Fenomeni

Kataloniji u čast (13) [Tema: Orvel]

13

U Barceloni, u toku svih onih posljednjih tjedana koje sam tamo proveo, u zraku je bio jedan osebujan zlokoban osjećaj – atmosfera sumnjičenja, straha, nesigurnosti i prikrivene mržnje. Svibanjske borbe ostavile su za sobom neiskorjenjive popratne efekte. Padom Caballerove vlade, komunisti su definitivno došli na vlast, nadzor nad unutrašnjim poretkom predan je komunističkim ministrima i nitko nije sumnjao da će oni uništiti svoje političke suparnike čim dobiju ma i najmanju šansu. Još se nije ništa događalo, ja nisam imao čak ni predodžbe o tome što će se dogoditi; a ipak je postojao stalni nejasni osjećaj opasnosti, svijest o nečemu zlom što prijeti. Ma kako čovjek stvarno zapravo malo konspirirao, atmosfera ga je nagonila da se osjeća zavjerenikom. Činilo se da sve svoje vrijeme čovjek provodi razgovarajući šapatom u kutovima kavana i pitajući se je li osoba za susjednim stolom policijski špijun.

Zahvaljujući cenzuri štampe, širile su se zloslutne glasine svih vrsta. Jedna je bila kako vlada Negrina i Prieta planira nagodbu u vezi s ratom. U ono sam vrijeme bio sklon povjerovati u to, jer su se fašisti približavali Bilbaou a vlada očito nije činila ništa da ga spasi. Baskijske su zastave bile izvješene posvuda u gradu, djevojke su zveckale kutijama za priloge u kavanama i radio je davao uobičajene emisije o »junačkim braniteljima«, ali Baski nisu dobivali nikakvu stvarnu pomoć. Čovjek je dolazio u napast da povjeruje kako vlada igra dvostruku igru. Kasniji su događaji pokazali da sam u tome pogriješio, no čini se vjerojatnim da se Bilbao mogao spasiti samo da se uložilo malo više energije. Ofenziva na aragonskoj fronti, čak i neuspješna, prisilila bi Franca da odvoji dio svoje vojske; međutim, vlada nije započela nikakvu ofenzivnu akciju sve dok nije bilo prekasno – zapravo, sve otprilike do vremena kad je Bilbao pao, CNT je raspačavao velike količine letaka u kojima je stajalo: »Budite na oprezu!« i aludirao da »stanovita partija« (misleći na komuniste) planiracoup d’etat. Postojala je također rasprostranjena bojazan od invazije na Kataloniju. Još prije, kad smo se vraćali na frontu, vidio sam snažne utvrde koje su se gradile desetke kilometara iza linije fronte, a posvuda u Barceloni kopala su se nova skloništa protiv bombi. Cesto se javljao strah od napada iz zraka i s mora; to su bile lažne uzbune češće nego prave, ali svaki put kad bi zasvirale sirene, svjetla u čitavu gradu ostala su pogašena satima, a bojažljivi ljudi nagrnuli bi u podrume. Policijski su špijuni bili posvuda. Zatvori su još bili krcati zatvorenicima preostalima iz svibanjskih borbi, a drugi ljudi – uvijek, naravno, anarhisti ili pristaše POUM – nestajali su u zatvore po jedan ili dva. Koliko se moglo otkriti, nitko nikada nije bio izveden pred sud niti čak optužen – čak ni za nešto tako određeno kao što je »trockizam«; jednostavno bi vas bacili u zatvor i držali tamo, obično incommunicado. Bob Smillie još je bio u zatvoru u Valenciji. Nismo uspjeli ništa saznati, osim da ni tamošnjem predstavniku ILP niti angažiranom odvjetniku nije bilo dopušteno da ga vide. Stranci iz međunarodnih brigada i drugih milicija dospijevali su u zatvor u sve većem broju. Obično bi ih hapsili kao dezertere. Za opću je situaciju bilo tipično da više nitko nije zasigurno znao je li milicionar dobrovoljac ili pripada regularnoj vojsci. Nekoliko mjeseci prije toga, svakome tko se prijavljivao miliciju govorilo se da je on dobrovoljac i da može, ako želi, dobiti otpusne dokumente svaki put kad prisnije njegov rok za odsustvo. A sad se činilo da je vlada promijenila mišljenje, milicionar je bio regularan vojnik ; smatralo ga se dezerterom ako je pokušao otići kući. No činilo se da čak ni o tome nitko nije bio siguran. Na nekim dijelovima fronte vlasti su i dalje izdavale otpusnice. Na granici, te su se otpusnice katkada priznavale, a katkad ne; ako nisu, smjesta bi vas bacili u zatvor. Kasnije se broj stranih »dezertera« u zatvoru povećao na više stotina, ali većina je repatrirana kad je podignuta galama u njihovim zemljama.

Skupine naoružanih jurišnih stražara švrljale su posvuda ulicama, građanska straža još je držala kavane i druge zgrade na strateškim točkama, a mnoge zgrade PSUC još su imale vreće s pijeskom i barikade. Na raznim mjestima u gradu postojale su stanice s građanskim stražarima i carabinerosima koji su zaustavljali prolaznike i tražili njihove dokumente. Svi su me upozoravali da ne pokazujem svoju iskaznicu milicije POUM, već da pokažem samo pasoš i bolničku otpusnicu. Na određeni je način bilo opasno čak i ako se saznalo da je netko služio u miliciji POUM. Milicionari POUM koji su bili ranjeni ili na odsustvu kažnjavani su na tričave načine – otežavalo im se da podignu plaću, na primjer. La Batalla se još pojavljivala, ali bila je toliko cenzurirana da gotovo i nije postojala, a teškoj cenzuri bili su izloženi i Solidaridad i ostali anarhistički listovi. Uveden je novi propis, prema kojem cenzurirani dijelovi novina nisu smjeli ostati prazni, već su se morali ispuniti drugim materijalom; kao posljedica toga, često je bilo nemoguće pogoditi kad je nešto bilo izbačeno. Nestašica hrane koja je fluktuirala za cijelo vrijeme rata, bila je u jednoj od svojih teških faza. Kruha je bilo premalo, a jeftinije vrste su se patvorile dodavanjem riže; kruh koji su dobivali vojnici u kasarnama bio je grozna stvar slična kitu. Mlijeko i šećer bili su prava rijetkost, a duhan gotovo i nije postojao, osim skupih krijumčarenih cigareta. Akutna je bila i nestašica maslinova ulja, koje Španjolci upotrebljavaju za pol tuceta različitih namjena. Redove žena koje su čekale maslinovo ulje nadzirali su građanski stražari na konjima koji su se ponekad zabavljali tjerajući konje u redove i pokušavajući ih navesti da gaze ženama po nogama. Manja neprilika u to je vrijeme bila i nestašica kovana novca. Srebro je bilo povučeno a nove kovanice još nisu bile izdane tako da nije bilo ničega između deset centima i novčanice od dvije i pol pesete, a sve novčanice manje od deset peseta bile su vrlo rijetke. Za siromašnije je ljude to značilo otežavanje nestašice hrane. Žena koja je posjedovala samo novčanicu od deset peseta mogla je satima čekati ispred trgovine mješovitom robom a da potom ne bi bila u stanju ništa kupiti, jer trgovac nije imao sitnine a ona nije sebi mogla dopustiti da potroši čitavu novčanicu. Nije lako prenijeti mučnu atmosferu onog vremena – osebujnu nelagodu što su je stvarale glasine koje su se stalno mijenjale, cenzurirane novine i stalna prisutnost naoružanih ljudi. To nije lako objasniti zato što, zasad, ono što je bitno za takvu atmosferu ne postoji u Engleskoj. U Engleskoj politička netrpeljivost još nije bila sama po sebi razumljiva. Postoji političko proganjanje u neznatnijem smislu; da sam rudar u ugljenokopu, ne bih se baš trudio da moj gazda zna kako sam komunist; ali »dobar član partije«, dušebrižnik kontinentalne politike, još je rijetkost, a pojam »likvidiranja« ili »eliminiranja« svakoga tko se slučajno ne slaže s vama čini se da još nije nešto prirodno. No to kao da je bilo itekako prirodno u Barceloni. »Staljinisti« su bili na vlasti pa je prema tome bilo samo po sebi razumljivo da se svaki »trockist« nalazio u opasnosti. Ono čega su se svi bojali bilo je nešto što se, na koncu, nije dogodilo – novo zbijanje uličnih borbi koje bi se, kao i prije, pripisale POUM i anarhistima. Bilo je trenutaka kad sam uhvatio sebe kako osluškujem ne bih li čuo prve pucnjeve. Bilo je to kao da se nad grad nadvila neka ogromna zla vijest. Svi su to zamjećivali i komentirali. I bilo je neobično što su svi to izražavali gotovo istim riječima: »Atmosfera u ovome gradu – to je užasno. Kao u bolnici za umobolne.« Ali možda ne bih smio reći svi. Neki engleski posjetitelji koji su na brzinu projurili kroz Španjolsku, od hotela do hotela, čini se da nisu zapazili kako u općoj atmosferi nešto nije u redu. Vojvotkinja od Atholla piše, da spomenem (Sunday Express, 17. listopada 1937):

Bila sam u Valenciji, Madridu i Barceloni… u sva je tri grada vladao savršeni red bez ikakva izražavanja snage. Svi hoteli u kojima sam boravila nisu bili samo »normalni« i »pristojni«, već i izvanredno udobni, unatoč nestašici maslaca i kave.

Osebujnost je engleskih putnika što oni zapravo ne vjeruju da išta postoji izvan elegantnih hotela. Nadam se da su pronašli nešto maslaca za vojvotkinju od Atholla.

Nalazio sam se u sanatoriju Maurín, jednom od sanatorija koje je vodio POUM. Nalazio se u predgrađu blizu Tibidaba, planine koja se naglo uzdiže iza Barcelone i koja je, kako drži tradicija, gora s koje je Sotona pokazao Isusu zemlje svijeta (odatle joj i ime). Kuća je prije pripadala nekom bogatom buržuju i u vrijeme revolucije je zaplijenjena. Većina je ljudi bila ili otpuštena s linije zbog invalidnosti, ili su imali neku ranu koja ih je zauvijek onesposobila – amputirane udove i slično. Bilo je još nekoliko Engleza: Williams ozlijeđene noge, i Stafford Cottman, osamnaestogodišnji mladić koji je vraćen iz rovova zbog sumnje na tuberkulozu, i Arthur Clinton čija je smrskana lijeva ruka još bila privezana za jednu od onih čudnih, velikih žicanih sprava kakve se upotrebljavaju u španjolskim bolnicama. Moja je žena još boravila u hotelu Continental pa sam preko dana obično dolazio u Barcelonu. Jutrima bih posjećivao Opću bolnicu radi električne terapije ruke. Čudna stvar – niz bockavih električnih udara zbog kojih bi poskakivale razne grupe mišića – ali činilo se da je pomagala; ponovno sam mogao upotrebljavati prste, a bol se nešto ublažila. Oboje smo zaključili da je najbolje što možemo učiniti – vratiti se u Englesku što je prije moguće. Bio sam vrlo slab, izgubio sam glas, činilo se zauvijek, a liječnici su mi rekli da ću u najboljem slučaju tek za nekoliko mjeseci biti sposoban za borbu. Prije ili kasnije morao sam početi zarađivati novac pa se činilo da nema mnogo smisla ostati u Španjolskoj i jesti hranu koja je bila potrebna za druge ljude. Ali moji su motivi bili uglavnom sebični. Imao sam neodoljivu želju da izađem iz svega toga; iz atmosfere političke sumnje i mržnje, s ulica natrpanih naoružanim ljudima, od zračnih napada, rovova, mitraljeza, zvrndavih tramvaja, čaja bez mlijeka, kuhanja na ulju i nestašice cigareta – od gotovo svega što sam naučio povezivati sa Španjolskom.

Liječnici u Općoj bolnici izdali su mi uvjerenje da u zdravstvenom smislu nisam sposoban, ali da bih dobio otpusnicu morao sam se javiti zdravstvenoj komisiji u jednoj od bolnica blizu fronte, a zatim otići u Sietamo kako bi mi u štabu milicije POUM ovjerili dokumente. Kopp se upravo bio vratio s fronte, pun bučna klicanja. Upravo je sudjelovao u jednoj akciji i rekao je da će Huesca napokon biti osvojena. Vlada je dovela trupe s madridske fronte i koncentrirala je trideset tisuća ljudi, uz velik broj aviona. Talijani koje sam vidio kad su odlazili na liniju iz Tarragone napali su cestu za Jacu, ali imali su teške gubitke i izgubili su dva tenka. No, grad je morao pasti, rekao je Kopp. (Jao! Nije pao. Napad je bio zastrašujuća zbrka i nije doveo ni do čega osim do orgije laži u novinama.) U međuvremenu je Kopp morao otići u Valenciju na razgovor u Ministarstvo rata. Imao je pismo od generala Pozasa koji je sad zapovijedao Istočnom armijom – uobičajeno pismo koje je Koppa opisivalo kao »osobu od velikog povjerenja« i preporučivalo ga za specijalno imenovanje u inženjerskom odjelu (Kopp je u civilnom životu bio inženjer). Otputovao je u Valenciju istog dana kad sam ja otputovao u Sietamo – 15. lipnja.

U Barcelonu sam se vratio tek za pet dana. U Sietamo sam, u kamionu punom ljudi, stigao oko ponoći, i čim smo došli u štab POUM, postrojili su nas i počeli dijeliti puške i metke, čak prije nego što su nam uzeli imena. Činilo se da počinje napad i u svakom su trenutku mogli pozvati rezerve. Imao sam u džepu bolničku otpusnicu, ali nisam baš mogao odbiti da pođem s ostalima. Svalio sam se na zemlju s kutijom za metke kao jastukom u raspoloženju duboka malodušja. Ranjavanje mi je privremeno oslabilo živce – vjerujem da se to obično događa – i mogućnost da se nađem pod vatrom strašno me je uplašila. Međutim, kao i obično, bilo je pomalo mañane, na kraju nas uopće nisu pozvali i sljedećeg sam jutra pokazao bolničku otpusnicu te krenuo u potragu za svojim otpustom. To je značilo niz zbrkanih, zamornih putovanja. Kao i obično, povlačili su čovjeka tamo i amo od bolnice do bolnice – Sietamo, Barbastro, Monzon, zatim natrag u Sietamo da bi mi se otpusnica ovjerila, potom opet niz liniju preko Barbastra i Leride – a skupljanje trupa kod Huesce monopoliziralo je čitav promet i sve dezorganiziralo. Sjećam se da sam spavao na neobičnim mjestima – jedanput u bolničkom krevetu, ali drugi put u jarku, jedanput na vrlo uskoj klupi s koje sam pao usred noći, pa jedanput u nekoj vrsti općinske kuće za iznajmljivanje soba u Barbastru. Čim biste se udaljili od željeznice, više nije bilo načina da se putuje, osim presretanja slučajnih teretnjaka. Satima se moralo čekati kraj ceste, ponekad tri ili četiri sata neprekidno, s hrpama očajnih seljaka koji su nosili zavežljaje pune pataka i kunića, mašući kamionu za kamionom. Kad biste konačno privukli pažnju nekog kamiona koji nije bio krcat ljudima, hljebovima kruha ili kutijama s municijom, poskakivanje po lošim cestama zgnječilo bi vas u kašu. Nijedan me konj nikad nije bacio tako visoko kako su me bacali ti teretnjaci. Jedini mogući način da se putuje sastojao se u tome da se svi skupimo na gomilu i držimo jedni za druge. Otkrio sam, na svoje poniženje, kako sam još bio preslab da bih se popeo na kamion bez tuđe pomoći.

Jednu sam noć prespavao u bolnici u Monzonu, kamo sam se došao javiti zdravstvenoj komisiji. U krevetu kraj mene nalazio se jedan jurišni stražar, ranjen iznad lijevog oka. Ponašao se prijateljski i dao mi je cigarete. Rekao sam: »U Barceloni bismo morali pucati jedan u drugoga« te se nasmijasmo tome. Bilo je neobično kako se opći duh mijenjao kad biste stigli bilo kamo blizu linije fronte. Gubila se sva ili gotovo sva pakosna mržnja političkih partija. Za sve vrijeme koje sam proveo na fronti, ne sjećam se da je ikada neki pristaša PSUC pokazao prema meni neprijateljstvo zato što sam u POUM. Takve su stvari pripadale Barceloni ili mjestima još udaljenijima od rata. U Sietamu je bilo mnogo jurišnih stražara. Poslani su iz Barcelone da bi sudjelovali u napadu na Huescu. Jurišna je straža bila korpus koji nije bio prvenstveno određen za frontu i mnogi od njih nisu još nikad bili u borbi. Tamo u Barceloni bili su gospodari ulice, ali tu su biliquintos (novajlije) i gubili su prestiž u odnosu na milicijsku petnaestogodišnju djecu koja su mjesecima bila na liniji.

U bolnici u Monzonu liječnik je obavio uobičajeno izvlačenje jezika i guranje ogledala, uvjerio me je, na isti veseo način kao i drugi, da mi se više nikad neće vratiti glas i potpisao moje uvjerenje. Dok sam čekao na pregled, u ordinaciji se obavljala neka grozna operacija bez anestetika – ne znam zašto bez anestetika. Trajalo je i trajalo, vrisak za vriskom, a kad sam ušao, posvuda su bili porazbacani stolci, a na podu mlake mokraće i krvi.

Pojedinosti toga završnog putovanja zadržale su se u mome sjećanju neobično jasno. Nalazio sam se u drukčijem raspoloženju nego proteklih mjeseci, u raspoloženju jasnijeg zapažanja. Dobio sam otpusnicu sa žigom 29. divizije i liječničko uvjerenje kojim sam bio »proglašen beskorisnim«. Bio sam slobodan da se vratim u Englesku; osjetio sam se, dakle, kadrim, gotovo prvi put, da razgledam Španjolsku. Na raspolaganju mi je bio čitav dan za Barbastro, jer je postojao samo jedan vlak na dan. Prije sam bio vidio Barbastro samo nakratko i djelovao mi je jednostavno kao dio rata – sivo, hladno, blatno mjesto puno tutnjave kamiona i otrcanih vojnika. Sad se činio čudesno drukčijim. Tumarajući njime, postao sam svjestan zgodnih krivudavih ulica, starih kamenih mostova, vinarija s velikim blatnjavim bačvama visokim poput čovjeka, i zagonetnih polupodrumskih radnji gdje su ljudi izrađivali kotače za kola, bodeže, drvene žlice i mješine za vodu od kozje kože. Promatrao sam jednog čovjeka kako izrađuje mješinu i otkrio, s velikim zanimanjem, nešto što prije nisam znao, naime da ih rade s krznom na unutrašnjoj strani te da se to krzno ne uklanja, tako da čovjek zapravo pije destiliranu kozju dlaku. Mjesecima sam iz njih pio ne znajući za to. A iza grada nalazila se nefritnozelena plitka rijeka iz koje se izdizala strma kamena hridina, s kućama ugrađenima u stijenu, tako da je čovjek s prozora spavaće sobe mogao pljunuti izravno u vodu stotinjak metara ispod sebe. U rupama u hridini živjeli su bezbrojni golubovi. A u Leridi su bile stare ruševne građevine, na ukrasnim vijencima kojih su tisuće i tisuće lastavica sagradile gnijezda, tako da je s male udaljenosti skoreni obrazac gnijezda bio poput kakva cvjetnog reljefnog vijenca iz razdoblja rokokoa. Bilo je neobično da za proteklih gotovo šest mjeseci nisam imao oka za takve stvari. Imajući u džepu otpusne dokumente, ponovno sam se osjećao kao ljudsko biće, a također pomalo i kao turist. Gotovo sam prvi put osjetio da sam zaista u Španjolskoj, zemlji koju sam čeznuo posjetiti čitav život. U mirnim sporednim ulicama Leride i Barbastra, kao da sam na tren uhvatio letimičnu sliku, neku vrstu daleka odjeka Španjolske kakva prebiva u svačijoj mašti. Bijele sierre, kozari, tamnice inkvizicije, maurske palače, crni krivudavi jednoredi mazgi, siva stabla maslina i nasadi limuna, djevojke u crnim mantillama, vina iz Malage i Alicantea, katedrale, kardinali, borbe s bikovima, Cigani, serenade – ukratko, Španjolska. Od čitave Evrope, to je bila zemlja koja se najviše zadržavala u mojoj mašti. Šteta je što sam, kad sam napokon stigao ovamo, uspio vidjeti samo ovaj sjeveroistočni kut, usred jednoga zbrkanog rata i najvećim dijelom zimi.

Bilo je kasno kad sam se vratio u Barcelonu pa nije bilo taksija. Nije imalo smisla pokušati stići do sanatorija Maurin koji se nalazio izvan grada, stoga sam se uputio u hotel Continental, zaustavivši se usput da večeram. Sjećam se razgovora s vrlo očinski raspoloženim konobarom, o hrastovim vrčevima obrubljenima bakrom u kojima su posluživali vino. Rekao sam da bih želio kupiti garnituru i ponijeti ih u Englesku. Konobar je pokazao razumijevanje. »Da, lijepi su, zar ne? Ali danas ih je nemoguće kupiti. Više ih nitko ne proizvodi – nitko više ništa ne proizvodi. Taj rat – kakva šteta!« Suglasili smo se da je rat žalosna stvar. Opet sam se osjećao kao turist. Konobar me ljubazno upitao je li mi se svidjela Španjolska; hoću li se vratiti u Španjolsku? O, da, vratit ću se u Španjolsku. Mirnoća tog razgovora zadržala se u mome sjećanju, zbog onoga što se dogodilo neposredno nakon toga.

Kad sam stigao u hotel, moja je žena sjedila u foajeu. Ustala je i pošla prema meni na način koji mi se učinio vrlo nehajnim; zatim mi je obavila ruku oko vrata i, uz sladak smiješak namijenjen ostalim ljudima u foajeu, siknula mi je u uho: — Izlazi!

— Što?

— Izađi odavde smjesta!

— Što?

— Što stojiš tu! Moraš brzo izaći!

— Što? Zašto? Što hoćeš reći?

Uhvatila me je za ruku i već me je vodila prema stubama. Na pol smo puta sreli jednog Francuza – neću reći njegovo ime, jer iako nije imao veze s POUM, bio je svima nama dobar prijatelj dok su trajale neprilike. Pogledao me je zabrinuta lica.

— Slušaj! Ne smiješ ući ovamo. Brzo izađi i sakrij se prije nego što pozovu policiju.

I gle! u dnu stubišta, jedan od hotelskih službenika, član POUM (uprava to, čini mi se, nije znala), kradomice klizne iz dizala i kaza mi na lošem engleskome neka izađem. Još ni sad nisam shvaćao što se događa.

— Što se tu zbiva, dođavola? — rekoh čim smo bili na pločniku.

— Zar nisi čuo?

— Nisam. Čuo – što? Ništa nisam čuo.

— POUM je zabranjen. Prigrabili su sve zgrade. Praktički su svi u zatvoru. A govori se da već strijeljaju ljude.

Dakle tako je to bilo. Morali smo negdje razgovarati. Sve velike kavane na Ramblasu bile su krcate policijom, ali pronašli smo mirnu kavanicu u jednoj sporednoj ulici. Žena mi je objasnila što se dogodilo dok me nije bilo.

Policija je 15. lipnja iznenada uhapsila Andrésa Nina u njegovu uredu, a iste je večeri provalila u hotel Falcon i uhapsila sve ljude u njemu, većinom milicionare na odsustvu. Zgrada je smjesta pretvorena u zatvor i ubrzo je do vrha bila ispunjena zatvorenicima svih vrsta. Idućeg je dana POUM proglašen ilegalnom organizacijom i zauzeti su svi njegovi uredi, ulične knjižare, sanatoriji, centri za potporu i slično. Za to vrijeme policija je hapsila svakoga koga se mogla domoći ako se znalo da ima ikakve veze s POUM. Za dan ili dva, u zatvoru su bili svi ili gotovo svi od četrdeset članova Izvršnog komiteta. Moguće je da su jedan ili dvojica pobjegli i skrivali se, ali policija je primjenjivala lukavštinu (kojom su se u tom ratu opsežno služile obje strane) – uzimala bi čovjekovu ženu za taoca ako bi on nestao. Nije bilo načina da se sazna koliko je ljudi uhapšeno. Moja je žena čula da ih je samo u Barceloni bilo oko četiri stotine. No mislim da je već i tada taj broj morao biti veći. Hapsili su najneobičnije ljude. U nekim je slučajevima policija išla čak tako daleko da je izvlačila ranjene milicionare iz bolnica.

Sve je to bilo krajnje deprimirajuće. Koji se vrag uopće događao? Mogao sam shvatiti zabranjivanje POUM, ali zašto su hapsili ljude? Ni zbog čega, koliko se moglo saznati. Očito je zabrana POUM imala retrospektivno djelovanje; POUM je sad bio ilegalan pa je prema tome čovjek kršio zakon ako mu je prije toga bio pripadnikom. Kao i obično, ni protiv jednog uhapšenog čovjeka nije podignuta optužnica. Kroz to vrijeme, valencijski komunistički listovi raspirivali su priču o velikoj »fašističkoj zavjeri«, o radijskom komuniciranju s neprijateljem, dokumentima potpisanima nevidljivom tintom itd. itd. Tom sam se pričom već prije pozabavio. Značajno je bilo što se ona pojavljivala samo u valencijskim novinama; mislim da neću pogriješiti ako kažem da o tome, kao ni o zabrani POUM, nije bilo ni jedne jedine riječi ni u jednim barcelonskim novinama, komunističkim, anarhističkim ili republikanskim. Točnu smo prirodu optužbi protiv vođa POUM saznali prvi put ne iz nekih španjolskih novina, već iz engleskih listova koji su stigli u Barcelonu dan ili dva kasnije. Tada nismo mogli znati da vlada nije bila odgovorna za optužbe zbog izdaje i špijunaže i da će kasnije članovi vlade odbaciti te optužbe. Znali smo neodređeno samo to da su vođe POUM, a vjerojatno i svi mi ostali, optuženi kao fašistički plaćenici. A već su se širile i glasine da ljude potajno strijeljaju u zatvoru. U tome je bilo mnogo pretjerivanja, ali u nekoliko se slučajeva to sigurno dogodilo, a nema mnogo dvojbe da se dogodilo u slučaju Nina. Poslije hapšenja, Nin je prebačen u Valenciju a potom u Marid, a već 21. lipnja u Barcelonu su doprli glasovi da je strijeljan. Kasnije je ta glasina dobila određeni oblik: Nina je u zatvoru strijeljala tajna policija i tijelo mu je izbačeno na ulicu. Ta je priča dolazila iz nekoliko izvora, uključujući i Frederica Montsenysa, bivšeg člana vlade. Od tada do današnjeg dana više se nikad nije čulo da je Nin živ. Kad su, kasnije, delegacije iz raznih zemalja ispitivale o tome vladu, članovi su se kolebali i govorili samo da je Nin nestao i da ne znaju ništa o njegovu boravištu. Neki su listovi iznijeli priču da je pobjegao na fašistički teritorij. U prilog tome nije podnijet nikakav dokaz, a Irujo, ministar pravosuđa, kasnije je izjavio da je novinska agencija Espagne falsificirala njegov službenicommunique. U svakom slučaju, krajnje je nevjerojatno da bi političkom zatvoreniku Ninova značenja bilo dopušteno da pobjegne. Ako se u neko buduće vrijeme ne pojavi živ, mislim da moramo prihvatiti kako je umoren u zatvoru.

Vijesti o hapšenjima neprekidno su se nastavljale, produžujući se mjesecima, sve dok broj političkih zatvorenika, ne računajući fašiste, nije dosegao tisuće. Zamjetljiva je bila autonomija nižih rangova u policiji. Mnoga hapšenja bila su zapravo ilegalna i mnogi ljudi koji su bili oslobođeni po naredbi šefa policije, ponovno bi bili uhapšeni na zatvorskim vratima i odvedeni u »tajne zatvore«. Tipičan je slučaj Kurta Landaua i njegove žene. Oni su bili uhapšeni negdje oko 17. lipnja i Landau je smjesta »nestao«. Pet mjeseci kasnije njegova je žena još bila u zatvoru, bez suđenja i bez vijesti o mužu. Objavila je štrajk glađu, nakon čega joj se šef policije javio i potvrdio joj da je njezin muž mrtav. Ubrzo nakon toga je oslobođena, da bi je gotovo smjesta ponovno uhapsili i opet bacili u zatvor. Zapažalo se da je policija, barem u početku, bila potpuno ravnodušna prema djelovanju koje bi njezine akcije mogle imati na rat. Bili su posve spremni hapsiti vojne oficire na važnim položajima bez prethodnog dopuštenja. Negdje potkraj lipnja, generalnog zapovjednika 29. divizije Josea Roviru uhapsila je u blizini linije fronte grupa policajaca poslana iz Barcelone. Njegovi su ljudi poslali delegaciju Ministarstvu rata do protestira protiv toga. Otkrilo se da ni Ministarstvo rata niti Ortega, šef policije, nisu čak bili ni obaviješteni o Rovirinu hapšenju. U cijeloj toj stvari, pojedinost koja me najviše smeta, iako možda nema velike važnosti, jest činjenica da su se sve vijesti o onom što se događalo tajile od vojnika na fronti. Kao što ste uvidjeli, ni ja niti itko drugi na fronti nismo čuli ništa o zabranjivanju POUM. Svi štabovi milicije POUM, centri za potporu i slično radili su kao i obično, i sve do 20. lipnja i na liniji sve do Leride, samo 150 kilometara od Barcelone, nitko nije čuo što se događa. Nijedna riječ o tome nije prodrla u barcelonske novine (valencijski listovi, koji su nastavljali svoje špijunske priče, nisu stizali na aragonsku frontu), pa nema dvojbe da je jedan razlog za hapšenje svih milicionara POUM na odsustvu bilo sprečavanje njihova povratka na frontu s vijestima o tome. Grupa vojnih obveznika s kojima sam pošao na liniju 15. lipnja morala je biti jedna od posljednjih koje će otići. Još me muči pitanje kako se sve to uspjelo održati u tajnosti, jer su kamioni s opskrbom i slično i dalje vozili amo i tamo; ali nema dvojbe da se jest držalo u tajnosti i, kao što sam saznao kasnije od mnogih, ljudi na fronti nisu ništa čuli još nekoliko dana. Motiv za sve to dovoljno je jasan. Počinjao je napad na Huescu, milicija POUM još je bila izdvojena i vjerojatno je postojala bojazan da se ljudi ne bi htjeli boriti kad bi saznali što se događa. Zapravo, ništa se takva nije dogodilo kad su stigle vijesti. U tim je danima sigurno poginuo velik broj ljudi koji nikad nisu saznali da ih novine u pozadini nazivaju fašistima. Takve je stvari pomalo teško oprostiti. Znam da je uobičajeni postupak tajiti loše vijesti od vojnika i možda je to u pravilu opravdano. Ali druga je stvar slati ljude u borbu, a ne reći im ni to da im je iza leđa njihova partija zabranjena, vođe optužene zbog izdaje, a prijatelji i rodbina bačeni u zatvor.

Žena mi je počela pričati što se dogodilo raznim našim prijateljima. Neki Englezi i drugi stranci prešli su preko granice. Williams i Stafford Cottman nisu bili uhapšeni kad je napadnut sanatorij Maurín i negdje su se skrivali. Krio se i John McNair koji je bio u Francuskoj, ali opet je ušao u Španjolsku nakon što je POUM proglašen ilegalnim – to je bilo nepromišljeno, ali on nije htio ostati u sigurnosti dok su njegovi drugovi bili u opasnosti. Što se tiče ostalih, bila je to jednostavno kronika – »Uhvatili su toga i toga« i »Uhvatili su toga i toga«. Činilo se da su »uhvatili« gotovo svakoga. Ostao sam zapanjen kad sam čuo da su »uhvatili« i Georgea Koppa.

— Što! Koppa? Mislio sam da je u Valenciji.

Pokazalo se da se Kopp vratio u Barcelonu; imao je pismo Ministarstva rata za pukovnika koji je zapovijedao inženjerskim operacijama na istočnoj fronti. Znao je da je POUM zabranjen, naravno, ali vjerojatno mu nije palo na um da bi policija mogla biti toliko glupa i uhapsiti ga kad se nalazi na putu za frontu zbog hitne vojne misije. Svratio je u hotel Continental po svoju torbu s opremom; moja je žena tada bila vani, a hotelski ljudi uspjeli su ga zadržati nekom lažnom pričom dok su pozivali policiju. Priznajem da sam bio bijesan kad sam saznao za Koppovo hapšenje. Bio je moj osobni prijatelj, služio sam pod njegovim zapovjedništvom mjesecima, bio sam s njim u borbi i poznavao sam njegovu povijest. Bio je to čovjek koji je žrtvovao sve – obitelj, nacionalnost, sredstva za život – samo da bi došao u Španjolsku i borio se protiv fašizma. Napustivši Belgiju bez dopuštenja i pridruživši se stranoj vojsci dok je još bio u belgijskoj vojnoj rezervi i, još prije, pomažući u ilegalnoj proizvodnji vojnih potrepština za španjolsku vladu, nakopao je sebi na vrat mnoge godine zatvora ako bi se ikad vratio u vlastitu zemlju. Bio je na liniji od listopada 1936, probio se od milicionara do majora, bio je u akcijama i ne znam koliko mnogo puta i bio je jedanput ranjen. Za vrijeme svibanjskih nemira, kao što sam i sam vidio, spriječio je lokalne borbe i vjerojatno spasio deset do dvadeset života. A sve što su mogli učiniti zauzvrat – bilo je da ga strpaju u zatvor. Ljutiti se značilo je gubitak vremena, ali glupa podmuklost takvih stvari doista stavlja na kušnju čovjekovo strpljenje.

U međuvremenu moju ženu nisu »uhvatili«. Iako je ostala u hotelu Continental, policija je nije pokušavala uhapsiti. Bilo je prilično očito da se njome služe kao mamcem. Međutim, nekoliko noći prije, u sitne sate, šest policajaca u civilnim odijelima provalilo je u našu hotelsku sobu i pretražilo je. Zaplijenili su svaki komadić papira koji smo posjedovali, osim, srećom, naših pasoša i čekovne knjižice. Uzeli su moje dnevnike, sve naše knjige, sve izreske iz novina koje sam gomilao proteklih mjeseci (često se pitam od kakve su im koristi bili ti izresci), sve moje ratne suvenire, i sva naša pisma. (Usput, uzeli su i određen broj pisama što sam ih dobio od čitatelja. Na neka od njih nisam još bio odgovorio, a naravno adresa nemam. Ako netko tko mi je pisao o mojoj posljednjoj knjizi a nije dobio odgovor, slučajno pročita ove redove, mogu li ga zamoliti da prihvati to kao ispriku?) Kasnije sam saznao da je policija zaplijenila i razne moje stvari koje sam ostavio u sanatoriju Maurín. Odnijeli su čak zavežljaj moga prljavog rublja. Možda su mislili da su na njemu poruke napisane nevidljivom tintom.

Bilo je očito da će za moju ženu biti sigurnije ako ostane u hotelu, barem za neko vrijeme. Ako bi se pokušala izgubiti, smjesta bi je stali progoniti. Sto se mene ticalo, ja sam morao odmah u ilegalu. Ta me je perspektiva revoltirala. Unatoč bezbrojnim hapšenjima, bilo mi je gotovo nemoguće povjerovati da se nalazim u nekoj opasnosti. Sve se to činilo suviše besmislenim. Isto takvo odbijanje da ozbiljno prihvati tu idiotsku agresiju odvelo je Koppa u zatvor. Stalno sam ponavljao – ali zašto bi me netko želio uhapsiti? Što sam učinio? Nisam bio čak ni partijski član POUM. Dakako da sam nosio oružje za vrijeme svibanjskih borbi, ali to je činilo (prema procjeni) četrdeset do pedeset tisuća ljudi. Osim toga, silno mi je bilo potrebno da se dobro naspavam. Želio sam riskirati i vratiti se u hotel. Moja žena nije htjela ni čuti za to. Strpljivo mi je objašnjavala kakvo je stanje stvari. Nije bilo važno što sam učinio ili nisam učinio. Nije bilo posrijedi hapšenje kriminalaca; bila je to jednostavno vladavina terora. Nisam bio kriv ni zbog kojeg određenog djela; ali bio sam kriv zbog »trockizma«. Činjenica da sam služio u miliciji POUM bila je posve dovoljna da me otpremi u zatvor. Nije imalo svrhe grčevito se držati engleskog pojma o tome da je čovjek siguran tako dugo dok poštuje zakon. Zakon je praktički bilo ono što se htjelo policiji. Jedino što sam mogao učiniti bilo je da se prikrijem i sakrijem činjenicu da sam imao ikakve veze s POUM. Pregledali smo papire u mojim džepovima. Žena me je natjerala da poderem svoju milicionarsku iskaznicu na kojoj je velikim slovima pisalo POUM, a također i fotografiju milicionara sa zastavom POUM zastavom u pozadini; zbog takvih je stvari čovjek tih dana mogao biti uhapšen. Morao sam, međutim, zadržati svoje otpusne dokumente. Čak su i oni bili opasnost zato što su imali pečat 29. divizije, a policija bi vjerojatno znala da 29. divizija pripada POUM; ali bez njih, mogli bi me uhapsiti kao dezertera.

Sad smo morali razmišljati o tome kako da odemo iz Španjolske. Nije imalo smisla ostajati kad smo prije ili kasnije mogli sa sigurnošću očekivati zatvor. Oboje bismo zapravo bili vrlo voljeli ostati, samo da vidimo što će se dogoditi. Ali slutio sam da bi španjolski zatvori bili žalosna mjesta (zapravo su bili gori nego što sam zamišljao), ako biste se našli u zatvoru nikad ne biste znali kad ćete izaći, a i zdravlje mi je bilo loše, uz bol u ruci. Dogovorili smo se da se idući dan nađemo u britanskom konzulatu, kamo su također dolazili Cottman i McNair. Trebat će vjerojatno nekoliko dana dok nam se srede pasoši. Prije odlaska iz Španjolske, pasoš se morao ovjeriti žigom na tri različita mjesta – trebao je pečat šefa policije, francuskog konzula i katalonskih imigracijskih vlasti. Šef policije bio je, naravno, opasnost. Ali možda bi britanski konzul mogao sve srediti tako da se ne sazna da smo imali veze s POUM. Očito je morao postojati neki popis stranaca pod sumnjom da su »trockisti«, i naša su imena vrlo vjerojatno bila na njemu, ali uz nešto sreće mogli bismo stići na granicu prije tog popisa. Sigurno je bilo da će biti mnogo zbrke i mañana. Srećom, to je bila Španjolska, a ne Njemačka. Španjolska tajna policija imala je nešto od duha Gestapa, ali ne i mnogo njegove sposobnosti.

I tako smo se rastali. Moja se žena vratila u hotel, a ja sam odlutao u mrak da bih pronašao gdje ću prespavati. Sjećam se, osjećao sam se mrzovoljno i izmučeno. Toliko sam želio provesti noć u krevetu! Nisam imao kamo otići, nije bilo kuće gdje bih se mogao skloniti. POUM praktički nije imao nikakve ilegalne organizacije. Njegovim je vođama nedvojbeno uvijek bilo jasno da bi stranka mogla biti zabranjena, ali nikad nisu očekivali sveopći lov na vještice bez premca. Oni su to, zapravo, očekivali tako malo da su u stvari nastavili preuređivati zgrade POUM (među ostalim, uređivali su kino u upravnoj zgradi koja je nekad bila banka) sve do onoga dana kad je POUM bio zabranjen. Shodno tome, mjesta za sastanke i skrivanje koja bi svaka revolucionarna partija morala imati kao nešto posve razumljivo, nisu postojala. Sam bog zna koliko je ljudi – ljudi u čije je kuće provalila policija – spavalo te noći na ulicama. Proveo sam bio pet dana na zamornim putovanjima, spavao sam na nemogućim mjestima, ruka me je prokleto boljela, a sad me progone te budale i moram opet spavati na zemlji. Otprilike su tako daleko išle moje misli. Nisam imao nikakvih ispravnih političkih refleksija. Nikad ih nemam onda kad se stvari događaju. Čini se da je uvijek tako kad se umiješam u rat ili politiku – nisam svjestan ničega osim fizičke neugode i duboke želje da se ta prokleta nesmisao završi. Kasnije mogu shvatiti značenje događaja, ali dok se zbivaju samo želim izaći iz njih – možda moja neplemenita osobina.

Dugo sam hodao i zaustavio se negdje blizu Opće bolnice. Želio sam neko mjesto gdje bih mogao leći, a da me ne pronađe neki znatiželjni policajac i ne zatraži dokumente. Pokušao sam s protuavionskim skloništem, ali bilo je netom iskopano i vlažno. Tada sam naišao na ruševine neke crkve koja je bila uništena i zapaljena za revolucije. Imala je samo kostur, četiri zida bez krova okruživala su gomile krhotina. Čeprkao sam u polumraku i pronašao nekakvu udubinu gdje sam mogao leći. Grumenje razbijena zida nije baš dobro da se na njemu leži, ali noć je srećom bila topla pa sam uspio odspavati nekoliko sati.

Džordž Orvel

nastaviće se