicu kave i kupiti komad kozjeg sira što sam ga ugurao pokraj svojih bombi. Nekoliko dana kasnije bilo mi je vrlo drago što imam taj sir.

Na uglu ulice gdje sam prethodni dan vidio anarhiste kako počinju pucati, sad je stajala barikada. Čovjek iza nje (to je bilo s druge strane ulice) vikne mi da pripazim. Građanska straža u crkvenom tornju pucala je bez razlike na svakog tko bi prošao. Zastadoh i tada prijeđoh otvoreni prostor trčeći; dakako, metak prasnu kraj mene, neugodno blizu. Kad sam se približio upravnoj zgradi POUM, još na drugoj strani ceste, stigoše novi povici upozorenja od pripadnika udarnih trupa koji su stajali u veži – povici koje, u tom trenutku, nisam razumio. Između mene i zgrade nalazila su se stabla i novinski kiosk (ulice tog tipa u Španjolskoj imaju po sredini široko šetalište) pa nisam mogao vidjeti što mi pokazuju. Otišao sam u Continental, uvjerio se da je sve u redu, umio sam se i zatim vratio do upravne zgrade POUM (stotinjak metara niže u toj ulici) da zatražim zapovijedi. Sada se već tutnjava pušaka i mitraljeske vatre iz raznih smjerova mogla gotovo usporediti s bukom bitke. Upravo sam pronašao Koppa i pitao ga što bismo trebali raditi, kad se odozdo začu silno praskanje. Buka je bila tako glasna da sam bio siguran kako nas netko gađa iz poljskog topa. Zapravo su to bile samo ručne granate koje stvaraju dvostruko veću buku kad eksplodiraju među kamenim zgradama.

Kopp proviri kroz prozor, zabaci pušku na leđa, kaza: »Hajdemo pogledati« i polako krene stubištem na svoj uobičajeni nehajan način, a ja za njim. U samoj veži, pripadnici udarnih trupa kotrljali su bombe niz pločnik kao da se kuglaju. Bombe su eksplodirale dvadesetak metara dalje uz strašan, zaglušan prasak koji je bio pomiješan s treskom pušaka. Na pol puta preko ulice, iza novinskog kioska, izvirivala je neka glava – bila je to glava jednog američkog milicionara kojeg sam dobro poznavao – potpuno nalik kokosovu orahu na vašaru. Tek sam kasnije saznao što se zapravo događalo. Pokraj zgrade POUM nalazila se kavana i iznad nje hotel, zvala se Café Moka. Dan prije u kavanu je ušlo dvadeset do trideset naoružanih građanskih stražara i potom su, kad su započele borbe, naglo zauzeli zgradu i zabarikadirali se u njoj. Vjerojatno su imali naredbu da zauzmu kavanu kao uvod u kasniji napad na urede POUM. Rano ujutro pokušali su izaći, bilo je međusobne pucnjave, jedan pripadnik udarnih trupa je teško ranjen, a jedan građanski stražar ubijen. Građanska straža pobjegla je natrag u kavanu, ali kad je ulicom naišao Amerikanac, otvorili su na njega vatru iako nije bio naoružan. Amerikanac se bacio u zaklon iza kioska, a udarne trupe bacale su bombe na građansku stražu da ih opet natjeraju unutra.

Kopp je jednim pogledom promotrio prizor, progurao se naprijed i zaustavio crvenokosog Nijemca iz udarnih trupa koji je upravo zubima izvlačio upaljač iz bombe. Povikao je svima da se povuku s ulaza i rekao nam na nekoliko jezika da moramo izbjeći krvoproliće. Tada je izašao na pločnik i, tako da ga je mogla vidjeti građanska straža, razmetljivo skinuo svoj pištolj i položio ga na zemlju. Dva španjolska milicijska oficira učinila su isto i sva su trojica polako krenula prema veži gdje se skupila građanska straža. Ja takvo nešto ne bih učinio ni za dvadeset funti. Hodali su, nenaoružani, prema ljudima koji su bili na smrt prestrašeni i koji su u rukama imali napunjene puške. Jedan stražar, samo u košulji i izvan sebe od straha, izađe kroz vrata da bi pregovarao s Koppom. Stalno je uzrujano pokazivao prema dvije neeksplodirane bombe koje su ležale na i pločniku. Kopp se vratio i rekao nam da trebamo aktivirati bombe. Ležeći tamo, predstavljale su opasnost za svakoga tko prođe. Čovjek iz udarnih trupa opali iz puške u jednu bombu i ona eksplodira, zatim opali u drugu i promaši. Zamolio sam ga da mi dade pušku, kleknuo sam i opalio prema drugoj bombi. Žao mi je što moram reći da sam i ja promašio. To je bio jedini hitac koji sam ispalio za vrijeme nemira. Pločnik je bio prekriven razbijenim staklom s natpisa iznad kavane Moka, a dva automobila parkirana vani, jedan od njih Koppov službeni automobil, bila su izrešetana mecima i eksplozije bombi raznijele su im vjetrobrane.

Kopp me ponovno odveo na kat i objasnio mi situaciju. Morali smo braniti zgrade POUM budemo li napadnuti, ali lideri POUM poslali su upute da zauzmemo obrambeni stav te da ne otvaramo vatru ako to možemo izbjeći. Točno preko puta nalazio se kinematograf, zvao se Poliorama, iznad njega bio je muzej, a na vrhu, visoko iznad ukupne razine krovova, bio je mali opservatorij s dvije jednake kupole. Kupole su dominirale nad ulicom i nekoliko ljudi postavljenih tamo gore s puškama moglo bi spriječiti svaki napad na zgrade POUM. Pazikuće u kinu bili su članovi CNT i oni bi nam dopustili prolaz. Što se tiče građanske straže u kavani Moka, s njima ne bi bilo neprilika; oni se nisu željeli boriti i bilo bi im samo drago da se ne miješaju. Kopp je ponovio zapovijed da ne smijemo pucati osim ako se puca na nas ili ako budu napadnute naše zgrade. Zaključio sam, iako on to nije rekao, da su lideri bili bijesni zbog toga što su uvučeni u taj sukob, ali osjećali su da moraju stati uz CNT.

U opservatoriju su već bile postavljene straže. Iduća sam tri dana i noći proveo neprekidno na krovu Poliorame, osim za kratkih prekida kad bih skoknuo prijeko u hotel nešto pojesti. Nisam bio u opasnosti, nije me mučilo ništa gore od gladi i dosade, pa ipak je to bilo jedno od najneizdržljivijih razdoblja u cijelome mojem životu. Mislim da bi rijetko koje iskustvo moglo biti mučnije, predstavljati veće razočaranje ili, konačno, više uništiti živce od tih nesretnih dana uličnog ratovanja.

Sjedio bih na krovu, čudeći se gluposti svega toga. S malih prozora opservatorija moglo se vidjeti kilometrima uokolo – vidik za vidikom, visoke vitke građevine, staklene kupole i fantastični namreškani krovovi sa blistavim zelenim i bakrenim pločicama; tamo prema istoku, svjetlucavo blijedoplavo more – moj prvi letimičan pogled na more otkako sam došao u Španjolsku. A čitav veliki grad od milijun ljudi bio je zatvoren u nekoj vrsti nasilne inercije, u noćnoj mori buke bez pokreta. Suncem obasjane ulice bile su posve prazne. Ništa se nije događalo osim zujanja metaka s barikada i prozora zaštićenih vrećama s pijeskom. Ulicama se nije kretalo nijedno vozilo; tu i tamo na Ramblasu su stajali nepokretni tramvaji tamo gdje su vozači iskočili iz njih kad su počele borbe. A čitavo vrijeme paklenska buka koja je odjekivala od tisuća kamenih zgrada, ustrajala je poput tropske olujne kiše. Tres-tres, bum-bum, pras – ponekad bi se stišala na nekoliko pucnjeva, ponekad se ubrzavala do zaglušne paljbe, ali nikad ne bi prestajala sve dok je trajalo dnevno svjetlo, a nastavljala se točno u zoru idući dan.

Koji se vrag događao, tko se borio protiv koga i tko je pobjeđivao, u početku je bilo vrlo teško otkriti. Ljudi u Barceloni toliko su priviknuti na ulične borbe i tako im je poznata lokalna geografija da su nekom vrstom instinkta znali koja će politička partija držati pojedine ulice i zgrade. Stranac je u beznadno nepovoljnom položaju. Promatrajući iz opservatorija, mogao sam zaključiti da je Ramblas, jedna od glavnih ulica u gradu, razdjelna linija. Desno od Ramblasa, radničke četvrti bile su jednoglasno anarhističke; s lijeve strane vodile su se zbrkane borbe po krivudavim sporednim ulicama, ali na toj su strani PSUC i građanska straža manje-više imali kontrolu. Na našem kraju Ramblasa, oko Plaze de Cataluñe, položaj je bio tako kompliciran da bi bio posve neshvatljiv da svaka zgrada nije izvjesila partijsku zastavu. Tu je glavni orijentir bio hotel Colón, štab PSUC, koji je dominirao Plazom de Cataluñom. U prozoru pokraj zadnjeg slova O u velikom natpisu »Hotel Colón« koji se protezao pročeljem, imali su mitraljez što je sa smrtonosnim djelovanjem mogao pokositi trg. Stotinjak metara udesno od nas, niz Ramblas, JSU, omladinski savez PSUC (analogan Omladinskom komunističkom savezu u Engleskoj) držao je veliku robnu kuću koje su pokrajnji izlazi s vrećama pijeska bili okrenuti prema našem opservatoriju. Oni su skinuli svoju crvenu zastavu i podigli nacionalnu katalonsku zastavu. Na telefonskoj centrali, ishodištu svih tih nemira, visjele su jedna uz drugu katalonska nacionalna zastava i anarhistička zastava. Tamo se došlo do nekakva privremenog kompromisa, centrala je nesmetano radila i iz zgrade se nije pucalo.

Na našem je položaju bilo neobično mirno. Građanska straža u kavani Moka navukla je željezne kapke i gomilala kavanski namještaj izrađujući barikadu. Kasnije ih se oko pol tuceta popelo na krov, nasuprot nama, i sagradilo drugu barikadu od madraca preko koje su objesili katalonsku nacionalnu zastavu. Ali bilo je očito da ne žele započeti borbu. Kopp je s njima postigao konačan sporazum: ne budu li oni pucali na nas, nećemo ni mi pucati na njih. Do tada se već posve sprijateljio s građanskom stražom i nekoliko ih je puta posjetio u kavani Moka. Naravno, zaplijenili su sve što se moglo piti u kavani i poklonili su Koppu petnaest boca piva. Kopp im je zapravo zauzvrat dao jednu od naših pušaka, da nadoknade onu koju je netko izgubio prethodnog dana. Ipak, sjedi ti na krovu bio je čudan osjećaj. Ponekad mi je sve to bilo dosadno, nisam poklanjao pažnje paklenskoj buci i proveo sam sate čitajući jednu za drugom knjige iz Penguinove biblioteke koje sam, srećom, kupio nekoliko dana prije; ponekad bih bio i te kako svjestan naoružanih ljudi koji su me promatrali s udaljenosti od četrdesetak metara. Bilo je to pomalo kao da sam opet u rovovima; nekoliko sam se puta uhvatio kako, iz navike, govorim o građanskoj straži kao o »fašistima«. Obično nas je gore bilo oko šest. Postavili bismo po jednog čovjeka na stražu u svaki toranj opservatorija, a mi bismo ostali sjeli na olovni krov gdje nije bilo zaklona osim kamene ograde. Bio sam posve svjestan da građanska straža u svakom trenutku može dobiti telefonsku naredbu da otvori vatru. Pristali su da nas upozore prije no što će to učiniti, ali nije bilo sigurno da će se pridržavati dogovora. No, samo se jedanput činilo da će započeti neprilike. Jedan stražar na suprotnoj strani kleknuo je i počeo pucati preko barikade. Ja sam tada stražario u opservatoriju. Uperio sam pušku prema njemu i viknuo:

— Hej! Ne pucaj u nas!

— Što?

— Ne pucajte u nas ili ćemo uzvratiti!

— Ne, ne! Nisam pucao u vas. Gledaj, tamo dolje!

Pokazao je puškom prema sporednoj ulici koja je prolazila kraj podnožja naše zgrade. Doista, neki mladić u plavom kombinezonu, s puškom u ruci, zamicao je oko ugla. Očito je netom opalio prema građanskoj straži na krovu.

— Pucao sam u njega. On je pucao prvi. — (Vjerujem da je to bilo istina.) — Ne želimo pucati u vas. Mi smo samo radnici, isto kao i vi.

Domahnuo mi je antifašistički pozdrav koji sam mu uzvratio. Povikah: — Je li ostalo još nešto piva?

— Ne, sve je otišlo.

Isti dan, bez ikakva očitog razloga, neki je čovjek iz zgrade JSU dalje niz ulicu najednom podigao pušku i opalio prema meni kad sam se naginjao kroz prozor. Možda sam predstavljao privlačan cilj. Nisam mu uzvratio. Iako je bio udaljen samo devedeset metara, metak je otišao tako daleko da nije pogodio ni krov opservatorija. Kao i obično, spasio me je španjolski standard streljačke vještine. Iz te su me zgrade gađali nekoliko puta.

Paklenska buka pucnjave neprekidno se nastavljala. No koliko sam mogao vidjeti, i prema svemu što sam čuo, borba je bila defenzivna na obje strane. Ljudi su jednostavno ostajali u svojim zgradama ili iza svojih barikada i pucali prema onima nasuprot. Oko osamsto metara od nas nalazila se ulica u kojoj su neki od glavnih ureda CNT i UGT bili gotovo točno nasuprot jedni drugima; iz tog je smjera jačina buke bila grozna. Prošao sam tom ulicom dan nakon što su prestale borbe i stakla na izlozima bila su poput rešeta. (Većina trgovaca u Barceloni oblijepila je svoje izloge ukrštenim trakama papira, tako da se staklo ne rasprsne kad ga pogodi metak.) Zgodimice bi praskanje pušaka i mitraljeza prekinuo tresak ručnih granata. A u dugačkim razmacima, možda ukupno tucet puta, čule bi se strahovite eksplozije koje mi tada nisu bile jasne; zvučale su poput avionskih bombi, ali to je bilo nemoguće jer nigdje nije bilo aviona. Kasnije mi je rečeno – posve je moguće da je to bilo točno – kako su agents provocateurs aktivirali velike količine eksploziva sa svrhom da povećaju opću buku i paniku. Artiljerijske vatre, međutim, nije bilo. Osluškivao sam hoću li je čuti, jer da su topovi počeli pucati, to bi značilo da stvar postaje ozbiljna (artiljerija je odlučujući činitelj u uličnom ratovanju). Kasnije je u štampi bilo fantastičnih priča o baterijama topova koji su pucali po ulicama, no nitko nije bio u stanju pokazati neku zgradu koju je pogodila granata. U svakom slučaju, zvuk topova nepogrešivo se prepoznaje ako je čovjek naviknut na nj.

Hrane je ponestajalo gotovo od početka. Uz teškoće i pod okriljem mraka (jer je građanska straža stalno pripucavala u Ramblas) hrana se donosila u hotel Falcón za petnaest do dvadeset milicionara koji su bili u upravnoj zgradi POUM, ali za sve nije bilo dovoljno pa smo svi koliko nas je najviše moglo odlazili jesti u hotel Continental. Continental je »kolektivizirao« Generalite a ne kao većinu hotela, CNT ili UGT, pa ga se smatralo neutralnim terenom. Čim su započele borbe, hotel je do vrha napunila najneobičnija zbirka ljudi. Bilo je stranih novinara, političkih sumnjivaca svih vrsta, pa jedan američki avijatičar u službi vlade, različiti komunistički agenti, uključujući jednog debelog Rusa zlokobna izgleda, za kojeg se govorilo da je agent OGPU[28] (imao je nadimak Charlie Chan i nosio je za pojasom revolver i zgodnu malu bombu), nekoliko obitelji dobrostojećih Španjolaca koji su izgledali kao fašistički simpatizeri, dva ili tri ranjenika iz internacionalnih brigada, grupa vozača iz velikih francuskih kamiona koji su vozili u Francusku tovar naranči pa su ih zadržale borbe, te određen broj oficira Narodne armije. Narodna je armija, kao cjelina, ostala neutralna za vrijeme borbi, iako su neki vojnici umakli iz kasarni i uključili se pojedinačno; u utorak ujutro vidio sam ih nekolicinu kod barikada POUM. U početku, prije nego što je nestašica hrane postala akutna i prije nego što su novine počele raspirivati mržnju, postojala je tendencija da se sve to shvati kao šala. To je nešto što se u Barceloni događa svake godine, govorili su ljudi. George Tioli, talijanski novinar, naš dobar prijatelj, pojavio se u hlačama natopljenima krvlju. Izašao je vidjeti što se događa i baš je previjao jednog ranjenika na pločniku, kad netko obijesno gurne prema njemu ručnu granatu; srećom, nije ga ozbiljno ranio. Sjećam se kako je primijetio da bi kamenje na pločnicima u Barceloni moralo biti numerirano; to bi prištedjelo mnogo gnjavaže pri gradnji i rušenju barikada. I sjećam se dvojice ljudi iz internacionalnih brigada koji su sjedili u mojoj sobi u hotelu kad sam ušao umoran, gladan i prljav poslije noći provedene na straži. Njihov je stav bio potpuno neutralan. Da su bili pravi partijski ljudi, bili bi me, pretpostavljam, nagovarali da prijeđem na drugu stranu, ili bi me čak svezali i oduzeli mi bombe kojih su mi bili puni džepovi; umjesto toga, samo su me sažalijevali zbog toga što svoj dopust moram provesti stražareći na krovu. Opće je stajalište bilo: »To je samo obračun između anarhista i policije, to ništa ne znači.« Unatoč opsegu borbi i broju žrtava, vjerujem da je to bliže istini od službene verzije koja je okršaj prikazala kao planirani ustanak.

Otprilike u srijedu (5. svibnja) činilo se da nastupa promjena. Ulice sa spuštenim kapcima na dućanima izgledale su sablasno. Rijetki pješaci, prisiljeni izaći iz kuće, iz ovog ili onog razloga, vukli su se uokolo mašući bijelim maramama, a na mjestu u sredini Ramblasa gdje nije bilo opasnosti od metaka, neki su ljudi izvikivali novine praznoj ulici. U utorak je Solidaridad Obrera, anarhistički list, opisao napad na telefonsku centralu kao »monstruoznu provokaciju« (odnosno riječima koje su to značile), ali u srijedu je promijenio melodiju i počeo je preklinjati da se svi vrate na posao. Anarhistički lideri radiom su prenosili istu poruku. Uredništvo La Batalle, lista POUM, koje nije imalo organiziranu obranu, napali su i osvojili građanski stražari otprilike u isto vrijeme kad i telefonsku centralu, ali list se ipak tiskao i nešto je primjeraka distribuirano s druge adrese. Ja sam sve nagovarao da ostanu na barikadama. Ljudi su u sebi bili neodlučni i pitali su se uznemireno kad će to k vragu završiti. Sumnjam da je itko već tada napustio barikade, ali svima je bilo dosta besmislene borbe koja očito nije mogla dovesti ni do kakve stvarne odluke, zato što nitko nije želio da se to razvije u pravi građanski rat koji bi mogao značiti gubitak rata protiv Franca. Slušao sam sa svih strana kako ljudi izražavaju taj strah. Koliko se moglo zaključiti prema onome što su ljudi govorili u ono vrijeme, niži slojevi CNT željeli su, i to od samog početka, samo dvije stvari: vraćanje telefonske centrale i razoružavanje omražene građanske straže. Da je Generalite obećao učiniti te dvije stvari kao i da je obećao da će zaustaviti špekulacije s hranom, barikade bi, gotovo nema sumnje, bile srušene za dva sata. Ali bilo je očito da Generalite ne namjerava popustiti. Širile su se ružne glasine. Govorilo se da vlada u Valenciji šalje šest tisuća ljudi da okupiraju Barcelonu, te da je pet tisuća pripadnika anarhističkih i Poumovih trupa napustilo aragonsku frontu da im se suprotstave. Samo je prva od tih glasina bila točna. Promatrajući iz tornja opservatorija, vidjeli smo niske sive obrise ratnih brodova kako se približavaju luci. Douglas Moyle, koji je nekad bio mornar, rekao je da izgledaju kao britanski razarači. Zapravo, to su i bili britanski razarači, iako smo to saznali tek kasnije.

Te smo večeri čuli da se na Plazi de Españi predalo četiristo građanskih stražara te da su svoje oružje dali anarhistima; također se neodređeno probijala vijest o tome da u predgrađima (uglavnom radničkim četvrtima) vlast drži CNT. Činilo se kao da pobjeđujemo. Ali iste je večeri Kopp poslao po mene i rekao mi mračna lica da se, prema informacijama koje je netom primio, vlada sprema staviti POUM izvan zakona i objaviti rat protiv njega. Vijest me je zapanjila. To je bila prva natuknica što sam je dobio o interpretaciji kakva će se vjerojatno svemu tome htjeti pripisati kasnije. Nejasno sam predskazivao da će se, kad borbe prestanu, sva krivica pripisati POUM, koji je bio najslabija partija, pa prema tome i najprikladniji krivac za sve. A u međuvremenu se naša lokalna neutralnost primicala kraju. Ako vlada objavi rat protiv nas, nećemo imati drugog izbora već ćemo se braniti; tu u upravnoj zgradi mogli smo biti sigurni da će građanska straža u susjedstvu dobiti naredbu za napad na nas. Jedina nam je šansa bila da prvi napadnemo njih. Kopp je kod telefona čekao naredbe; ako čujemo definitivno da je POUM stavljen izvan zakona, moramo se smjesta pripremiti da zauzmemo kavanu Moka.

Sjećam se duge, mučne večeri koju smo proveli utvrđujući zgradu. Zaključali smo željezne kapke ispred prednjeg ulaza, a iza njih smo sagradili barikadu od kamenih ploča što su ih ostavili radnici koji su izvodili neke preinake. Pregledali smo zalihu oružja. Ubrojivši i šest pušaka na krovu Poliorame preko puta, imali smo dvadeset i jednu pušku, od toga jednu oštećenu, oko pedeset metaka za svaku pušku i nekoliko tuceta bombi; drugo ništa, osim nekoliko pištolja i revolver. Oko pol tuceta ljudi, većinom Nijemaca, javilo se dobrovoljno za napad na kavanu Moka, ako do njega dođe. Trebali smo, naravno, napasti s krova, u sitne noćne sate, i iznenaditi ih; oni su bili brojniji, ali naš je moral bio bolji i nije bilo sumnje da bismo mogli osvojiti zgradu iako bi ljudi pri tome vjerojatno poginuli. U zgradi nismo imali hrane osim nekoliko pločica čokolade, a proširila se i glasina da će »oni« zatvoriti vodu. (Nitko nije znao tko su to bili »oni«. Mogla je to biti vlada koja je upravljala vodovodom, ili je mogao biti CNT – nitko nije znao.) Mnogo smo vremena proveli puneći svaki umivaonik u praonicama, svako vedro kojeg smo se dočepali i, napokon, petnaest boca od piva, sad praznih, koje je građanska straža dala Koppu.

Bio sam grozno raspoložen i umoran kao pas poslije šezdesetak sati s vrlo malo sna. Bila je kasna noć. Ljudi su spavali posvuda na podu iza barikade u prizemlju. Na katu je bila jedna sobica sa sofom koju smo namjeravali upotrijebiti kao previjalište iako smo, nepotrebno je i reći, otkrili da u zgradi nema ni joda ni zavoja. Moja je žena došla iz hotela za slučaj da ustreba bolničarka. Legao sam na sofu osjećajući da bih se želio pol sata odmoriti prije napada na Moku u kojem ću vjerojatno biti ubijen. Sjećam se kako mi je bilo neizdrživo neudobno zbog pištolja koji mi je bio pričvršćen za remen i pritiskao mi križa. A iduća stvar koje se sjećam bilo je buđenje uz trzaj, da bih ugledao svoju ženu kako stoji kraj mene. Već je bio bijeli dan, ništa se nije dogodilo, vlada nije objavila rat protiv POUM, voda nije zatvorena, i, osim povremene pucnjave na ulicama, sve je bilo normalno. Žena mi je rekla da me nije imala srca probuditi pa je spavala u naslonjaču u jednoj od prednjih soba.

Tog poslijepodneva došlo je do neke vrste primirja. Pucnjevi su utihnuli i ulice su se iznenađujuće brzo ispunile ljudima. Neke su trgovine počele podizati kapke, a tržnicu je ispunila velika gomila ljudi zahtijevajući hranu, iako su tezge bile gotovo prazne. Opažalo se, međutim, da tramvaji nisu počeli voziti. Građanska je straža još bila iza svojih barikada u Moki; nijedna strana nije napustila utvrđene zgrade. Svi su jurili uokolo i pokušavali kupiti hranu. I sa svih biste strana čuli isto zabrinuto pitanje: »Mislite li da je gotovo? Mislite li da će opet početi?« »To« – naime borba – sad se smatralo nekom vrstom prirodne nepogode, poput orkana ili potresa, koja se svima nama podjednako događa, i koju nismo sposobni spriječiti. I doista, gotovo odmah – pretpostavljam da je primirje zapravo moralo potrajati nekoliko sati, ali oni su se doimali više kao minute nego kao sati – iznenadan prasak puščane vatre natjerao je sve u trk; željezni kapci s treskom su vraćeni na mjesto, ulice su se ispraznile kao nekom čarolijom, barikade su dobile posadu i »to« je opet počelo.

Vratio sam se na svoj položaj na krovu s osjećajem zgusnuta gađenja i bijesa. Kad čovjek sudjeluje u događajima kakvi su ovi, tada, pretpostavljam, u malom opsegu stvara povijest i s pravom bi se trebao osjećati poput neke povijesne ličnosti. Ali nikad se tako ne osjeća jer u takvim trenucima fizički detalji uvijek nadmašuju sve ostalo. Čitavo vrijeme borbi nikad nisam napravio točnu »analizu« situacije kakvu tako okretno rade novinari udaljeni stotine kilometara. Ono o čemu sam uglavnom razmišljao nije se odnosilo na dobro i loše u toj bratoubilačkoj tučnjavi, već sam razmišljao o neudobnosti i dosadi danonoćna sjedenja na tom nemogućem krovu, o gladi koja je postajala sve gora – jer nitko od ponedjeljka nije pojeo normalan obrok. Cijelo sam vrijeme razmišljao o tome da se moram vratiti na frontu čim ta stvar završi. To je bilo krajnje iritantno. Proveo sam na liniji sto i petnaest dana i vratio se u Barcelonu željan malo odmora i udobnosti; a umjesto toga morao sam provoditi vrijeme sjedeći na krovu nasuprot građanskoj straži koja se dosađivala jednako kao i ja, koja bi mi povremeno domahivala i uvjeravala me da su oni »radnici« (hoteći mi reći da ne pucam u njih), ali koja bi sigurno otvorila vatru ako bi dobila takvu naredbu. Ako je to bila povijest, takav dojam nije ostavljala. Sve je više nalikovalo nekom lošem razdoblju na fronti, kad nije bilo dosta ljudi, i kad smo na straži morali provesti abnormalan broj sati; umjesto da se osjeća junački, čovjek je tek morao stajati na svojem mjestu dosađujući se, padajući u san i potpuno nezainteresiran za pravi smisao svega toga.

U hotelu među heterogenom gomilom koja se uglavnom nije usuđivala proviriti ni nosom van, razvila se grozna atmosfera sumnjičavosti. Različiti su ljudi bili zaraženi manijom špijuniranja i šuljali su se uokolo šapućući da je svatko drugi špijun komunista, ili trockista, ili anarhista ili koga sve ne. Debeli ruski agent odvlačio je naizmjence u stranu sve strane izbjeglice i uverljivo objašnjavao da je sve to anarhistička zavjera. Promatrao sam ga sa stanovitim zanimanjem, jer sam tada prvi put vidio osobu, koje je profesija bila pričanje laži – ako se ne ubroje novinari. Bilo je nečega odbojnoga u parodiji otmjenoga hotelskoga života koja se i dalje odvijala iza kapcima zatvorenih prozora usred praskanja puščanih pucnjeva. Prednja je blagovaonica napuštena nakon što je kroz prozor prošao metak i okrhnuo stup, tako da su se gosti tiskali u jednoj mračnoj stražnjoj sobi gdje nikad nije bilo dovoljno slobodnih stolova. Broj konobara se smanjio – neki su od njih bili članovi CNT pa su se priključili općem štrajku – i privremeno su odbačene bijele košulje, ali obroci su se i dalje posluživali s prividom obreda. Međutim, za jelo praktički nije bilo ničega. Toga četvrtka navečer glavno jelo za večeru bila je jednasardina po osobi. Hotel već danima nije imao kruha, a čak je i vina sve više ponestajalo tako da smo pili sve starija i starija vina po sve višim i višim cijenama. Nestašica hrane nastavila se još nekoliko dana nakon što su prestale borbe. Sjećam se, tri smo dana za redom moja žena i ja doručkovali komadić kozjeg sira bez kruha i ičega za piće. Jedino je naranča bilo obilje. Francuski vozači kamiona donijeli su u hotel velike količine svojih naranča. Bili su divlja gomila; imali su sa sobom nekoliko jedrih španjolskih djevojaka i divovskog nosača u crnoj košulji. U svako drugo vrijeme mali snob od direktora hotela učinio bi sve što može da im bude što neudobnije, zapravo odbio bi ih primiti u hotel, ali tada su bili popularni jer su, za razliku od nas ostalih, imali privatnu zalihu kruha što smo ga svi pokušavali užicati od njih.

Proveo sam tu posljednju noć na krovu, a idući dan doista se činilo da se borba približava kraju. Mislim da toga dana – u petak – nije bilo mnogo pucanja. Činilo se da nitko ne zna sigurno dolaze li doista trupe iz Valencije; stigle su, zapravo, te večeri. Vlada je radiom emitirala poluumirujuće poluprijeteće poruke, tražeći da svi pođu kućama i govoreći da će svi koji poslije određenog sata budu otkriveni kako nose oružje biti uhapšeni. Vladinim emisijama nije se poklanjalo mnogo pažnje, ali ljudi su posvuda iščezavali s barikada. Ne dvojim da je za to uglavnom bila odgovorna nestašica hrane. Sa svih se strana čula ista primjedba: »Nemamo više hrane, moramo se vratiti na posao.« S druge strane, građanska je straža mogla ostati na svojim mjestima, jer je mogla računati na to da će dobivati svoje obroke tako dugo dok u gradu ima hrane. Poslije podne su ulice već bile gotovo normalne, iako su napuštene barikade još stajale; Ramblas je vrvio ljudima, gotovo su sve trgovine bile otvorene i – to je ohrabrivalo najviše od svega – tramvaji koji su tako dugo stajali u nepomičnim gomilama pokrenuli su se i počeli voziti. Građanska straža još je držala kavanu Moka i nije srušila barikade, no neki su iznijeli stolce van i sjedili na pločniku s puškama preko koljena. U prolazu sam namignuo jednome od njih i on mi je uzvratio smiješkom koji nije bio neprijateljski; prepoznao me je, naravno. S telefonske centrale spuštena je anarhistička zastava, i sad je visjela samo katalonska zastava. To je značilo da su radnici definitivno potučeni; shvatio sam – iako, zbog svoga političkog neznanja, ne tako jasno kao što bih bio morao – da će doći do odmazde kad se vlada bude osjećala sigurnijom. Ali tada me nije zanimao taj aspekt stvari. Osjećao sam jedino duboko olakšanje zbog toga što je prestala paklenska buka pucnjave i što je čovjek mogao nabaviti nešto hrane te naći malo mira i odmora prije povratka na frontu.

Te je večeri moralo biti već vrlo kasno kad su se na ulicama pojavile prve trupe iz Valencije. Bila je to jurišna straža, još jedna formacija slična građanskoj straži i carabinerosima (to jest formacija koja je prvenstveno bila određena za policijski posao), uz odabrane trupe Republike. Činilo se da su odjedanput jednostavno iskočili iz tla; vidjeli ste ih posvuda kako patroliraju ulicama u grupama po desetorica – visoki muškarci u sivim ili plavim uniformama, s dugačkim puškama prebačenim preko ramena i po jednim automatom na svaku grupu. U međuvremenu je trebalo obaviti jedan delikatan posao. Šest pušaka koje smo upotrebljavali za stražarenje u tornjevima opservatorija još je tamo ležalo i na svaki smo ih način morali vratiti u zgradu POUM. Trebalo ih je samo prenijeti preko ulice. One su bile dio stalnog naoružanja zgrade, ali iznijeti ih na ulicu značilo je ogriješiti se o vladinu naredbu, i ako bismo bili uhvaćeni s njima u rukama, sigurno bismo bili uhapšeni – još gore, puške bi bile konfiscirane. Sa samo dvadeset i jednom puškom u zgradi, nismo sebi mogli dopustiti da šest od njih izgubimo. Poslije mnogo rasprave o tome koji bi bio najbolji način, jedan crvenokosi španjolski mladić i ja počesmo ih krijumčariti van. Bilo je dosta lako zavarati jurišnu stražu; opasnost su bili građanski stražari u Moki koji su dobro znali da smo imali puške u opservatoriju i mogli bi nas odati kad bi vidjeli da ih nosimo preko ulice. Svaki se od nas djelomično razodjenuo i prebacio pušku preko lijevog ramena, s kundakom ispod pazuha a cijevi niz hlačnicu. Na nesreću, to su bili dugački »mauseri«. Čak ni čovjek visok kao što sam to ja ne može nositi dugački »mauser« u hlačnici bez smetnje. Bilo je nesnosno silaziti niz poput vadičepa zavojito stubište opservatorija posve ukočene lijeve noge. Našavši se na ulici, otkrismo da se možemo kretati samo krajnje polako, tako polako da ne treba svijati koljena. Ispred kina sam ugledao grupu ljudi kako me promatra s velikim zanimanjem dok sam se vukao korakom kornjače. Često se pitam što su mislili o tome što mi je. Ranjen u ratu, možda. No, sve su puške prokrijumčarene preko ulice bez incidenta.

Idući su dan jurišni stražari bili posvuda, hodajući ulicama poput osvajača. Nije bilo sumnje da se vlada jednostavno razmeće snagom kako bi zastrašila stanovništvo koje, već je to znala, ne bi ni pružilo otpor; da je bilo ikakvog stvarnog straha od novog izbijanja bune, jurišna bi straža boravila u kasarnama, a ne bi bila raspršena ulicama u malim skupinama. Bile su to sjajne trupe, daleko najbolje koje sam vidio u Španjolskoj i, premda pretpostavljam da su u određenom smislu bile »neprijatelj«, ipak mi je bio ugodan pogled na njih. No promatrao sam ih kako tumaraju tamo i amo s nekom vrstom čuđenja. Bio sam naučen na otrcanu, oskudno naoružanu miliciju na aragonskoj fronti i nisam znao da Republika ima takve trupe. To nisu bili samo fizički odabrani ljudi, najviše me je zapanjilo njihovo oružje. Svi su bili naoružani novim novcatim puškama, tipa poznatog kao »ruska puška« (te je puške slao u Španjolsku SSSR, ali vjerujem da su se proizvodile u Americi). Pregledao sam jednu od njih. Bila je daleko od savršene puške, ali neizmjerno bolja od groznih starih sačmarica koje smo mi imali na fronti. Svaki je jurišni stražar imao automatski pištolj i na desetoricu po jedan automat; mi smo na fronti imali u prosjeku jednu strojnicu na pedeset ljudi, a pištolji i revolveri mogli su se nabaviti samo ilegalno. Zapravo, iako to do tada nisam zamijetio, posvuda je bilo isto. Građanska straža i carabinerosi, iako uopće nisu trebali ići na frontu, bili su bolje naoružani i daleko bolje odjeveni od nas. Pretpostavljam da je isto tako u svim ratovima – uvijek isti kontrast između sjajne policije u pozadini i otrcanih vojnika na liniji. Sve u svemu, jurišni su se stražari poslije dan ili dva vrlo dobro slagali sa stanovništvom. Prvi je dan bilo stanovitih neprilika jer su se neki jurišni stražari – djelujući prema uputama, pretpostavljam – počeli ponašati provokativno. U grupama su ulazili u tramvaje, pretraživali putnike i, ako bi im u džepovima našli članske karte CNT, derali bi ih i gazili po njima nogama. To je dovelo do tučnjave s naoružanim anarhistima pa je nekoliko ljudi ubijeno Vrlo su brzo, međutim, jurišni stražari odbacili svoje osvajačko ponašanje i odnosi su postali donekle prijateljski. Zapažalo se da ih je većina već za dan ili dva pronašla djevojku.

Barcelonske borbe dale su vladi u Valenciji dugo željenu ispriku da preuzme potpuniju vlast u Kataloniji. Radničke milicije trebalo je raspustiti i rasporediti među Narodnu armiju. Španjolska republikanska zastava lepršala je u cijeloj Barceloni – tada sam je, mislim, vidio prvi put, osim iznad fašističkih rovova. U radničkim četvrtima rušile su se barikade, dosta nepotpuno jer je mnogo lakše sagraditi barikadu nego vratiti kamenje natrag na mjesto. Bilo je dopušteno da barikade ostanu na mjestu ispred zgrada PSUC, i doista su mnoge ostale sve do lipnja. Građanska straža i dalje je držala strateške točke. Iz uporišta CNT zaplijenjene su velike količine oružja, iako ne sumnjam da je dosta toga izbjeglo zapljeni. La Batalla se i dalje pojavljivala, ali bila je toliko cenzurirana da je napokon prva strana bila gotovo potpuno prazna. Listovi PSUC nisu se cenzurirali i objavljivali su podjarivačke članke koji su zahtijevali zabranu POUM. POUM je proglašen prerušenom fašističkom organizacijom, a agenti PSUC raspačavali su po čitavom gradu karikaturu koja je prikazivala POUM kao lik što skida sa sebe masku obilježenu srpom i čekićem te otkriva ogavno, manijakalno lice sa znakom kukastog križa. Očito je službena verzija barcelonskih borbi već bila utvrđena: trebalo ih je prikazati kao »petokolonašku« fašističku pobunu koju je organizirao isključivo POUM.

U hotelu je grozna atmosfera sumnje i neprijateljstva postala još gora sad kad su borbe prestale. S obzirom na optužbe koje su se stalno dobacivale, bilo je nemoguće ostati neutralan. Pošte su opet radile, počele su stizati strane komunističke novine i njihovi prikazi borbi nisu bili samo žestoko stranački, već naravno i bezglavo netačni s obzirom na činjenice. Mislim da su neki komunisti koji su tamo bili i vidjeli što se stvarno događalo bili ogorčeni zbog interpretacije što se pridavala tim zbivanjima ali naravno morali su se držati svoje strane. Naš prijatelj komunist opet mi je prišao i upitao me ne bih li prešao u internacionalne brigade.

Bio sam prilično iznenađen. — Vaše novine govore da sam fašist — rekao sam. — Sigurno bih bio politički sumnjiv, zato što dolazim iz POUM.

— Oh, to nije važno. Uostalom, samo ste izvršavali naredbe.

Morao sam mu reći da se poslije tog sukoba ne mogu pridružiti nikakvoj jedinici pod kontrolom komunista. Prije ili kasnije to bi moglo značiti da ću biti upotrijebljen protiv španjolske radničke klase. Čovjek nije mogao znati kad će takvo nešto ponovno izbiti, i ako ću u takvom sukobu uopće morati upotrijebiti svoju pušku, upotrijebit ću je na strani radničke klase, a ne protiv nje. Bio je vrlo pristojan u vezi s tim. Ali od tada se cijela atmosfera promijenila. Čovjek nije mogao, kao prije, »ostati prijatelj iako se nije slagao« i popiti nešto sa svojim navodnim političkim protivnikom. U hotelskom je salonu bilo ružnih prepirki. U međuvremenu su zatvori već bili puni i prepuni. Nakon što su borbe završene anarhisti su, naravno, oslobodili svoje zatvorenike, ali građanska straža nije oslobodila svoje i većina ih je bačena u zatvor te zadržana tamo bez suđenja, u mnogim slučajevima mjesecima. Kao i obično, hapšeni su potpuno nevini ljudi zbog pogrešaka policije. Spomenuh prije da je Douglas Thompson bio ranjen negdje početkom travnja. Kasnije smo izgubili s njim vezu, kao što se često događalo kad bi netko bio ranjen, jer su ranjenike često premještali iz bolnice u bolnicu. On je zapravo bio u bolnici u Tarragoni i vraćen je natrag u Barcelonu otprilike u vrijeme kad su počele borbe. U utorak ujutro sreo sam ga na ulici, prilično zbunjenog zbog pucnjave koja se posvuda čula. Postavio je pitanje koje su svi postavljali:

— Koji je vrag sve to?

Objasnih mu koliko sam mogao. Thompson smjesta kaza:

— Ja ću ostati izvan toga. Ruka mi je još u lošem stanju. Vratit ću se u hotel i ostati tamo.

Vratio se u svoj hotel, ali na nesreću (kako je važno u uličnim borbama poznavati lokalnu geografiju!) to je bio hotel u dijelu grada pod kontrolom građanske straže. Izvršena je racija i Thompson je uhapšen, bačen u zatvor i zadržan osam dana u ćeliji tako punoj ljudi da nitko nije imao mjesta leći. Bilo je mnogo sličnih slučajeva. Brojni stranci sumnjiva političkog glasa bili su u bijegu, s policijom za petama i u neprekidnu strahu od denuncijacije. Najgore je bilo Talijanima i Nijemcima koji nisu imali pasoše i uglavnom ih je tražila tajna policija u vlastitim zemljama. Ako bi bili uhapšeni, našli su se izloženi deportaciji u Francusku, što je moglo značiti da će ih vratiti u Italiju ili Njemačku, gdje je samo bog znao kakvi ih užasi očekuju. Poneka strankinja žurno je sredila svoj položaj »udajući se« za Španjolca. Jedna njemačka djevojka koja nije imala nikakvih dokumenata doskočila je policiji glumeći nekoliko dana ljubavnicu nekog čovjeka. Sjećam se izraza srama i očaja na licu jadne djevojke kad sam slučajno naletio na nju dok je izlazila iz muškarčeve spavaonice. Naravno, nije bila njegova ljubavnica, ali nedvojbeno je mislila kako ja mislim da jest. Čovjek je cijelo vrijeme imao ružan osjećaj da bi ga netko tko mu je do tada bio prijatelj mogao denuncirati tajnoj policiji. Duga mora borbe, buka, nedostatak hrane i sna, pomiješana napetost dosadna sjedenja na krovu i nedoumice oko toga hoću li iduće minute sam biti pogođen ili ću ja biti prisiljen u nekoga pucati, uništili su mi živce. Stigao sam do točke gdje bih svaki put zgrabio pištolj kad bih začuo lupu vrata. U subotu ujutro izvana se čula buka pucnjeva i svi su povikali: »Opet počinje!« Istrčao sam na ulicu i ustanovio da to neki jurišni stražari pucaju na bijesna psa. Nitko tko je tada bio u Barceloni, i još mjesecima kasnije, neće zaboraviti groznu atmosferu koju su stvorili strah, sumnjičenja, mržnja, cenzurirane novine, pretrpani zatvori, ogromni redovi za hranu i vrebajuće bande naoružanih ljudi.

Pokušao sam pružiti neki pojam o tome kakav je to bio osjećaj nalaziti se usred barcelonskih borbi; ipak držim da nisam uspio prenijeti dostatno čudnovatost toga vremena. Jedna od stvari koja mi se urezala u sjećanje kad razmišljam o tome jesu slučajni kontakti što ih je čovjek imao u to vrijeme, letimična zapažnja u vezi s onima koji se nisu borili i kojima je sve to bilo jednostavno besmisleno komešanje. Sjećam se da sam vidio moderno odjevenu ženu kako šeće Ramblasom s košarom za kupovinu preko ruke i vodeći bijelog pudla, dok su ulicu ili dvije dalje praskale i treštale puške. Može se pretpostaviti da je bila gluha. Ili muškarac kojeg sam vidio kako juri potpuno praznom Plazom de Cataluñom, mašući u svakoj ruci bijelom maramom. Ili velika grupa ljudi, svi odjeveni u crno, koji su oko pol sata neprekidno pokušavali prijeći Plazu de Cataluñu, nikako ne uspijevajući. Svaki put kad bi provirili iza ugla iz pokrajnje ulice, mitraljesci PSUC iz hotela Colón otvorili bi vatru i odbacili ih – ne znam zašto, jer su očito bili nenaoružani. Mislio sam kasnije da su možda išli na sprovod. I čovječuljak koji je bio čuvar u muzeju iznad Poliorame i koji je, kako se činilo, sve to smatrao društvenim događajem. Bilo mu je tako drago što ga posjećuju Englezi – Englezi su tako simpatico, rekao je. Nadao se da ćemo se svi vratiti i ponovno ga posjetiti kad prestane gužva; ja sam ga zapravo i posjetio. I još jedan sitan čovjek, skrivajući se u veži, koji je zadovoljno trzao glavom prema paklenskoj pucnjavi na Plazi de Cataluñi i kazao (kao da primjećuje kako je lijepo jutro): »I tako opet imamo devetnaesti srpnja!« I ljudi u postolarskoj radionici koji su mi izrađivali čizme. Bio sam tamo prije borbi, nakon što su završene i, tek na nekoliko minuta, za vrijeme kratkog primirja 5. svibnja. Bila je to skupa radnja i ljudi su u njoj bili članovi UGT, možda i PSUC – u svakom slučaju bili su politički na drugoj strani i znali su da služim u POUM. Pa ipak je njihovo stajalište bilo potpuno indiferentno. »Baš je žalosno sve to, zar ne? I tako loše za poslove. Šteta što ne prestane! Kao da takvih stvari nije bilo dosta na fronti!« itd. itd. Sigurno je velik broj ljudi, možda većina stanovnika Barcelone, promatrao sve to bez i tračka zanimanja, ili s ništa više zanimanja no što bi ga osjećali u kakvu zračnom napadu.

U ovom sam poglavlju opisao samo svoja osobna iskustva. U idućem poglavlju moram pretresti najbolje kako umijem veće probleme – ono što se doista dogodilo i s kakvim rezultatima, što je u svemu tome bilo dobro a što loše i tko je bio odgovoran, ako je netko bio. Iz barcelonskih je borbi izvučeno toliko mnogo političkog kapitala da je važno pokušati steći uravnotežen pogled na to. O toj je temi već napisano obilje materijala, dovoljno da se ispune mnoge knjige, i mislim da neću pretjerati ako kažem da je devet desetina od toga neistinito. Gotovo sve novinske prikaze objavljene u ono vrijeme izmislili su novinari koji su se držali podalje, a ti izvještaji nisu bili samo netočni s obzirom na činjenice, već su i namjerno dovodili u zabludu. Kao i obično, bilo je dopušteno da samo jedna strana tog pitanja dopre do javnosti. Poput svih koji su tada bili u Barceloni, ja sam vidio samo ono što se događalo u mojoj neposrednoj blizini, ali vidio sam i čuo dovoljno tako da mogu osporavati mnoge laži što su se širile. Kao i prije, ako vas ne zanimaju političke polemike i mnoštvo partija i potpartija s njihovim zbunjujućim imenima (sličnima imenima generala u kakvu kineskom ratu), molim vas da to preskočite. Grozno je kad se čovjek mora upustiti u pojedinosti međupartijskih polemika; kao da se uranja u zahodsku jamu. Ali nužno je pokušati pronaći istinu, toliko koliko je to moguće. Ta bijedna kavga u jednome dalekom gradu važnija je no što bi se moglo činiti na prvi pogled.

Džordž Orvel

Nastaviće se