II Poglavlje
Tri noći kasnije stari je Major mirno u snu preminuo. Tijelo mu je sahranjeno u dnu voćnjaka. Bilo je to početkom ožujka. Tokom slijedeća tri mjeseca razgranala se tajna aktivnost. Majorov govor toliko je utjecao na inteligentnije životinje na farmi da su stekle potpuno nov pogled na život. Nisu doduše znale kada će doći do Pobune koju je prorekao Major; nisu baš imale razloga vjerovati da će se to dogoditi za njihova života, ali su jasno spoznale da je njihova dužnost pripremiti Pobunu. Poduka i organiziranje zapali su, naravno, svinje, koje su općenito bile priznate kao najpametnije medu životinjama. Najistaknutiji medu svinjama bila su dva mlada nerasta koja je gospodin Jones uzgajao za prodaju. Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav. Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost. Svi ostali krmci na farmi bili su određeni za tovljenje. Najpoznatiji medu njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu čas na drugu stranu i mahao repom koji je djelovao nekako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo.
Njih trojica u tančine su razradili učenje starog Majora u zaokružen sistem mišljenja koji su nazvali animalizam. Nekoliko puta tjedno, kada bi gospodin Jones zaspao, održavali su u suši tajne sastanke i ostalima tumačili principe animalizma. Na početku su naišli na glupost i apatiju. Neke su životinje govorile da je vjernost gospodinu Jonesu obaveza, nazivale ga “Gospodarom”, ili tvrdile: “Gospodin Jones nas hrani. Kad ne bi bilo njega, pomrle bismo od gladi.” Druge su postavljale pitanja kao: “Zašto brinuti što će se dogoditi poslije naše smrti?” ili “Ako će ionako doći do Pobune, kakva je razlika u tome radimo li mi za nju ili ne?”, pa su svinje imale velikih teškoća kako bi ih uvjerile da se to protivi duhu animalizma. Najgluplje pitanje postavila je Mollie, bijela kobila. Prvo njeno pitanje Snowballu glasilo je: “Da li će i nakon Pobune biti šećera?”
“Neće”, strogo je odgovorio Snowball. “Na ovoj farmi ne možemo proizvoditi šećer. Imat ćeš zobi i sijena koliko želiš.”
“Hoćete li mi dopustiti da nosim vrpce u grivi?” upitala je Mollie.
“Drugarice”, odgovorio je Snowball, “te vrpce kojima si toliko privržena obilježje su ropstva. Ne shvaćaš li da je sloboda vrednija od tih vrpci?”
Mollie se složila, ali nije bila uvjerena.
Svinje su imale izdržati još težu borbu da bi se suprotstavile lažima koje je širio Mojsije, pripitomljeni gavran. Mojsije, koji je bio osobiti miljenik gospodina Jonesa, bio je špijun i doušnik, ali i vješt govornik. Tvrdio je da zna za tajanstvenu zemlju zvanu Slatka Gora, u koju nakon smrti odlaze sve životinje. Ona se nalazi negdje gore, na nebu, malo iznad oblaka, rekao je Mojsije. U Slatkoj Gori svaki je dan u tjednu nedjelja, svježa djetelina zeleni se čitavu godinu, a po živicama rastu kocke šećera i lanena komina. Životinje su mrzile Mojsija jer je pričao bajke, a nije radio ništa, ali neke su povjerovale u Slatku Goru, i svinje su se morale pomučiti da ih uvjere kako takvo mjesto ne postoji.
Najvjerniji učenici bili su dvoje teretnih konja, Boxer i Clover. Oni su imali velikih problema kada su trebali smisliti nešto samostalno, ali kada su jednom prihvatili svinje za učitelje, prihvaćali su sve što su čuli pa su to pojednostavljeno prenosili drugim životinjama.
Bili su na svim tajnim sastancima i uvijek bi prvi zapjevali “Životinje Engleske”, pjesmu kojom su sastanci obavezno završavali.
Kako se pokazalo do Pobune je došlo mnogo ranije i izvedena je mnogo lakše nego što je to itko očekivao. Iako strog gospodar gospodin Jones je prijašnjih godina bio sposoban farmer, ali u posljednje vrijeme za njega su nastupili loši dani. Pogodio ga je gubitak novca u nekoj parnici i nakon toga odao se piću. Po čitave dane dangubio bi u svojoj stolici za ljuljanje u kuhinji, čitajući novine, pijući i povremeno braneći Mojsija koricama kruha namočenim u pivo. Nadničari su postali lijeni i nepošteni, polja puna korova, na gospodarskim zgradama trebalo je popraviti krovove, živica je bila zapuštena, a životinje slabo hranjene.
Došao je lipanj i trebalo je pokositi travu. Na Ivanje, bila je to subota, gospodin Jones je uveče otišao u Willingdon i tako se natreskao kod “Crvenog lava” da se vratio kući tek u nedjelju u podne. Nadničari su rano ujutro pomuzli krave i otišli u lov na zečeve, ne nahranivši životinje. Čim se vratio, gospodin Jones je odmah zaspao na divanu u salonu, sa “Svjetskim novostima” preko lica. Tako nitko nije nahranio životinje do navečer. Na kraju one to više nisu mogle podnijeti. Jedna krava rogovima provali vrata spremišta i sve životinje navale na hranu. U taj tren probudi se gospodin Jones. Već slijedećeg trenutka četiri nadničara i on nađu se u spremištu s bičevima u rukama, udarajući na sve strane. Gladne životinje nisu više mogle to izdržati. Iako ništa nije bilo dogovoreno, životinje su se istovremeno bacile na svoje mučitelje. Nasrnule su na Jonesa i nadničare i počele ih odasvud udarati. Ljudi više nisu bili gospodari situacije. Nikada ranije nisu vidjeli da se životinje tako ponašaju, i ta iznenadna pobuna stvorenja koja su bili naviknuti tući i maltretirati kako im se htjelo toliko ih je prestrašila da su gotovo izgubili razum. Ubrzo su se prestali braniti i dali se u bijeg. Sva petorica bježali su putem koji je vodio na glavnu cestu, a životinje su ih pobjedonosno progonile.
Gospođa Jones, koja je kroz prozor vidjela što se događa, na brzinu ubaci nešto stvari u platnenu torbu i pobježe s farme drugim putem. Mojsije skoči sa svoje grede i glasno grakćući zaleprša za njom. Za to vrijeme životinje su gonile Jonesa i nadničare do ceste i zatvorile za njima glavna vrata s pet zasuna. I tako, gotovo prije nego su shvatile što se zbiva, Pobuna je bila uspješno izvršena; Jones je bio protjeran a Vlastelinska farma pripala je njima.
Prvih nekoliko minuta životinje su jedva mogle povjerovati u svoju sreću. Najprije su u četi galopom obišle granice farme da se uvjere da se nigdje nije sakrilo koje ljudsko biće; onda otrčaše natrag do gospodarskih zgrada da izbrišu posljednje tragove mrske Jonesove vladavine. Silom su otvorile ostavu za stvari koja se nalazila na dnu staja; đemove, nosne karike, lance za pse, krvave noževe koje je gospodin Jones upotrebljavao za kastriranje krmaka i janjadi — sve su bacile u zdenac. Na hrpu smeća koju su zapalile u dvorištu baciše uzde, ulare, naočnjake i ponižavajuće zobnice. Isto učiniše i s bičevima. Kada su vidjele kako bičevi nestaju u plamenu sve su životinje skakale od veselja. Snowball baci u vatru i vrpce kojima su se za sajmenih dana ukrašavale konjske grive i repovi.
“Vrpce”, rekao je, “treba smatrati odjećom, što je oznaka ljudskih bića. Sve životinje treba da hodaju gole.”
Kad je to čuo, Boxer donese mali platneni šeširić koji je nosio ljeti da zaštiti uši od muha i baci ga u vatru.
Vrlo brzo životinje su uništile sve što ih je podsjećalo na gospodina Jonesa. Nakon toga ih je Napoleon poveo do spremišta i svakome podijelio dvostruk obrok žita, a psima po dva dvopeka. Onda su sedam puta, od početka do kraja, otpjevale “Životinje Engleske” te legle i spavale kao nikada prije toga.
Kao i obično, probudile su se u zoru; prisjetivši se slavnog događaja, zajedno su pošle na pašu. Pokraj pašnjaka nalazio se brežuljak s kojeg se mogao vidjeti veći dio farme. Životinje su se uspele na vrh pa su u jasnom jutarnjem svjetlu razgledavale okolinu. Da, to je bilo njihovo — sve što su mogle vidjeti bilo je njihovo! Pri pomisli na to počele su u zanosu i uzbuđenju skakati uokolo i bacakati se uvis. Valjale su se po rosi, navalile pasti slatku ljetnu travu, kopale grude crnice i udisale njen opojan miris. Pregledale su čitavu farmu, pune nijemog udivljenja razgledale oranice, livade, voćnjak, jezero, šikaru. Osjećale su se kao da to nikada ranije nisu vidjele, čak su i sada jedva vjerovale da je sve to doista njihovo.
Vratile su se do gospodarskih zgrada i u tišini se zaustavile pred vratima Jonesove kuće. I ona je sada pripadala njima, ali bojale su se u nju ući. Međutim, nakon kraćeg oklijevanja Snowball i Napoleon gurnu vrata i životinje uđu jedna za drugom, hodajući krajnje pažljivo, bojeći se da što ne oštete. Obiđoše sobe na prstima, ne usuđujući se progovoriti glasnije od šapata, gledajući sa strahopoštovanjem nevjerojatnu raskoš, krevete s madracima od perja, ogledala, divan od konjske dlake, briselski tepih, litografiju kraljice Viktorije iznad kamina u salonu. Upravo kad su silazile niz stepenice, primijetile su da nedostaje Mollie. Na povratku otkriju da se zadržala u najudobnijoj spavaćoj sobi. S toaletnog stolića gospode Jones uzela je komadić plave vrpce, prebacila je preko ramena i šašavo se divila sama sebi u ogledalu. Ostale životinje oštro su je prekorile i izašle. Šunke koje su visjele u kuhinji iznijele su van i spalile, a Boxer je kopitom probio dno bačve piva koja se nalazila u ostavi. Ništa drugo u kući nisu dirale. Na licu mjesta donesena je odluka da se kuća sačuva kao muzej. Sve su se složile da nijedna životinja nikada neće smjeti u njoj živjeti. Nakon doručka Snowball i Napoleon ponovo sazvaše životinje.
“Drugovi”, reče Snowball, “sada je pola sedam i pred nama je dugačak dan. Danas počinjemo s košenjem trave. Ali prije nam valja učiniti nešto drugo.”
Svinje su sada objavile da su u protekla tri mjeseca iz stare početnice koja je pripadala djeci gospodina Jonesa i bila bačena u smeće, naučile čitati i pisati. Napoleon pošalje po limenke s crnom i bijelom bojom i povede ih do glavnih vrata s pet zasuna koja su gledala na glavnu cestu. Onda Snowball (jer je najbolje pisao) uzme kist i na gornjem dijelu vrata premaže natpis VLASTELINSKA FARMA i napiše ŽIVOTINJSKA FARMA. To je trebalo od sada biti ime farme. Zatim su otišli do gospodarskih zgrada, a Snowball i Napoleon poslali su po ljestve, koje su prislonili na stražnji zid velike suše. Objasniše da su u protekla tri mjeseca svinje uspjele svesti principe animalizma na Sedam zapovijedi. Tih Sedam zapovijedi sada će napisati na zidu; one će tvoriti nepovrediv zakon po kojem će od sada sve životinje na Životinjskoj farmi morati živjeti. S malim poteškoćama (jer svinji nije lako na ljestvama održati ravnotežu) Snowball se pope i dade na posao, dok se Squealer nalazio nekoliko prečki ispod njega držeći limenku s bojom. Na zidu premazanom katranom ispisaše Zapovijedi velikim bijelim slovima, tako da su se mogle pročitati s udaljenosti od tridesetak metara.
Glasile su ovako:
SEDAM ZAPOVIJEDI
1. Tko god ide na dvije noge, taj je neprijatelj.
2. Tko god ide na četiri noge, ili ima krila, taj je prijatelj.
3. Nijedna životinja ne smije nositi odjeću.
4. Nijedna životinja ne smije spavati u krevetu.
5. Nijedna životinja ne smije piti alkohol.
6. Nijedna životinja ne smije ubiti bilo koju drugu životinju.
7. Sve su životinje jednake.
To je bilo ispisano vrlo uredno i, osim što je “prijatelj” bilo napisano “pritajelj” i jedno “s” bilo naopačke, sve je drugo bilo potpuno ispravno. Da pomogne drugima, Snowball sve pročita naglas. Sve su životinje kimnule u znak odobravanja, a bistrije među njima odmah su počele učiti Zapovijedi napamet.
“A sada drugovi”, reče Snowball bacajući kist, “na sjenokošu! Neka nam bude pitanje časti da spremimo sijeno brže nego što su to mogli Jones i njegovi nadničari.”
Ali u tom trenutku tri krave, na kojima se već duže vremena opažala uznemirenost, počeše glasno mukati. Nisu bile pomuzene dvadeset i četiri sata i vimena su im se gotovo rasprsnula. Nakon kraćeg razmišljanja svinje su poslale po vedra i prilično uspješno pomuzle krave, dobro se snalazeći i na tom zadatku. Uskoro je bilo pet vedara gustog pjenušavog mlijeka koje je većina životinja promatrala s velikim zanimanjem.
“Što će biti s tim mlijekom?” upitao je netko.
“Jones je ponekad znao pomiješati nešto mlijeka u naše jelo”, rekla je jedna od kokoši.
“Nije važno mlijeko, drugovi!” uzvikne Napoleon i stane pred vedra. “O tome ćemo kasnije.
Kosidba je mnogo važnija. Vodit će vas drug Snowball. Ja ću doći za nekoliko minuta. Naprijed drugovi! Sijeno čeka.”
Tako su se životinje uputile na sjenokošu, a kada su se uveče vratile, primijećeno je da je mlijeko nestalo.
Nastaviće se